Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1937/07 (S. G.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1937/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. listopada 2009. godine, u predmetu broj AP-1937/07, rješavajući apelaciju Sretka Grahovca, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretka Grahovca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj: 011-0-U-

06-000 043 od 10. travnja 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, broj: 01-364-399/02 od 5. prosinca 2005. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje, Općine Prijedor, broj:06-364-821/00 od 19. rujna 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sretko Grahovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Milorad Đukić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 23. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: 011-0-U-06-000 043 od 10. travnja 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj: 01-364-399/02 od 5. prosinca 2005. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Općine Prijedor (u daljenjem tekstu: Odjeljenje), broj:06-364-821/00 od 19. rujna 2005. godine.

2. Apelant je 11. prosinca 2000. godine podnio zahtjev za izdavanje urbanističke suglasnosti za dogradnju stambeno poslovnog aneksa P+1 (7,50 x 9,60, u daljenjem tekstu: sporni dio nekretnine) uz stambeno – poslovni objekat P+1, na zemljištu označenom kao k.č. br. 1165 K.O. Prijedor I (novi premjer). Apelant je tijekom 1990. godine dobio odobrenje za izgradnju, dimenzija 8,5 X 6, ali je sagradio sporni dio nekretnine većih dimenzija, odnosno 7,50 X 9,60. Apelant je zatražio legalizaciju spornog dijela nekretnine sukladno izgrađenom stanju.

3. Rješenjem Odjeljenja, broj: 06-364-821/00 od 19. rujna 2005. godine, u ponovnom postupku, odbijen je zahtjev apelanta za izdavanje urbanističke suglasnosti za dogradnju spornog dijela nekretnine. U obrazloženju Rješenja, Odjeljenje je navelo da je Ministarstvo je poništilo prethodno rješenje Odjeljenja iz razloga što Odjeljenje nije pružilo mogućnost zainteresiranim strankama da se izjasne na okolnosti koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Odjeljenje je navelo da je nakon provedenog postupka utvrdilo da je tražena lokacija obuhvaćena Urbanističkim planom Prijedora («Službeni glasnik općine Prijedor», broj 8/88 i 8/89), da je izvršen uviđaj na kojem je omogućeno strankama da prisutvuju, te da je u spis uložen ovjeren izvod iz planskog akta. Odjeljenje je navelo da je nakon izlaska na lice mjesta utvrdilo da se sporni dio nekretnine nalazi na nepropisanoj udaljenosti od granica susjednih parcela, da su korisnici susjednih parcela imali primjedbe na legalizaciju spornog dijela nekretnine, koje su se odnosile na: katnost objekta (smanjeno osvjetljenje), udaljenost objekta od granica susjednih parcela, prozore, te konstrukciju krova. Odjeljenje je zaključilo da nije u mogućnosti udovoljiti tužbenom zahtjevu budući bi to bilo suprotno planu i propisanim uvjetima, kako je to određeno odredbama članka 70. stavak 1. i članka 71. stavak

1. Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 84/02), te da apelant nije ispunio niti uvjete o minimalnoj udaljenosti od susjedne parcele što je propisano odredbom članka 31. Odluke o provođenju urbanističkog plana Prijedora, («Službeni glasnik općine Prijedor», broj 8/88, u daljenjem tekstu: Odluka).

4. Odlučujući o žalbi apelanta, Ministarstvo je donijelo Rješenje, broj 01-364-399/02 od 5. prosinca 2005. godine, kojim je žalbu odbilo kao neutemeljenu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostupanjski organ u svemu postupio po datim uputama, te donijelo pravilno rješenje, utemeljeno na zakonu. Naime, po mišljenju Ministarstva apelant nije ispoštovao minimalnu udaljenost od susjednih parcela koja je propisana Odlukom (odobrenje za gradnju objekta se može dati ako je taj objekat udaljen najmanje 3 m od susjedne parcele, odnosno manja udaljenost je dopuštena ako je zadovoljena minimalna udaljenost za objekte do dvije etaže od 6 m). Ministarstvo je navelo da odbijanje apelantovog zahtjeva ne dovodi u pitanje zadržavanje spornog dijela nekretnine u ranije odobrenim dimenzijama.

5. Rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelanta, Okružni sud donio je Presudu kojom je tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o izmjeni dimenzija spornog dijela nekretnina za koju investitor sukladno članku 94. Zakona o uređenju prostora mora tražiti izmjenu urbanističke suglasnosti, te da se na temelju članka 69. stavak 1. istog Zakon promjene mogu vršiti pod uvjetom da su sukladne odgovarajućim planom i propisanim uvjetima. Nadalje, da se sukladno članku 70. stavak 1. istog Zakona, urbanistička suglasnost izdaje na temelju regulacionog plana, odnosno urbanističkog projekta, te da sukladno članku 94. stavak 1. istog Zakona u slučaju da se vrši promjena dimenzija objekta, investitoru se izdaje dopuna urbanističke suglasnosti pod uvjetom da se te promjene mogu uskladiti sa planskim aktom na temelju kojeg je izdata prethodna suglasnost. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju Odjeljenje, odnosno Ministarstvo zaključilo da apelant nije ispoštovao uvjete udaljenosti između susjednih parcela kako je propisano Odlukom, budući je utvrđeno da je udaljenost 0,85-0,90 m odnosno 0,90-1,15 m od susjednih parcela. Kako promjene dimenzija spornog dijela nekretnine nisu bile sukladne Odluci, Okružni sud je ocijenio pravilnim stav Ministarstva da apelant nije ispunio uvjete za legalizaciju tih promjena, ali da se ne dovodi u pitanje zadržavanje spornog dijela nekretnine u ranije odobrenim dimenzijama. Odgovarajući na navode istaknute u žalbi, uz koju je apelant dostavio Mišljenje Urbanističkog zavoda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Mišljenje) u kojem je navedeno da izgrađeni dio sporne nekretnine neće bitno utjecati na već izgrađene objekte, s tim da se dograde snjegobrani prema susjednim parcelama, Okružni sud je ocijenio kao nebitnim za rješavanje ove upravne stvari, odnosno da tim Mišljenjem činjenično stanje ne bi bilo bitno drugačije u odnosu na ono koje je utvrđeno. Okružni sud je naveo da su žalbeni navodi apelanta u pogledu njegove diskriminacije u odnosu na susjede koji su također izgradili objekte protivno Odluci i kojima je odobrena legalizacija neutemeljeni, budući da apelant uz žalbu nije dostavio nikakve dokaze kojim bi potkrijepio te navode.

6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konveciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Obrazlažući navode iz apelacije, apelant ističe da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je između ostalog netočno da je udaljenost spornog dijela nekretnine od susjednih 70 do 80 cm, nego da je ta udaljenost 90 do 95 cm, da je netočno da je međašna linija pomjerena, da je netočno da je samo žalbom zainteresiranih osoba ukinuto Rješenje Odjeljenja od 4. listopada 2002. godine kada je i apelant uložio žalbu, te da je zainteresirana osobe već jednom dala suglasnost na već postojeće nekretnine, koja se ne može opozvati. Obrazlažući navode u pogledu prava na nediskriminaciju apelant je cititirao dio osporene presude kojim je Okružni sud odgovorio na žalbene navode u pogledu nediskriminacije. Apelant smatra da je sud svojom odlukom pružio zaštitu zainteresiranim osobama, a ne apelantu čime je povrijedio njegovo pravo na imovinu. Apelant je zatražio da Ustavni sud usvoji apelaciju, da ukine presudu Okružnog suda, te da prizna apelantu «pravičnu naknadu za zadovoljenje u smislu članka 41. Europske Konvencije zbog nemogućnosti legalizacije spornog dijela nekretnine više od šest godina u iznosu od 3.000,00 KM».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. Ustavni sud, konstatira da se suština apelantovih navoda odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da rješenje Odjeljenja sadrži jasno obrazloženje u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, između ostalih, na temelju dodatno izvedenih dokaza po nalogu Ministarstva. Također, obrazloženje presude Okružnog suda je jasno i precizno u smislu da Okružni sud odlučuje na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku sukladno članku

29. Zakona o upravnim sporovima, a da Mišljenje koje je dostavljeno uz žalbu ne bi dovelo do bitno drugačijeg činjeničnog stanja, pri čemu je Okružni vrlo isrpno dao obrazloženje materijalnih propisa koji reguliraju oblast izdavanja urbanističke suglasnosti. Ustavni sud zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u postupanju suda niti organa uprave. Imajući u vidu navedeno, te stav naveden u točki 9. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su utvrdili činjenično stanje i stoga ,u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie)neutemeljeni.

Pravo na imovinu

11. Apelant, se dalje žali da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konveciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na nediskriminaciju

12. Apelant se također žali da mu je u postupku povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Međutim, apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi dokazao ili bar učinio vjerojatnom ovakvu tvrdnju, pa čak nije naveo ni po kom zabranjenom osnovu se smatraju diskriminiranim i u vezi sa kojim zaštićenim pravom. Ustavni sud uočava da je apelant ove navode iznosio i u žalbi, koje je Okružni sud ocijenio kao neutemeljene. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1937/07 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio