Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1998/07 («Zenica-stan» d.o.o. Zenica,)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1998/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. listopada 2009. godine, u predmetu broj AP-1998/07, rješavajući apelacije «Zenica-stana» d.o.o. Zenica, JP za prostorno planiranje i uređenje grada «Zenica» Zenica i «Izgradnje –inžinjering» Zenica, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije “Zenica-stana”d.o.o. Zenica, JP za prostorno planiranje i uređenje grada «Zenica» Zenica i «Izgradnje –inžinjering» Zenica podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-06-

000159 od 17. travnja 2007. godine, i Presude Općinskog suda u Zenici, broj: P-2112/99 od 31. prosinca 2004. godine, zbog toga što su očito (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. «Zenica-stan» d.o.o. Zenica, koje zastupa Mladen Veseljak, odvjetnik iz Zenice (u daljenjem tekstu: prvoapelant), JP za prostorno planiranje i uređenje grada «Zenica» Zenica (u daljenjem tekstu drugoapelant) i «Izgradnja –inžinjering» Zenica, koju zastupa Meho Ajanović, odvjetnik iz Zenice, (u daljnjem tekstu: trećeapelant), podnijeli su 3. srpnja 2007. godine i 20. srpnja 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljenjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 070-

0-Rev-06-000159 od 17. travnja 2007.godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljenjem tekstu: Općinski sud), broj: P-2112/99 od 31. prosinca 2004. godine.

2. Budući da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP-1998/07 (podnositelj apelacije prvoapelant) i AP-2161/07 (podnositelji apelacije drugoapelant i trećeapelant) u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1998/07.

3. Čuruković Arif i Čuruković Advija kao tužitelji (u daljnjem tekstu: tužitelji), 14. listopada 1999. godine pokrenuli su parnični postupak radi naknade štete protiv apelanata. Tužitelji su zatražili da im apelanti isplate iznos od 80.000,00 KM sa kamatama i troškovima postupka zbog oštećenja obiteljske kuće i pomoćnog objekta, sagrađenih na građevinskom zemljištu, označenom kao k.č. br. 232/18 po starom premjeru, upisani u zk.ul. br.1072 K.O. Bilmišće, dimenzija 6,50 m X 7,30 m (u daljenjem tekstu: sporna nekretnina), koja oštećenja su nastala usljed izvođenja radova u blizini sporne nekretnine.

4. Presudom Općinskog suda, broj: P-2112/99 od 31. prosinca 2004. godine, obvezan je trećeapelant kao izvođač građevinskih radova, i prvoapelant i drugoapelant kao pravni sljednici investitora - naručitelja radova da solidarno tužiteljima isplate naknadu štete u visini od 55.162,46 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 29. studenog 2004. godine pa do isplate, te naknade troškove posupka u iznosu od 8.120,75 KM.

5. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: zk. izvadak, Informaciju o klizištu od 8. srpnja 1991. godine, dopis od 25. travnja 1988. godine upućen SIZ-u stanovanja i uređenja građevinskog zemljišta Zenica, predniku prvoapelanta i drugoapelanta i (u daljenjem tekstu: prednik prvoapelanta i drugoapelanta), Zapisnike o izvršenom inspekcijskom pregledu, Ugovore o udruživanju sredstava za stambenu izgradnju od 22. listopada 1987. godine i od 25. studenog 1987. godine (u daljenjem tekstu: Ugovori), Odluku Izvršnog odbora prednika prvoapelanta i drugoapelanta, od 30. svibnja 1988. godine, Otkaz Ugovora od 14. srpnja 1988. godine, te Zahtjev za osiguranje stana za smještaj obitelji tužitelja. Općinski sud je dalje naveo da je u postupku izvršeno geološko vještačenje radi utvrđivanja uzročno-posljedične veze između građevinskih radova koji su vršeni u blizini sporne nekretnine, te vještačenje po vještaku građevinske struke na okolnosti visine štete na spornoj nekretnini.

6. Nakon provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da su tužitelji vlasnici sporne nekretnine, da je zbog izvršenih radova od strane trećeapelanta kao izvođača radova i prednika prvoapelanta i drugoapelanta, kao investitora-naručitelja, došlo do klizišta terena i oštećenja sporne nekretnine, da je nastanak klizišta prvi put evidentiran u dopisu koji je upućen predniku prvoapelanta i drugoapelanta, od 25. travnja 1988. godine, te da iz Zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu slijedi da se oštećenja sporne nekretnine kontinuarano povećavaju. Općinski sud je naveo da je nalaz vještaka građevinske struke prihvatio u cjelosti, a kojim nalazom je utvrđena vrijednost sporne nekretnine u iznosu od 55. 162,46 KM, na koji su apelanti prigovarali, ali da nisu dostavili dokaze kojim bi nalaz osporili. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvoapelanta i drugoapelanta, Općinski sud je ocijenio kao neutemeljen, budući da iz Informacije o klizištu, odnosno dopisa od 25. travnja 1988. godine jasno proizilazi da je do klizišta došlo u vrijeme kada je investitor-naručitelj radova bio prednik prvoapelanta i drugoapelanta, a ne nakon donošenja odluke Izvršnog odbora od 30. svibnja 1988. godine od kada prednik prvoapelanta i drugoapelanta više nije bio investitir-naručitelj radova. Općinski sud je i prigovor zastare potraživanja apelanata, ocijenio kao netemeljen. Naime, sukladno članku 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/9, u daljnjem tekstu:ZOO) poraživanja naknade štete zastarjevaju za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu, ali da se u konkretnom slučaju šteta, odnosno oštećenja na spornoj nekretnini konstantno uvećavaju što je dovelo do potpunog urušavanja dijela sporne nekretnine. Općinski sud je naveo da je na temelju članka 207. ZOO zaključio da, budući su uzrok oštećenja na spornoj nekretnini izvedeni radovi trećeapelanta kojim je aktivirano klizište, a da je naručitelj i investitor tih radova pravni prednik prvoapelanta i drugoapelanta, da su apelanti solidarno odgovorni tužiteljima za nastalu štetu.

7. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud u Zenici (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu, broj: Gž-443/05 od 20. listopada 2005. godine kojom je uvažio žalbu, te preinačio prvostupanjsku presudu tako da je odbio tužbeni zahtjev i obvezao tužitelje da trećeapelantu isplate troškove postupka u iznosu od 2.961,50 KM. Obrazlažući razlog ovakve odluke, Kantonalni sud je naveo da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio prigovor zastare potraživanja, odnosno da je prigovor utemeljen. Naime, po mišljenj Kantonalnog suda, radovi koju su uzrokovali klizište koji su doveli do oštećenja sporne nekretnine završeni su 1991. godine, da bi ponovo bili nastavljeni 1999. godine. Nadalje, da su tužitelji već 1991. godine tražili drugi smještaj, odnosno da su tada saznali su za štetu, kao i da su znali će šteta nastajati i ubuduće. Kantonalni sud je konstatirao da tužitelji nisu dokazali da su apelanti poduzimali bilo kakve radnje u periodu od 1991. godine do 1999. godine, koje radnje bi imale štetni karakter. S tim u svezi Kantonalni sud je zaključio da je prigovor zastare utemeljen, te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je donio Presudu, broj:070-0-Rev-06-

000159 od 17. travnja 2007. godine, kojom je uvažio reviziju i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare utemeljen. Naime, da sukladno članku 376 ZOO, potraživanje naknade štete zastarjeva za tri godine od dana kada oštećenik sazna za štetu, da pojam saznanja za štetu podrazumjeva znanje o vrsti štete i visini do njenog konačnog obima, te da s tim u svezi nije utemeljen prigovor zastare potraživanja dok šteta ne dobije konačan obim. U konkretnom slučaju utvrđeno je da djelovanje uzroka štete nije prestalo sve do podnošenja tužbe, odnosno da šteta nije dobila konačan obim 1991. godine, već se uvećavala kontinuirano, te da s tim u svezi ne može se govoriti o nastupanju zastare potraživanja sve dok te štetne posljedice nastaju, a da bi samo prekidom daljnjeg nastajanja štete počeli teći rokovi u smislu članka 376. ZOO.

9. Prvoapelant i dugoapelant navode da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prvoapelant i drugoapelant ističu da su sudovi pogrešno ocijenili da su oni pasivno legitimirani, budući da su Ugovori zaključeni tijekom 1987. godine raskinuti u srpnju 1988. godine zato što je Izvršni odbor prednika prvoapelanta i drugoapelanta donio odluku da svi poslovi izgradnje i ugovaranja pređu na tadašnji SOUR «Izgradnja» RO «Inžinjering»čime ona postaje investitor. S tim u svezi prvoapelant i drugoapelant ističu da je investitor-naručitelj radova koji su prouzrokovali štetu tužiteljima bila sasvim druga osoba. Prvoapelant i drugoapelant dalje navode da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio odredbe ZOO kada je zaključio da nije nastupila zastara potraživanja, da nalaz vještaka građevinske struke nije objektivan, budući da tužitelji i danas stanuju u spornoj nekretnini, te smatraju da je postapanje suda na ovaj način uzrokovolo povredu njihovog prava na imovinu. Trećeapelnt navodi da su tužitelji podnijeli tužbu 14. listopada 1999. godine, dakle nakon osam godina od dana kada su saznali za štetu, te da mu je zbog neusvajanja prigovora zastare potraživanja u smislu članka 376. ZOO u postupku povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud, konstatira da prvoapelant i drugoapelant prigovaraju na pogrešno utvrđenje sudova u tri instance da su oni pasivno legitimirani u predmetnom postupku, a da i prvoapelant i drugoapelant i trećeapelant prigovaraju na pogrešno tumačenje odredbe članka 376. ZOO kojim je propisana zastara potraživanja naknade štete od strane Općinskog i Vrhovnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud uočava da su sudovi u tri instance ispitivali navode prvoapelanta i drugoapelanta u pogledu prigovora pasivne legitimacije nakon čega su zaključili da su neutemeljeni. Ovaj zaključak su detaljno i jasno obrazložili u smislu da je nedvosmisleno u postupku utvrđeno da su oštećenja na spornoj nekretnini tužitelja nastala prije nego što je nadležni organ prednika prvoapelanta i drugoapelanta donio odluku da se raskinu Ugovori na temelju koje prednik prvoapelanta i drugoapelanta više nio bio investitor-naručitelj radova. Vezano za navode apelanata o proizvoljnoj primjeni odredaba ZOO, Ustavni sud nalazi da je obrazloženje Vrhovnog suda jasno i logično da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja kada djelovanje uzroka štete nije prestalo sve do podnošenja tužbe, odnosno da šteta nije dobila konačan obim 1991. godine, nego da se stalno uvećavala, te da se o zastari potraživanja ne može govoriti sve dok te štetne posljedice nastaju i da bi samo prekidom daljnjeg nastajanja štete počeli teći rokovi u smislu odredbe članka 376. ZOO. Vezano za navode prvoapelanta i drugoapelanta da sud nije ocijenio nalaz vještaka građevinske struke na objektivan način, Ustavni sud nalazi da su apelanti prigovarali na nalaz i tijekom prvostupanjskog postupka, ali da nisu pružili nikakve argumente kojim bi nalaz osporili. Budući da nije utvrdio elemente proizvoljnosti, a imajući u vidu stavove navedene u točki 12.ove odluke, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su su sudovi utvrdili činjenično stanje, primjenili materijalno pravo, te izvršili ocijenu dokaza, i stoga, u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Apelanti se, također, žale da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti posebno ne obrazlažu kršenje ovog prava, već svoje navode zasnivaju na proizvoljnoj primjenjeni odredaba ZOO kojim je regulirana zastara potraživanja, a prvoapelant i drugoapelant i na pogrešno utvrđenoj činjenici da su pasivno legitimirani. Ustavni sud je, međutim, razmatrao ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacije odbaciti kao nedopuštene ukoliko su očito (prima facie) neutemeljene, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1998/07 («Zenica-stan» d.o.o. Zenica,) | Sudska praksa | Aktio