Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2149/07 (M.M.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2149/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2149/07, rješavajući apelaciju M.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž: 1762/04 od 9. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-1934/02 od 1. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srednjeg, podnio je 23. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž: 1762/04 od 9. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1934/02 od 1. jula 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1934/02 od 1. jula 2004. godine, obavezan je apelant da tužitelju D.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 880,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. septembra 2002. godine pa do isplate, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom dva izreke presude tužitelj je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj u tužbi naveo da je utvrđujućom presudom Opštinskog suda I u Sarajevu, broj P-3602/80 od 17. marta 1981. godine stekao pravo služnosti kolnika u korist svojih parcela, a preko apelantove parcele. Nadalje je navedeno da je tužitelj po pravosnažnosti presude pristupio rekonstrukciji postojećeg mosta u cilju korištenja prava služnosti, da je most uradio s pažnjom dobrog domaćina koristeći ličnu građu i hrastove, da se mostom služio i apelant ali i drugi vlasnici koji su kupili zemlju od apelanta, da se most koristio i u toku rata sve dok ga apelant nije srušio. Stoga je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da mu apelant isplati na ime naknade iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 2001. godine do isplate. Ocjenom provedenih dokaza sud je nesumnjivo utvrdio da je postojao drveni most preko potoka koji je sagradio tužitelj, a koje pravo izvodi iz pravosnažne presude kojom je predniku tužitelja utvrđeno pravo služnosti prolaza. Sud je naveo da činjenica postojanja mosta proizilazi iz zapisnika Osnovnog suda, br.R-352/88 od 5. aprila 1988. godine, zatim zapisnika predmetnog suda od 24.oktobra 2003. godine kao i iz iskaza četiri svjedoka Dž.Č., M.O., Z.Č.i E.H., budući da su imali neposredna saznanja kao komšije i mještani koji su se služili navedenim mostom, a čiji iskazi nisu u suprotnost jedan sa drugim. Nadalje je navedeno da je sud iz izjava svjedoka Z.Č. i Dž.Č., koji su to lično vidjeli utvrdio da je apelant predmetni most srušio u ljeto 2001. godine, te je navedeno da je svjedok E.H. izjavio da mu je to apelant lično potvrdio. Sud je poklonio vjeru iskazima ovih svjedoka budući da su isti u prijateljskim i komšijskim odnosima sa parničnim strankama te da imaju neposredna opažanja o navedenim činjenicma. Nadalje je navedeno da svjedok I.T. nije imao saznanja za period nakon 1989. godine, pa je tu izjavu sud ocijenio neodređenom i bez saznanja o konkretnim činjenicama, dok izjavi svjedoka H.B., koji je tvrdio da mosta nije bilo, sud nije poklonio vjeru budući da je u suprotnosti sa provedenim dokazima. Istaknuto je da u prilog sudskog utvrđenja o postojanju mosta ide i nalaz i mišljenje vještaka M.G., koji je na licu mjesta konstatirao da je preko potoka postojao most. Sud je naveo da je članom 185. st.1. i 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da je odgovorno lice dužno da uspostavi stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala, te da će sud oštećeniku dosuditi naknadu u novcu kada on to zahtijeva. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po vještaku građevinske struke M.G., pa je na osnovu nalaza vještaka, a shodno specifikaciji građe, pretpostavljenoj cijeni nove građe te uzimajući u obzir amortizaciju, utvrdio da je vrijednost predmetnog mosta iznosila 880,46 KM. Stoga je sud, budući da je utvrdio da je apelant odgovoran za pričinjenu štetu, tužitelju dosudio naknadu u novcu u skladu sa nalazom vještaka, na koji parnične stranke nisu imale primjedbi, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjev tužitelj odbijen jer je isti previsoko postavljen.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž: 1762/04 od 9. marta 2007. godine, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te konstatirao da su stranke na pripremnom ročištu održanom 10. marta 2004. godine predložile saslušanja određenih svjedoka, čitanje iskaza ranije saslušanih svjedoka, vještačenje po vještaku građevinske struke te druge dokaze, da je prvostepeni sud usvojio te prijedloge te da je na glavnoj raspravi izveo sve predložene dokaze. Obzirom na sadržaj provedenih dokaza sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta koji su se svodili na tvrdnje da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice zato što je pogrešno cijenio provedene dokaze pa je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku odbio apelantovu žalbu.
4. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je preko njegove parcele još od vremena Austro-Ugarske postojao pješački put kojim su se mještani nesmetano koristili, da prije rata taj most nije postojao, da je apelant u toku rata sa porodicom bio u inozemstvu. Nadalje apelant navodi da mu nije poznato kad je tužitelj «sagradio most ako ga je uopšte sagradio» te da mu nije poznato «ko je most porušio, ako ga je porušio»e, te smatra da se prvostepena presuda zasniva «na nekim pretpostavkama a nema ni jedne utvrđene činjenice pogotovo nema ni jednog dokaza da sam ja porušio predmetni most». Apelant nadalje navodi da drugostepena presuda uopće nema karakter presude te da «nema nikakvog logičnog obrazloženja».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Uvezi s prednjim Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je sud, uzimajući u obzir sve provedene dokaze, udovoljio tužbenom zahtjevu te obavezao apelanta da tužitelju naknadi prouzrokovanu štetu. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 7. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.
9. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović