Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2043/07 («Vopri» d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Vještak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2043/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2043/07, rješavajući apelaciju «Vopri» d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Vopri» d.o.o. Čitluk, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1413/05 od 12. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Pž-111/05 od 5. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Vopri» d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Biljana Sesar-Buntić, odvjetnica iz Čitluka, podnio je 6. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1413/05 od 12. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-111/05 od 5. septembra 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps:55/99-
I od 7. aprila 2005. godine, obavezan je «Circle-Internacional» d.o.o. Međugorje (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati novčani iznos od 323.493,84 KM, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% počev od 17. septembra 1998. godine do 8. decembra 2001. godine, a od 9. decembra 2001. godine do isplate po stopi od 12% te da apelantu plati troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude sud je ocjenom provedenih dokaza (uvidom u isprave, čitanjem iskaza nadzornog inženjera, svjedoka i vještaka, čitanjem izvještaja i nalaza sudskih vještaka, čitanjem izjava svjedoka i zakonskih zastupnika parničnih stranaka) utvrdio da su parnične stranke i to tuženi kao naručilac i apelant kao izvođač pod brojem 013-21/97 od 13. juna 1997. godine zaključile ugovor o građenju sa klauzulom «ključ u ruke» (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), prema kojem je apelant trebao izvesti radove na objektima kompleksa punionice boca UNP u Mostaru za ukupnu cijenu od 1.197.960,00 KM. Sud je utvrdio da sastavni dio predmetnog ugovora predstavlja rekapitulacijska lista grupe radova-tabela 1. iz koje proizilazi da su stranke za izgradnju upravne zgrade i benzinske pumpe ugovorile cijenu u iznosu od 424.804,58 DEM, da je vrijednost punionice boca, prema označenoj tabeli 849.620,93 DEM, da je apelant odobrio popust od 6% (76.465,00 KM) tako da ugovorena cijena radova iznosi ukupno 1.197.960,00 DEM. Nadalje je navedeno da je, uskoro po otpočinjanju radova (širokog iskopa na cijeloj lokaciji za kompletan kompleks i početka izgradnje upravne zgrade), tuženi odustao od izgradnje punionice i na osnovu usmenog dogovora izdao nalog apelantu da izgradi benzinsku pumpu sa upravnom zgradom. Stoga je sud zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do odstupanja od projekta i to po zahtjevu i saglasnosti samog investitora (čl.633 Zakona o obligacionim odnosima –u daljnjem tekstu: ZOO), ali da usljed nastale promjene nije došlo do izmjene ugovora u pogledu ukupno ugovorene cijene. Budući da iz provedenih dokaza proizilazi da između ugovornih stranaka nije zaključen dogovor (ni pismeni ni usmeni) u pogledu izmjene cijene, sud je zaključio da je unutrašnja volja i namjera ugovarača bila da u cijelosti ostanu kod ukupno ugovorene cijene iz ugovora od 13. juna 1997. godine. Sud je naveo da bi suprotan zaključak predstavljao negaciju postojanja predmetnog ugovora jer je cijena bitan element ugovora o gradnji i nedostatak tog elementa ima za posljedicu pravnu nevaljanost cijelog ugovora te je iz tog razloga ocijenio neprihvatljivim cijene date u nalazu sudskih vještaka sa obrazloženjem da se cijena može mijenjati samo na način i pod uvjetima propisanim članovima 636. do 639. ZOO, a što je konkretnom slučaju izostalo. Nadalje je sud ocijenio neosnovanim prigovore dužnika vezane za tvrdnje da je apelant kasnio sa izvođenjem radova, prigovore vezane za kvalitet izvedenih radova kao i prigovore vezane za nedostatak ovlaštenja nadzornog inženjera. Sud je zaključio da je apelant izveo sve radove po vrsti, količini i kvalitetu kako je nalagala izmijenjena projektna dokumentacija, da je kvalitet izvedenih radova odobrio nadzorni inženjer te da tuženi u toku gradnje nije imao primjedbi na izvedene radove, da je izvršena primopredaja i tehnički prijem objekta te da je tuženi na vrstu, količinu i kvalitet izvedenih radova prigovorio nakon primopredaje objekta i puštanja istog u funkciju.
4. Nadalje je navedeno da kod ugovora sa klauzulom «ključ u ruke», u kojem je ugovorena ukupna cijena (u smislu člana 640. ZOO), nije predviđen konačan obračun izvedenih radova (colaudacija) jer bi se to protivilo pravnoj prirodi takvog ugovora, a niti su ugovarači predmetnim ugovorom predvidjeli konačan obračun, već su ugovorili plaćanje po knjizi radova odobrenih od strane nadzornog organa (član 5. predmetnog ugovora). Iz tih razloga sud je pozivanje tuženog na konačni obračun ocijenio apsolutno neosnovanim. Sud je zaključio da je apelant okončanu situaciju broj 05-004-01/98 od 2. septembra 1998. godine, koja ne predstavlja konačni obračun u smislu odredbi 116. do 119. Posebnih uzansi o građenju, sačinio kako bi naplatio konačno izvedene radove u iznosu od 1.106.025,22 KM, što je za 91.935,00 DEM manje od ukupno ugovorene cijene. Zbog navedenog sud je zaključio da tuženi na toj činjenici (sačinjavanja okončane situacije) ne može zasnivati tezu o drugačijoj pravnoj prirodi predmetnog ugovora te je stoga, imajući u vidu izloženi pravni karakter ugovora sa klauzulom «ključ u ruke», ocijeni pravno irelevantnim ostale dokaze izvedene na glavnoj raspravi, pa i one koji se tiču izvještaja odnosno nalaza sudskih vještaka. Nadalje sud je naveo da je među strankama nesporno da je tuženi na ime isplate ugovorene cijene isplatio apelantu, zaključno sa 20. novembrom 1998. godine, iznos od 532.868,89 DEM a uvidom u izjavu o kompenzaciji br. 111/98 od 20. novembra 1998. godine sud je utvrdio da je tuženi na ime izmirenja novčane obaveze za izgradnju predmetnog objekta isplatio iznos od 249.662,79 DEM. Vezano za prigovor apelanta kojim je osporavao pravnu valjanost ispunjenja dijela obaveze po osnovu izjave o kompenzaciji, u smislu da istu u ime apelanta nije potpisala ovlaštena osoba, sud je isti ocijenio neosnovanim. Naime sud je utvrdio da je predmetna izjava potpisana od obje parnične stranke dana 20. novembra 1998. godine i da je provedena kroz računovodstvo parničnih stranaka, da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 8 mjeseci nakon potpisivanja i realizacije izjave o kompenzaciji te da se u konkretnom slučaju ne radi o sudskoj kompenzaciji već o ugovornoj kompenzaciji za što su ispunjene zakonske pretpostavke ( čl. 336. i 377. ZOO). Konačno sud je zaključio da je tuženi isplatio apelantu na ime izvršenja obaveza iz predmetnog ugovora ukupan iznos od 782.531,68 DEM dok mu je ostao u obavezi isplatiti iznos od 323.493,84 KM pa je na osnovu odredbe člana 17. stav 1. a u vezi sa članom 630. ZOO obavezao tuženog da apelantu isplati navedeni iznos.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj Pž-111/05 od 5. septembra 2005. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (vezanom za potraživanje iznosa koji je bio predmet kompenzacije). Stavom dva izreke žalba tuženog je djelimično uvažena te je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantu umjesto iznosa od 323.493,84 KM isplati iznos od 1.789,77 KM sa pripadajućim kamatama, te je apelant odbijen sa zahtjevom preko tog iznosa. Stavom tri izreke presude prinačena je odluka o troškovima na način da svaka stranka snosi svoje troškove.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvo izložio činjenično utvrđenje i pravne zaključke prvostepenog suda. Nadalje sud je konstatirao da je među parničnim strankama postojala dilema u pogledu pravnog karaktera usmenog dogovora stranaka koji je nastao odmah nakon početka realizacije predmetnog ugovora o građenju. Kantonalni sud je naveo da je prilikom razmatranja predmetnog pitanja trebalo poći od općih odredbi ZOO te je naveo da je odredbama člana 69. stav 2. ZOO propisano da se ugovor za čije je zaključenje potrebna posebna forma može raskinuti, dopuniti ili na drugi način izmijeniti i neformalnim sporazumom. Sud je naveo da je nesporno da su stranke zaključile ugovor o građenju za koji je propisana posebna pismena forma (član 630. stav 2. ZOO) te da je nesporno da su neformalnim sporazumom izmijenile taj prvobitni ugovor. Nadalje, sud je naveo da je očito da su naknadnim usmenim sporazumom stranke izmijenile svoja prava i obaveze na način da su ih smanjile pa nema razloga da se taj njihov dogovor ne smatra pravno valjanim (član 71. stav 3. ZOO). Budući da je nesporno utvrđeno da je naknadnim dogovorom napravljena poslovna zgrada i benzinska pumpa, koje su kao ispravne puštene u promet, sud je zaključio da je ugovor u smanjenom obimu realiziran u cijelosti te da je isti, u smislu člana 73. ZOO, pravno valjan. Nadalje sud je naveo da se i ugovor sa klauzulom «ključ u ruke» može izmijeniti kao i svaki drugi ugovor, te je zaključio da je izmjenom prvobitnog ugovora otpala ova klauzula te ista nije važila za kasniji ugovor. Obzirom da su stranke izmijenile predmet ugovora sud je, suprotno stajalištu prvostepenog suda, zaključio da se očito morala izmijeniti i cijena te ocijenio neosnovanim pozivanje prvostepenog suda na odredbe čl. 636. do 639. ZOO. Sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni cijene iz razloga predviđenih tim odredbama budući da je u konkretnom slučaju došlo do izmjene cijelog ugovora, pa i cijene, s tim što se ona naknadnim izmjenama nije precizno odredila ali je bila odrediva, a drugačije utvrđenje po mišljenju Kantonalnog suda bi bilo suprotno odredbi člana 15. ZOO. Nadalje je navedeno da je odredbama člana 622. a u vezi sa članom 630. ZOO propisano da je naručilac dužan da primi rad izvršen prema odredbama ugovora i pravilima posla, a da je odredbom člana 623. stav 2. propisano da je naručilac dužan da isplati naknadu koja će se utvrditi prema vrijednosti rada, prema normalno potrebnom vremenu za takav posao, kao i prema uobičajenoj naknadi za taj posao. Sud je istakao da nema nikakve dileme da je tuženi kao naručilac izmijenio projekt i tehničku dokumentaciju na način što je smanjio obim radova, što je njegovo pravo u smislu člana 633. ZOO, te da je apelant kao izvođač pristao na to jer nije tražio raskid ugovora te je izveo samo ove radove koji su od njega naknadno traženi. Stoga je sud zaključio da je apelantu trebalo platiti samo one radove koje je izveo, a nikako radove koji nisu izvođeni. Nadalje je navedeno da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen niti jedan element da se predmetni ugovor proglasi apsolutno ništavim ni u cjelini niti djelimično te je sud zaključio da je jednostavno došlo do izmjene ugovora u pogledu predmeta i cijene.
7. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogriješio kad je priznao okončanu situaciju i to iz dva razloga. Prvo zato što je nadzorni inženjer Ž. Šimić prekoračio svoja ovlaštenja iz člana 21. Zakona o građenju i utvrdio tuženom novčanu obavezu na što nije imao pravo jer je, u smislu člana 99. Posebnih uzansi o građenju i člana 18. stav 5. Uredbe o građenju, njegovo pravo i obaveza samo da vrši stručni nadzor nad radovima izvođače. Drugo, iz razloga što nije imao ovlaštenje za potpisivanje okončane situacije i preuzimanje obaveza za tuženog jer nije bio ovlašteni zastupnik tuženog za preduzimanje tih radnji. Nadalje je navedeno da u prilog zaključka da nešto nije u redu sa okončanom situacijom ide i činjenica da se oduzimanjem ugovorenog iznosa od 424.804, 58 DM za izgradnju benzinske pumpe sa upravnom zgradom od ukupno ugovorenog iznosa od 1.106.025,22 DM dobije razlika od 681.220, 58 DM te da stoga nije logično da manji dio radova oko punionice iznosi toliko. Sud je zaključio da je, s obzirom da je došlo do izmjene ugovora, trebalo pristupiti primopredaji i izvršiti konačan obračun. U obrazloženju se dalje navodi da su nalaz i mišljenje vještaka Nenada Krčuma sačinjeni po sporazumu parničnih stranaka od 12. aprila 1999. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) o formiranju Komisije za konačni obračun radova izvedenih po predmetnom ugovoru (u daljnjem tekstu: Komisija), te da činjenica da se u nalazu navodi pogrešan broj ugovora sama po sebi ne znači ništa budući da je očito da se taj nalaz i mišljenje odnose na sporni ugovor i objekte napravljene na osnovu njega. Sud je do ovog zaključka došao analizirajući hronološki pregled podnesaka stranaka u spisu iz kojih proizilazi da apelant nije osporavao postojanje sporazuma između njega i tuženog o konačnom obračunu od 12. aprila 1999. godine već je prvobitno osporavao ovlaštenje Komisije za procjenu vrijednosti izvedenih radova tvrdeći da je ona ovlaštena da izvrši obračun sukladno cijenama iz ponude i ugovora, da njegov predstavnik nije učestvovao u radu Komisije te da ista svoj rad nije okončala sačinjavanjem konačnog obračuna već izvještaja koji nikoga ne obavezuje. Nadalje je navedeno da je apelant tek naknadno porekao postojanje ove komisije i tvrdio da je ona formirana radi procjene na drugom objektu, a u stvari njeno osporavanje je bilo rezultat apelantovog nezadovoljstva utvrđenom visinom vrijednosti radova. Sud je naveo da je apelant prigovorio utvrđenoj vrijednosti radova vještaka Nenada Krčuma tvrdeći da ga je angažovao samo tuženi, ali je zaključio da su ovi navodi neosnovani budući da proizilazi da je Komisija u svemu postupila prema odredbama Sporazuma parničnih stranaka, a koji po zaključku suda, ukazuje da je izmijenjena cijena iz predmetnog ugovora: Stoga je sud zaključio da je prvostepeni sud trebao prihvatiti nalaz i mišljenje ovog vještaka i kasniji nalaz i mišljenje vještaka Vahide Žujo koji je približan predmetnom nalazu, s tim da elementi koji se nisu mogli utvrditi prema nalazu vještaka V. Žujo idu na teret tužitelja. Ovo stoga što je obaveza apelanta bila da propisno vodi građevinski dnevni i građevinsku knjigu a tvrdnje apelanta da je original građevinskog dnevnika predao tuženom sud nije prihvatio budući da prema važećim propisima ne postoji obaveza izvođača radova da original građevinskog dnevnika predaje investitoru već je obaveza nadzornog inženjera da kopiju građevinskog dnevnika preda investitoru. Kantonalni sud je naveo da je pogrešno stanovište prvostepenog suda da je nedostatak građevinskog dnevnika samo administrativni propust budući da se radi o vrlo značajnom dokumentu, a da je apelant uredno vodio ovaj dnevnik otklonile bi se mnoge dileme u ovom sporu. S obzirom da apelant nije vodio ovaj dnevnik, te kako se sa sigurnošću nije moglo utvrditi šta je urađeno, posebno u pogledu radova pod zemljom, sud je zaključio da se radi o apelantovom propustu te da sve što se nije utvrdilo pada na njegov teret. Konačno, Kantonalni sud je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda vezano za izvršenu kompenzaciju iznosa od 249.662,70 DM navodeći da okolnost da apelant pred Općinskim sudom u Čitluku vodi drugi postupak u kojem je istaknut prigovor kompenzacije nije bitna za ovaj predmet. Ovo stoga što apelant tu okolnost ne može isticati tek u žalbi, a drugo, budući da taj postupak očigledno nije okončan, okolnost da je kompenzacija izvršena u ovom postupku će biti od uticaja na taj postupak te se neće moći dva puta izvršiti prebijanje. Na kraju sud je naveo da je prema nalazu vještaka Nenada Krčuma tuženi bio dužan da na ime izvedenih radova plati tužitelju iznos od 784.321,45 KM, a da je platio iznos od 782.531,68 KM (nesporno plaćeno 532.868,89 KM i kompenzirano 249.662,79 KM) te je zaključio da je tuženi ostao dužan apelantu iznos od 1.789,77 KM.
8. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-1413/05 od 12. aprila 2007.godine, odbijena je revizija apelanta te zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju. U obrazloženju presude sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te je naveo da je na osnovu ovakvog utvrđenja drugostepeni sud uvažio žalbu tuženog te ga obavezao da apelantu isplati iznos od 1.789,77 KM, umjesto iznosa od 324.493,84 KM, ne prihvatajući zaključak prvostepenog suda da je volja parničnih stranaka bila samo izmjena predmeta ugovora a ne i cijene radova. Nadalje je navedeno da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe čl.69. stav 2, 71. tačka 3. i 73. ZOO, dao punu važnost svim naknadno usmeno ugovorenim pogodbama, te je obavezao tuženog da apelantu isplati samo novčanu vrijednost izvedenih radova za objekte za koje je izvršena uredna primopredaja, a shodno obračunu sačinjenom od strane Komisije na čelu sa Nenadom Krčumom, koja je formirana na osnovu Sporazuma ugovornih strana, i nalazu i mišljenju vještaka Vahide Žujo, uz prebijanje međusobnih potraživanja ugovornih stranaka. Vezano za revizioni navode apelanta da izreka presude ne sadrži odluku o postojanju ili nepostojanju tražbine istaknute radi prebijanja u smislu člana 191. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju nije radilo o prigovoru tuženog stavljenom u formi protivtužbenog zahtjeva radi prebijanja međusobnih dugovanja, u kom slučaju bi izreka morala sadržavati takvu odluku. Sud je naveo da je u konkretnom predmetu prilikom utvrđivanja visine dugovanja tuženog prema apelantu (što je predmet tužbenog zahtjeva) drugostepeni sud ocjenom dokaza dostavljenih od strane tuženog utvrdio visinu duga tuženog prema apelantu pa je na osnovu toga i obavezao tuženog da apelantu isplati utvrđeno dugovanjem, što je i sadržano u izreci presude. Nadalje je istaknuta da i pored činjenice da ga parnične stranke i sud nazivaju «vještakom» Nenad Krčum očigledno nije imao svojstvo vještaka u ovoj parnici te je naveo da se drugostepeni sud sasvim jasno i određeno pozvao na nalaz i mišljenje koje je sačinila Komisija na čelu sa Nenadom Krčumom te je naveo da je imenovani i od strane prvostepenog suda saslušan u svojstvu svjedoka a ne vještaka. Vrhovni sud je ocijenio da je nalaz i mišljenje Komisije, u smislu člana 8. ZPP, cijenjen kao objektivni dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi sa drugim dokazima a prvenstveno u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka Vahide Žujo koja je u smislu člana 155. stav 3 ZPP određena za vještaka u konkretnoj pravnoj stvari. Stoga je zaključeno da pogrešno oslovljavanje Nenada Krčuma vještakom umjesto svjedokom nema uticaja na zakonitost tog dokaza niti relavntnost činjenica koje su utvrđene na osnovu tog i ostalih dokaza koji su prikupljeni u toku prvostepenog postupka i na osnovu kojih je drugostepeni sud , na osnovu ovlaštenja iz člana 229. stav 1. tačka 2. ZPP drugačijom ocjenom isprava, kao već izvedenih dokaza, utvrdio vrijednost izvršenih radova koje je apelant izvršio za tuženog te na osnovu toga preinačio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode vezane za pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazeći da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl.69. stav 2, 71. tačka 3. i 73. a u vezi sa članom 630. i 623. stav 2. ZOO kad je apelantu u konačnici dosudio iznos od 1.789,77 KM, umjesto iznosa od 324.493,84. Konačno sud je naveo da je za ovakvo odlučenje Kantonalni sud dao valjane, jasne i potpune razloge koje je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud.
9. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u opširnoj apelaciji navodi hronologiju zaključivanja i realizacije predmetnog ugovora i hronologiju parničnog postupka te ističe da mu je umjesto zahtijevanih 573.156,33 KM dosuđen iznos od samo 1.789,77 KM. Suština navoda o povredi ovih prava po apelantu se ogleda u nesavjesnoj ocjeni dokaza, konkretno nalaza i statusa Nenada Krčuma, za kojeg drugostepeni sud navodi da je bio vještak u ovom sporu, a Vrhovni sud da je bio predsjednik Komisije za konačni obračun radova izvedenih po predmetnom ugovoru (u daljnjem tekstu: Komisija), te apelant smatra da su sudovi u osporenim odlukama izveli «očigledno pogrešne, nelogične, neuvjerljive, pristrane i protuzakonite zaključke». Nadalje apelant navodi da se sporazum o osnivanju Komisije od 12. aprila 1999. godine zaključen između apelanta i Nike Dodiga, direktora tuženog, suprotno zaključku drugostepenog i revizionog suda, ne odnosi na predmetni ugovor već na sasvim drugi ugovor o građenju. Apelant smatra da su sudovi povrijedili odredbe člana
8. ZPP krajnje nesavjesnom ocjenom dokaza, odredbe člana 126. ZPP koje reguliraju teret dokazivanja jer apelant smatra da tuženi niti jednim dokazom nije dokazao da ovjerena okončana situacija sadrži i jednu nepostojeću činjenicu, a teret dokaza u smislu člana 125. stav 3. ZPP je na tuženom. Nadalje apelant smatra da je povrijeđen i član 191. stav 3. ZPP jer izreka presude ne sadrži odluku o postojanju ili nepostojanju tražbine istaknute radi prebijanja. Osim navedenog apelant smatra da su povrijeđene i odredbe čl. 203, 217. stav 1. i 223. ZPP, s tim što ove povrede apelant ne obrazlaže već se poziva na razloge izložene u reviziji protiv presude Kantonalnog suda. Apelant ukazuje na odredbe predmetnog ugovora, Zakona o građenju , i odredbe ZOO koje reguliraju ugovor o građenju sa klauzulom «ključ u ruke» smatrajući da u osporenim presudama redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Konačno apelant smatra «da su pobijane presude rezultat krajnje proizvoljne i nesavjesne ocjene dokaza, povodom čega su izvedeni pogrešni, nelogični, neuvjerljivi i krajnje pristrani zaključci, koji nisu zasnovani na relevantnim dokazima u spisu, čime su počinjene povrede temeljnih načela pravila postupka, kao i krajnje proizvoljne primjene prava, na štetu apelanta i njegove imovine…». Apelant je u dopuni apelacije dostavio presudu Općinskog suda, broj P-020-332/00 (P-26/00) od 5. novembra, za koju ističe da nije u izravnoj vezi sa apelacijom, ali koja po apelantu ukazuje da Nenad Krčum nije bio predsjednik Komisije za obračun radova u ovom sporu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi nesavjesno cijenili provedene dokaze te što su, po njegovom mišljenju, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
13. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto su neosnovani apelantovi prigovori vezani za nalaz i mišljenje Nenada Krčuma budući da iz provedenih dokaza nespornim proizilazi da se radi o nalazu i mišljenju Komisije formirane na osnovu Sporazuma o osnivanju Komisije za konačni obračun koji su zaključile parnične stranke. Nadalje iz stanja spisa proizilazi da je Kantonalni sud razmotrio tvrdnje apelanta da se Sporazum ne odnosi na predmetni ugovor te dao detaljne razloge zašto je ove apelantove navode ocijenio neosnovanim. Ustavni sud zapaža da je u članu 3. Sporazuma regulirano «Za predsjednika komisije strane u sporazumu imenuju stalnog sudskog vještaka građevinske struke Nenada Krčuma iz Mostara.» Nadalje nesporno je da je ovaj dokaz cijenjen i u skladu sa drugim provedenim dokazima, a prvenstveno u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka koji je određen za vještačenje u ovom predmetu u smislu člana 155. stav 3. ZPP. Stoga, u situaciji kad iz sporazuma koji su zaključile parnične stranke 14. aprila 1999. godine proizilazi (član 2.) da je zadatak Komisije da utvrdi «stvarno izvedene radove, odnosno količine, uključujući naknadne radove i viškove radova, utvrditi vrijednost izvedenih radova sukladno ponudi, ugovoru u projektnoj dokumentaciji, izvršiti obračun plaćenih radova, te utvrditi vrijednost neisplaćenih radova kao i eventualna druga potraživanja i obaveze strana u sporazumu proisteklih temeljem ugovora o građenju…» Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u procjeni dokaza kad su redovni sudovi osporene odluke između ostalih zasnovali i na ovom dokazu. Ovo osobito imajući u vidu da je i nalaz imenovanog vještaka Vahide Žujo približan predmetnom nalazu, s tim da je sud ocijenio da elementi koji se nisu mogli utvrditi prema nalazu vještaka Vahide Žujo idu na teret apelanta, koji je bio obavezan uredno i propisno voditi građevinski dnevnik. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da procjena dokaza u osporenoj odluci nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Ovo stoga što je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, dao jasne i precizne razloge svojih stavova, te je za svaki dokaz kojem je poklonio vjeru, kao i onaj kojem nije poklonio vjeru, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Iz navedenog se i navodi apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao posljedici nesavjesne ocjene dokaza, pokazuju očigledno neosnovanim.
14. Nadalje, Ustavni sud zapaža da osporene presude redovnih sudova, suprotno navodima apelanta, u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge o primijenjeni zakonskih propisa na kojima su zasnovane, kako u pogledu zaključka da je došlo do zamjene odredbi predmetnog ugovora u pogledu obima i vrste radova tako i u pogledu zaključka o izmjeni cijene izvedenih radova.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se i apelacioni navodi o povredi i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zasnivaju se na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su navodi apelanta o kršenju ovog prava također očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović