Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2054/07 (T. J.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2054/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. listopada 2009. godine, u predmetu broj AP-2054/07, rješavajući apelaciju Teofika Jusufagića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Teofika Jusufagića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj: 011-0-GŽ-
07-000266 od 25. travnja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj: P-3162/98 od 28. travnja 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Teofik Jusufagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 9. srpnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljenjem tekstu: Okružni sud), broj: 011-0-GŽ-07-000266 od 25. travnja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljenjem tekstu: Osnovni sud), broj: P-3162/98 od 28. travnja 2006.godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj: P-3162/98 od 28. travnja 2006. godine, tužba apelanta protiv tuženih «Elektrotehničke škole Nikola Tesla», Banjaluka (u daljenjem tekstu: prvotužena) i «Tehničke škole», Banjaluka (u daljenjem tekstu: drugotužena) je povučena i obvezan je apelant drugotuženoj nakaditi troškove postupka u iznosu od 875,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je apelant 19. studenog 1998. godine podnio tužbu protiv prvotužene radi naknade štete, da je podneskom od 13. siječnja 2006. godine kao tuženu označio i drugotuženu, te da je podneskom od 17. travnja 2006. godine povukao tužbu. Nadalje, da je na ročište koje je bilo zakazano za 28. travnja 2006. godine pristupila drugotužena, a da nisu pristupili apelant i prvotužena, iako su bili uredno pozvani, te da je rješenjem suda prema zapisniku od 28. travnja 2006. godine konstatirano da je tužba povučena. Osnovni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio na temelju članka 387. i 390. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljenjem tekstu ZPP), a koji troškovi se sastoje od: troškova za sastav podneska u iznosu od 350,00 KM, troškova pristupa na ročište u iznosu od 350,00 KM, te troškova paušala u iznosu od 25 %, ukupno 875,00 KM.
4. Odlučujući o žalbi apelanta, kojom je osporavana visina troškova postupka, Okružni sud donio je Rješenje, broj: 011-0-GŽ-07-000266 od 25. travnja 2007. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilnom primjenom odredaba članka 387. i 390. ZPP-a pravilno zaključio da je apelant drugotuženoj obvezan izmiriti troškove postupka u iznosu od 875,00 KM. Očitujući se na žalbene navode apelanta da drugotužena nije stekla svojstvo parnične stranke, te da stim u svezi nema pravo na naknadu troškova, Okružni sud je naveo da troškove sastava podneska i pristupa na ročište smatra nužnim i neophodnim troškovima u smislu odredbe članka 387. stavak 1. ZPP-a koje je drugotužena imala u postupku i koje joj sukladno odredbi članka 390. ZPP-a treba izmiriti apelant, jer je povukao tužbu. Okružni sud je naveo da je bespotrebno komentirati žalbene navode da drugotužena nije imala potrebe angažirati odvjetnika u postupku.
5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da sukladno odredbi članka 390. ZPP-a, tužitelj koji povuče tužbu mora naknaditi troškove protivnoj stranci, ali da je protivna stranka u konkretnom slučaju prvotužena, a ne drugotužena, budući da nije dala pristanak na subjektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, odnosno da nije stekla svojstvo parnične stranke, te da stim u svezi nema pravo na naknadu troškova postupka. Nadalje, da se sastav podneska kojim nije data suglasnost za stupanje u parnicu sastoji samo od jedne rečenice, te da nije bio nužan pristup odvjetnika drugotužene na ročištu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljena kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud uočava da se apelant žali jer je obvezan naknaditi troškove parničnog postupka drugotuženoj za koje smatra da joj ne pripadaju, budući da nije imala svojstvo parnične stranke u postupku.
8. Ustavni sud podsjeća da se garancije članka 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f).
9. Ustavni sud smatra da se predmetna apelacija tiče «utvrđivanja građanskih prava i obveza» apelanta, te prema tome spada u domen zaštite članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
10. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18.svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije, navodeći da su u postupku pred redovitim sudovima proizvoljno primjenjene odredbe ZPP-a o troškovima postupka. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud smatra da obrazloženje rješenja Okružnog suda nema elemenata proizvoljnosti, odnosno da sadrži odgovore na sva pitanja koja apelant navodi i u apelaciji. Naime, troškove sastava podneska i pristupa na ročište koje je imala strana u postupku koju je apelant označio kao drugotuženu, Okružni sud je ocijenio kao nužne i nephodne koje treba izmiriti apelant, sukladno odredbi članka 390. ZPP-a jer je povukao tužbu. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i stavove navedene u točki 11., Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redoviti sudovi primjenili odredbe ZPP-a i stoga, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP-a u pogledu troškova postupka. Ustavni sud je, međutim, razmatrao ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović