Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2585/09 (B. G.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dijete
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2585/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-2585/09, rješavajući apelaciju Branka Gončina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Gončina podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 I 000827 09 Gž od 15. maja 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci br. 72 0 I 000827 08 I od 12. marta 2009. godine i 72 0 I 000827 08 I od 6. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Gončin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 I 000827 09 Gž od 15. maja 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 I 000827 08 I od 12. marta 2009. godine i broj 72 0 I 000827 08 I od 6. februara 2009. godine. Apelant je u dopuni apelacije od 4. septembra 2009. godine zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se zabranilo izvršenje odluka Okružnog suda i Osnovnog suda, dok se postupak za predaju djeteta ne provede po pravilima vanparničnog postupka.
2. Osnovni sud je u izvršnom postupku tražioca izvršenja Aleksandre Strugar (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) protiv apelanta, rješavajući po zahtjevu Centralnog izvršnog organa Republike Srbije za vraćanjem mldb. Pavla Gončina podnesenog od strane tražioca izvršenja, koji je sudu dostavljen putem Ministarstva RS, donio rješenje broj 72 0 I 000827 08 I od 6. februara 2009. godine. Izrekom navedenog rješenja dozvoljen je povratak mldb. Pavla Gončina (u daljnjem tekstu: mldb. dijete) koji se nalazi kod oca apelanta, iz Bosne i Hercegovine u Republiku Srbiju, na osnovu pravosnažne presude II Opštinskog suda u Beogradu broj V.P-1124/06 i čl. 12-14 Haške konvencije o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija). U stavu II izreke rješenja, naloženo je apelantu da dobrovoljno preda mldb. dijete tražiocu izvršenja u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja u prostorijama Centra za socijalni rad u Gradišci, pod prijetnjom novčane kazne. Stavom IV izreke rješenja navedeno je da ukoliko se izvršenje ne provede izricanjem i izvršenjem odluke o novčanoj kazni, izvršenje će se provesti oduzimanjem djeteta od apelanta i predajom tražiocu izvršenja, uz prisustvo i stručnu pomoć organa starateljstva.
3. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda navedeno je da je 16. juna 2008. godine tom sudu dostavljen zahtjev Ministarstva pravde RS uz zahtjev za vraćanje mldb. djeteta koji je podnesen od strane tražioca izvršenja, izvodi iz matične knjige vjenčanih i rođenih kao i pravosnažna presuda II Opštinskog suda u Beogradu od 30. oktobra 2006. godine, koja je priznata rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci broj V-08-000438 od 15. decembra 2008. godine, na koje je izjavljena žalba. Postupajući po zahtjevu za vraćanje mldb. djeteta, Osnovni sud je pribavio mišljenje Centra za socijalni rad iz Gradiške od 31. oktobra 2008. godine i 28. januara 2009. godine (u daljnjem tekstu: Centar), Centra za socijalni rad iz Čačka od 13. janura 2009. godine, saslušao tražioca izvršenja i apelanta te pribavio mišljenje psihologa Stojanke Petrić. Cijeneći sve materijalne dokaze dostavljene u spis, kao i izjave stranaka (tražioca izvršenja i apelanta), Osnovni sud je zauzeo stav da su ispunjeni uslovi za povratak mldb.djeteta propisani Konvencijom. Naime, kako je dalje navedeno, presudom II Opštinskog suda u Beogradu uređen je način održavanja ličnih kontakata između mldb. djeteta i apelanta koji je u vrijeme donošenja presude imao prebivalište u Beogradu. Odredbom člana 3. Konvencije propisano je da se odvođenje ili zadržavanje djetata smatra nezakonitim ako predstavlja povredu prava na brigu što je dobila osoba, instuitucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinačno po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja. Kako je navedenom presudom mldb. dijete povjereno tražiocu izvršenja na brigu, staranje i vaspitanje, uređen način održavanja ličnih kontakata između mldb. djeteta i apelanta, a kako apelant nije postupio u skladu sa navedenom presudom, povrijedio je pravo na brigu što ga je tražilac izvršenja dobila kao majka.
4. Apelant je protiv rješenja od 6. februara 2009. godine izjavio prigovor kojeg je Osnovni sud odbio kao neosnovan rješenjem broj 72 0 I 000827 08 I od 12. marta 2009. godine. Protiv tog rješenja apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu.
5. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Osnovnog suda od 12. marta 2009. godine, donio rješenje broj 72 0 I 000827 09 Gž od 15. maja 2009. godine, kojim je žalbu apelanta odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je žalba neosnovana jer je predmet spora prijedlog tražioca izvršenja podnesen putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, odnosno Ministarstva pravde Republike Srbije za vraćanje nezakonito odvedenog mldb.djeteta majci kao tražiocu izvršenja. Postupajući po prijedlogu, kako je dalje navedeno, Osnovni sud je donio rješenje 6. februara 2009. godine kojim je dozvoljen povratak mldb.djeteta tražiocu izvršenja u Republiku Srbiju i apelantu naloženo da dijete preda dobrovoljno, u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja u prostorijama Centra, pod prijetnjom novčane kazne.
6. Obrazlažući neosnovanost navoda apelantove žalbe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu zahtjeva Ministarstva pravde RS od 22. aprila i 16. juna 2008. godine, uz koji je dostavljen obrazac za vraćanje mldb. djeteta a koji je podnesen od strane tražioca izvršenja, našao da je pravosnažnom presudom razveden brak između tražioca izvršenja i apelanta i da je mldb. dijete, rođeno 6. augusta 2004. godine u Beogradu, povjereno na brigu i vaspitanje majci tražiocu izvršenja te da je precizno uređen način održavanja ličnih kontakata između apelanta kao oca i mldb.djeteta. Iz zahtjeva za vraćanje nadalje proizilazi, kako je navedeno, da je mldb. dijete odvedeno 22. juna 2007. godine, kada ga je apelant uzeo iz vrtića u Čačku i nije ga vratio do 24. juna 2007. godine, iako je po osnovu već određenog načina viđanja bio u obavezi, nego ga je odveo u Gradišku gdje se i sada nalazi. Prvostepeni sud je, kako obrazlaže Okružni sud, postupajući po odredbama čl. 11. do 16. Konvencije od Centra zatražio da izvrši provjeru u kakvim uslovima dijete živi, nakon čega je Centar dostavio socianamnestičke podatke. Zatim je pribavljeno mišljenje Centra za socijalni rad iz Čačka a na ročište od 29. januara 2009. godine pozvan je psiholog i siocijalni radnik Centra, koji su sačinili pismeni pismeni izvještaj. Iz navedenog izvještaja proizilazi da mldb. dijete ima 4,5 godine i da nije u stanju izraziti svoje mišljenje niti zna šta je u njegovom interesu, a odvojenost od majke ima negativne posljedice po njegov dalji rast i razvoj, te da dijete neće doživjeti traumu niti će biti ugroženo ukoliko sud odluči da ga vrati majci. Cijeneći između ostalog nalaz i mišljenje psihologa, prvostepeni sud je utvrdio da je mldb. dijete nezakonito odvedeno zbog čega je na osnovu odredaba čl. 3. i 14. Konvencije, nalazeći da je u interesu djeteta da bude vraćeno majci, dozvolio povratak djeteta majci kao tražiocu izvršenja. Okružni sud smatra da je Osnovni sud postupio pravilno imajući u vidu odredbe čl. 3., 7., 11., 12 i 13. Konvencije. Osnovni sud je naime iz provedenih dokaza utvrdio da je dijete nezakonito odvedeno od strane apelanta i odvojeno od majke tražioca izvršenja, koja je na osnovu presude suda u republici Srbiji ovlaštena da se brine o mldb.djetetu a apelantu je određen način viđanja sa djetetom. Svako odstupanje, kako je naveo Okružni sud, od uređenog i važećeg modela oko brige i viđanja djeteta, predstavlja nezakonito odvođenje i zadržavanje djeteta.
7. U pogledu žalbenog navoda apelanta da Osnovni sud nije mogao postupati po prijedlogu tražioca izvršenja jer presuda II Opštinskog suda u Beogradu od 30. oktobra 2006. godine nije izvršna isprava (nije priznata kao strana sudska odluka), Okružni sud je naveo da je neosnovan budući da su odredbe Konvencije obavezujuće za države potpisnice. Okružni sud je naveo da u slučaju nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta u smislu člana 3. Konvencije, odredba člana 14. Konvencije propisuje da sudski i državni organi države kojoj je poslan zahtjev mogu izravno primijeniti pravo iz sudske i upravne odluke, bez obzira da li se službeno priznaju ili ne u državi u kojoj je stalno mjesto boravka djeteta, bez provođenja posebnog postupka za dokazivanje tog prava ili za priznanje stranih odluka koji bi inače bili provedeni.
8. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa kršenjem ovog prava, apelant je istakao da je postupak proveden po pravilima izvršnog umjesto vanparničnog postupka te da je Okružni sud zauzeo pravno shvatanje da je izvršni postupak jedna vrsta vanparničnog postupka. Budući da se radi o suštinskim razlikama između ova dva postupka, vanparničnog i izvršnog, a da je konkretni postupak proveden prema pravilima izvršnog umjesto vanparničnog postupka, apelant je predložio izdavanje privremene mjere, dok se postupak za predaju djeteta ne okonča prema pravilima vanparničnog postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na nepravilnu primjenu procesnog prava i materijalnog prava od strane Osnovnog i Okružnog suda koji su, kako tvrdi apelant, zahtjev za povrat mldb.djetata morali provesti prema odredbama vanparničnog a ne izvršnog postupka.
12. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, obrazlažući neosnovanost navoda apelantove žalbe koja se tiču povrede pravila izvršnog i parničnog postupka, istakao da je notifikacijom o sukcesiji ugovora bivše SFRJ, Bosna i Hercegovina preuzela obavezu provođenja Konvencije o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980. godine, pa tako i obavezu da preduzme sve mjere za njeno provođnje. U tom kontekstu, odredba člana 2. stav 2 Konvencije, ovlašćuje državu ugovornicu da u obezbjeđenju provođenja Konvencije primijeni najuspješnije raspoložive postupke. Postupanje suda u građanskim stvarima obuhvata primjenu pravila parničnog ili vanparničnog postupka, budući da Konvencija tretira građansko-pravne aspekte međunarodne otmice djece. Iz tog razloga pokretanje i vođenje građanskog postupka je u smislu odredbe člana 26. stav 1 tačka d) Zakona o sudovima RS u nadležnosti Osnovnih sudova koji vrše poslove međunarodne pravne pomoći. Okružni sud je jasno naveo da pravna radnja koju u svakom konkretnom slučaju treba poduzeti, a koja predstavlja međunarodnu pravnu pomoć u građanskim stvarima, određuje vrstu pravne pomoći, dakle postupka koji terba provesti. S obzirom da je u pitanju zahtjev za vraćanje djeteta, nije bilo mjesta primjeni pravila parničnog ili vanparničnog postupka već izvršnog postupka, s tim što se zahtjev za vraćanje djeteta ne ocjenjuje u smislu odredaba Zakona o izvršnom postupku koje se odnose na prijedlog za izvršenje niti se ocjenjuje kvalitet izvršne isprave, već se zahtjev ocjenjuje u smislu Konvencije. U konkretnom slučaju, primjenom odredaba Konvencije isključivo se dokazuje da podnosilac zahtjeva, dakle tražilac izvršenja, ima pravo na brigu i staranje o djetetu i da je dijete nezakonito odvedeno, a nije od značaja da li su učesnici postupka označeni kao tražilac izvršenja ili izvršenik umjesto predlagatelj i protivnik, jer je primjena Konvencije koja propisuje najusješniji raspoloživi postupak obavezna.
13. Ustavni sud je zaključio da su Osnovni i Okružni sud u konkretnoj pravnoj stvari dali jasna, logična i precizna obrazloženja za svoje odluke te da je Okružni sud dao odgovore na sve apelantove prigovore istaknute u žalbi, koji se suštinski odnose na nepravilnu primjenu procesnog zakona. Odredbe Konvencije su pravno obavezujuće a u pogledu primjene građanskog postupka po zahtjevu za vraćanje djeteta, Konvencija je propisala primjenu najuspješnijeg raspoloživog postupka (član 2. stav 2. Konvencije). Apelant u apelaciji ne navodi nikakve druge argumente u prilog svojoj tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje koji bi bili različiti od onih koje je istakao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koju je Okružni sud ispitao i o tome dao svoj zaključak. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović