Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2094/07 (S. T.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2094/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. listopada 2009. godine, u predmetu broj AP-2094/07, rješavajući apelaciju Samira Terzića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Terzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-U-
07-000 014 od 9. svibnja 2007. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, broj: R-
03/1-41-2553/06 od 29. prosinca 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Trezić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 12. srpnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud), broj 002-0-U-07-000 014 od 9. svibnja 2007. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljenjem tekstu: Ministarstvo), broj: R-03/1-41-2553/06 od 29. prosinca 2006. godine.
2. Rješenjem Uprave za pitanja branitelja i stradalnika HVO-a iz domovinskog rata, Posavskog kantona, broj: 11-41-1-03/05 od 1. lipnja 2005. godine, apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida VI. grupe sa 60% tjelesnog oštećenja, trajno, počev od 1. veljače 2005. godine pa sve dok postoje uvjeti za korištenje tih prava. Navedenim rješenjem apelantu je priznato i pravo na osobnu invalidninu u iznosu od 36, 72 KM do zaključivanja ugovora o uređivanju međusobnih odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o ostvarivanju prava stradalnika Domovinskog rata u BiH, koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji, a najkasnije do 31. prosinca 2005. godine od primjene ugovora, odnosno najkasnije do 1. siječnja 2006. godine u mjesečnom iznosu od 132,12 KM. U obrazloženju rješenja, Uprava je navela da je u postupku utvrdila da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine, da je rođen 17. studenog 1967. godine, da ima prebivalište u Derventi, da ne postoje smetnje iz članka 36. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 33/04, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja), da je bio pripadnik HVO-a u vremenu od 4. travnja 1992. godine do 19. kolovoza 1992. godine, da je ranjen 9. lipnja 1992. godine i 4. srpnja 1992. godine, da je povrijeđen 9. lipnja 1992. godine, te da je obolio 4. srpnja 1992. godine. Uprava je navela daje nakon utvrđivanja ovih činjenica zaključila da apelant ima pravo na stjecanje statusa ratnog vojnog invalida budući da ispunjava uvjete iz članka 3. stavak 1. Zakona o pravima branitelja, te da ima pravo na osobnu invalidninu.
3. U postupku revizije, Ministarstvo je, u ponovnom postupku, donijelo Rješenje, broj: R-03/1-41-2553/06 od 29. prosinca 2006. godine kojim je poništilo prvostupanjsko rješenje i kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog inavliditeta, trajno, počev od 1. veljače 2005. godine i traje dok postoje zakonom propisani uvjeti, te priznato pravo na osobnu invalidninu u iznosu od 42,28 KM. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je u postupku po reviziji apelantu priznat procenat od 20% invaliditeta jer je na temelju nalaza i mišljenja liječničke komisije utvrđeno da je kod apelanta došlo do promjene procenta invaliditeta. Međutim, da je u tom postupku ljekarska komisija je propustila primjeniti članak 9. stavak 6. Zakona o pravima branitelja kojim je propisano da se za utvrđivanje procenta invaliditeta uzimaju u obzir i oštećenja i poremećaji koji su nastali do 23. prosinca 1997. godine, a da su apelantu u nalazu iz 1992. godine dijagnosticirani psihički poremećaji, odnosno oboljenje PTSP. Ministarstvo je dalje navelo da kako je uzelo u obzir navedeno oboljenje, to je na temelju odredbe članka 11. stavak 1. Zakona o pravima branitelja, kojom je reguliran postupak utvrđivanja invaliditeta i odredbe članka 10. Pravilnika o utvrđivanju postotka tjelesnog oštećenja (u daljenjem tekstu: Pravilnik) kojom je regulirano pod kojim uvjetima se može priznati psihičko oboljenje kod utvrđivanja vojnog invaliditeta, donijelo odluku kojom je apelantu povećan procenat vojnog invaliditeta sa 20% na 30%.
4. Odlučujući o tužbi apelanta, Kantonalni sud je donio Presudu, broj: 002-0-U-07-000 014 od 9. svibnja 2007. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo pravilno utvrdilo činjenično stanje, te da je pravilno primjenilo odredbu članka 11. stavak 1. Zakona o pravima branitelja, te odredbe članka 10. Pravilnika, kada je zaključilo da je kod apelanta postotak tjelesnog oštećenja 30%. Kantonalni sud je dalje naveo da sukladno odredbi članka 45. Zakona o pravima branitelja kojom je propisano da je za utvrđivanje bolesti mjerodavna samo medicinska dokumentacija koja proistječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz vremena od 90 dana nakon otpusta iz Oružanih snaga, medicinsku dokumentaciju iz 2005. godine i 2006. godine koju je apelant dostavio uz tužbu nije mogao prihvatiti. Vezano za ovu medicinsku dokumentaciju Kantonalni sud je naveo da sukladno članku 49. Zakona o pravima branitelja, apelant može nakon isteka roka od dvije godine od dana donošenja konačnog rješenja podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta u svezi sa nastalom promjenom ,ukoliko to pravo koristi po osnovu rane ili ozljede, odnosno po isteku četiri godine ukoliko to pravo koristi po osnovu oboljenja, a sve u slučaju da su nastupile promjene.
5. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, pored isrpnog izlaganja kronologije postupanja organa uprave i suda, ističe da je Ministarstvo suprotno uputama Kantonalnog suda, protivno priloženoj dokumentaciji utvrdilo postotak njegovog invaliditeta od 30%. Naime, apelant navodi da su se poremećaji sa simptomima PTSP-a manifestirali tijekom 1992. godine, što je vidljivo iz medicinskog nalaza od 4. rujna 1992. godine , a što nije uzeto u obzir prilikom utvrđivanja invaliditeta, te da su se stekli uvjeti za priznavanja više od 60% invaliditeta, a ne 30% kako su mu priznali Ministarstvo i Kantonalni sud. Apelant navodi da mu je Kantonalni sud povrijedio pravo na život, pravo na nediskriminaciju u odnosu na socijalno i nacionalno porijeklo, ali nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovih prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18.svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra, između ostalog, da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije, navodeći da je Ministarstvo i sud suprotno članku 9. stavak 6. Zakona o pravima branitelja ignorirali njegovo oboljenje PTSP-a, te na taj način mu priznali invaliditet u procentu od samo 30%. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud uočava da su Ministarstvo i Kantonalni sud u svojim odlukama dali jasno obrazloženje zašto je u postupku revizije apelantu priznat procenat invaliditeta od 30%, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, u postupku revizije utvrđeno je da je kod apelanta nastupila promjena postotka invaliditeta, tako da mu je priznat procenat od 20%, međutim upravo sukladno odredbi članka 9. stavak 6. Zakona o pravima branitelja, uzet je u obzir nalaz iz 1992. godine u kojem su apelantu dijagnosticirani simptomi oboljenja PTSP-a, tako da je osporenim odlukama apelantu povećan postotak invaliditeta sa 20%, na 30%, primjenom odredbi članka 11. Zakona o pravima branitelja i članka 10. Pravilnika. Budući da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju organa uprave i suda, a imajući u vidu stav naveden u točki 8. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijano pravo i stoga ,u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Apelant, se također žali da su mu u postupku povrijeđena prava na život iz članka II/3
a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Međutim, apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovih prava, niti se iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakao. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović