Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2293/07 (S. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2293/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. listopad 2009. godine, u predmetu broj AP-2293/07, rješavajući apelaciju Saše Mišića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Mišića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj: 011-0-Ž-06-000 232 od 29. svibnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj: RS-1504/04 od 3. veljače 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Mišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Siniša Marić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 7. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljenjem tekstu: Okružni sud), broj: 011-0-Ž-06-000 232 od 29. svibnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljenjem tekstu: Osnovni sud), broj: RS-1504/04 od 3. veljače 2006. godine.

a) Prvi disciplinski postupak

2. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske, Centra javne sigurnosti, Banjaluka, Prvostupanjskog disciplinskog suda, broj: 10-125-54/04 od 15. srpnja 2004. godine, apelantu je izrečena disciplinska kazna - novčana kazna u visini od 30% mjesečne plaće ostvarene u mjesecu u kojem se mjera izriče u trajanju od četiri mjeseca. Drugostupanjski disciplinski sud je odbio prigovor apelanta i potvrdio navedeno rješenje.

b) Drugi disciplinski postupak

3. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske, Centra javne sigurnosti, Banjaluka, Prvostupanjskog disciplinskog suda, broj: 10-125-67/04 od 21. veljače 2005. godine, u drugom postupku, apelantu je izrečena disciplinska kazna - novčana kazna u visini od 30% mjesečne plaće ostvarene u mjesecu u kojem se mjera izriče u trajanju od četiri mjeseca. U ovom disciplinskom postupku radilo se o dva podnesena zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta.

4. Prvim zahtjevom apelant se teretio da je počinio težu povredu radne dužnosti iz članka 4. stavak 1. točka 34. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih uposlenih u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 4/04, u daljenjem tekstu: Pravilnik), kvalificiranu kao «zlouporaba službenog položaja». Nakon provedenih dokaza Prvostupanjski disciplinski sud je prekvalificirao povredu, odnosno zaključio da je apelant počinio težu povredu radnih dužnosti članka 4. stavak 1. točka 6. Pravilnika, kvalificiranu kao »obavljanje radnji koje su u suprotnosti sa interesima službe», zato što je onemogućio procesuiranje osobe koja je je pod utjecajem alkohola upravljala putničkim motornim vozilom, tako što je od svog nadređenog uzeo pripremljenu dokumentaciju za pokretanje prekršajnog postupka i umjesto imena te osobe upisao ime druge osobe.

5. Drugim zahtjevom apelant se teretio da je počinio težu povredu radnih obveza iz članka 4. stavak 1. točka 7. Pravilnika, kvalificiranu kao «radnje odnosno propuštanje radnje kojom se onemogućava, ometa ili otežava izvršavanje službenih zadataka», zato što je 16. 17. i 18. svibnja 2004. godine bez suglasnosti svojih pretpostavljenih naredio da mobilne policijske patrole vrše osiguranje njegove privatne kuće u Banjaluci.

6. Odlučujući o prigovoru apelanta, Drugostupanjski disciplinski sud donio je Rješenje broj K/B-6-125-182-2/04 od 15. ožujka 2005. godine kojim je preinačio rješenje Prvostupanjskog disciplinskog suda na način da je apelantu izrekao disciplinsku kaznu – novčanu kaznu u visini od 30% od mjesečne plaće apelanta u trajanju od dva mjeseca.

c) Sudski postupak

7. Apelant je protiv Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske, (u daljenjem tekstu: tuženi) pokrenuo sudske postupke radi utvrđivanja nezakonito izrečenih disciplinskih kazni u prvom i drugom disciplinskom postupku. Odlukom Osnovnog suda sudski postupci su spojeni i donesena je jedna odluka.

8. Presudom Osnovnog suda, broj: RS-1504/04 od 3. veljače 2006. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, tako da je poništeno rješenje tuženog u prvom disciplinskom postupku, a odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje rješenja tuženog u drugom disciplinskom postupku. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: zahtjeve za pokretanje disciplinskog postupka, zapisnike o glavnom pretresu, rješenja disciplinskih komisija u prvom i drugom disciplinskom postupku, prigovore na rješenja, zahtjeve za izvršenja rješenja, rješenje o privremenom udaljenju apelanta sa radnog mjesta, akt europske policije, mišljenje sindikalne organizacije, dopise upućene ministru, direktoru policije, Ombdusmenu Republike Srpske, načelniku Inspektorata unutarnje kontrole, te da je saslušao svjedoke i apelanta kao parničnu stranku.

9. Nakon provedenih dokaza Osnovni sud je konstatirao da rješenje doneseno u prvom disciplinskom postupku nije utemeljeno na zakonu. Naime, da u tom postupku tuženi nije dokazao krivnju apelanta, te da stim u svezi nema odgovornosti apelanta u prvom disciplinskom postupku. Imajući navedeno u vidu, te činjenicu da rješenje u prvom disciplinskom postupku ne sadrži vrijeme, opis, način, niti posljedice koje proizilaze iz povrede radne dužnosti, a što prema članku 74. stavak 1. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 16/02, 62/02, 42/04 i 49/06) mora sadržavati, Osnovni sud je ocijenio izrečenu displinsku kaznu paušalnom, te zaključio da je rješenje u prvom disciplinskom postupku nezakonito.

10. Obrazlažući zašto je rješenje tuženog u drugom disciplinskom postupku ocijenio zakonitim, te s tim u svezi i zašto je odbio tužbeni zahtjev apelanta, Osnovni sud je naveo da je pravilno postupio Drugostupanjski disciplinski sud kada je preinačio rješenje prvostupanjskog suda, te smanjio disciplinsku kaznu iz razloga što nije dokazano da je apelant počinio težu povredu radnih dužnosti iz članka 4. stavak 1. točka 6. Pravilnika, kvalificiranu kao »obavljanje radnji koje su u suprotnosti sa interesima službe», ali da postoji odgovornost apelanta za težu povredu radne obveze iz članka 4. stavak 1. točka 7. Pravilnika, kvalificiranu kao «radnje odnosno propuštanje radnje kojom se onemogućava, ometa ili otežava izvršavanje službenih zadataka». Osnovni sud je naveo da je apelant kao komandir Policijske stanice morao imati svijest da je poduzimanje radnji neovlaštenog osiguranja njegove kuće, nedopustivo, da postojanje straha koje apelant navodi kao razloge poduzimanja tih radnji (da je radio na poslovima suzbijanja krimininaliteta i pronalaska osoba optuženih za ratne zločine), ne mogu opravdati apelanta, budući je stavio svoj osobni interes ispred širih interesa funkcioniranja službe. Odgovarajući na prigovore apelanta da je u disciplinskom postupku prekršeno načelo kontradiktornosti, budući da nisu saslušani svjedoci koje je obrana predlagala, Osnovni sud je naveo da kako se ti svjedoci nisu odazvali pozivu, iako su bili uredno pozvani, da je disciplinski sud sukladno članku 28. stavak 4. Pravilnika, izjave koju su svjedoci dali u disciplinskom postupku uzeo kao vjerodostojne, te da stim u svezi ne stoje prigovori apelanta. Nadalje, vezano za prigovor apelanta, da je disciplinski postupak trebao biti okončan u roku od 90 dana od dana podnošenja zahtjeva, Osnovni sud je ocijenio kao neutemeljen, budući da je sukladno članku 41. stavak 3. Pravilnika, rok za utvrđivanje odgovornosti, odnosno okončanje disciplinskog postupka je godina od dana pokretanja disciplinskog postupka, ukoliko se radi o težim povredama radnih dužnosti.

11. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, Okružni sud je donio Presudu, broj: 011-0-Ž-

06-000 232 od 29. svibnja 2007. godine kojom je žalbe odbio i potvrdio prvostupanjsku odluku. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Odgovorajući na žalbene navode apelanta da u disciplinskom postupku nisu saslušana tri svjedoka, Okružni sud je ove navode ocijenio kao paušalne, budući da su dva svjedoka koja su provodila postupak protiv apelanta, saslušana, a da bi se izjava trećeg svjedoka odnosila na zahtjev u kojem je udovoljeno apelantu. Nadalje, vezano za žalbene navode apelanta da je trebao biti vođen jedinstveni disciplinski postupak, a ne dva odvojena, Okružni sud je i te navode ocijenio neutemeljenim, budući da se sukladno članku 6. stavak 4. Pravilnika vodi jedinstven postupak u slučaju da dvije ili više povreda radnih dužnosti proistječu iz istoga događaja, međutim da se u konkretnoj situaciji nije radilo o istom događaju, te da je disciplinski postupak završen u roku kako to predviđa članak 41. stavak 3. Pravilnika. Nadalje, u odnosu na žalbene navode u pogledu prekvalifikacije povrede radne obveze, Okružni sud je naveo da ukoliko utvrdi drugačije činjenično stanje, disciplinski sud nije vezan kvalifikacijom povrede radne dužnosti koja je navedena u zahtjevu, te da su stim u svezi i ovi navodi neutemeljeni.

12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da su u postupku povrijeđene odredbe članka 24. Pravilnika kojim je propisano da će se disciplinski postupak okončati u roku od 90 dana, da je Prvostupanjski disciplinski sud prekvalificirao povrede radne dužnosti, te ga teretio za povrede koje nisu navedene u zahtjevu, da Prvostupanjski disciplinski sud nije postupio po nalogu Drugostupanjskog disciplinskog suda, da između ostalog, nije od Uprave policije tražio akt koji se odnosi na osiguranje rukovodnih radnika, da nije izvršio uvid u naloge za službu, da nije izvršeno suočenje svjedoka sa optuženim, te da nije pozvao svjedoka. Nadalje apelant navodi da se trebao voditi jedinstveni disciplinski postupak i izreći jedna disciplinska mjera, te da se sukladno članku 25. Pravilnika kod vođenja disciplinskog postupka primjenjuju se načela kaznenog postupka propisana Zakonom o kaznenom postupku, čime da je povrijeđeno materijalno pravo, a time i članak

6. Europske konvencije.

13. U odgovoru na apelaciju, tuženi ističe da navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje nisu utemeljeni, odnosno da nema povrede odredaba Pravilnika, prvenstveno zato što je rok od 90 dana propisan u članku 24. Pravilnika instruktivni, budući da njegovim propuštanje ne nastaju pravne posljedice koje mogu nanijeti štetu apelantu, te da prekoračenje tog roka ne može činiti donesenu odluku nezakonitom. Naime, po mišljenju tuženog, propuštanjem tog roka mogla bi nastati eventualna šteta ponositelju zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, jer bi djelatnik protiv kojeg se vodi postupak koristeći svoje pravo na obranu, u većini slučajeva mogao dovesti do prekoračenja tog roka.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije, navodeći da sudovi nisu usvojili njegove prigovore, vezane za proizvoljno primjenu odredba Pravilnika. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Ustavni sud uočava da je osporenim odlukama utvrđeno da je odluka tuženog u drugom disciplinskom postupku zakonita, a kojom odlukom je utvrđena je odgovornost apelanta za neovlašteno poduzimanje radnji osiguranja njegove obiteljske kuće. Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih presuda redovitih sudova nema elemenata proizvoljnosti, odnosno da su redoviti sudovi ispitivali sve prigovore i navode apelanta i dali logično objašnjenje za njihovo neusvajanje, a koje prigovore apelant navodi i u apelaciji. Konkretno, jasno i nedvosmisleno je obrazloženo da odredba članka 41. stavak 3. Pravilnika predviđa okončanje disciplinskog postupka u roku od jedne godine od dana pokretanja, ako se radi o težim povredama radnih dužnosti, da disciplinski sud, ukoliko utvrdi drugačije činjenično stanje, može prekvalificirati povredu navedenu u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka, te da su dva svjedoka koja su provodila postupak protiv apelanta, saslušana, a da bi se izjava trećeg svjedoka odnosila na zahtjev u kojem je udovoljeno apelantu. Također, obrazloženje razloga vođenja odvojenih disciplinskih postupaka u situaciji kada se radi o više događaja u kojima se apelant teretio za povrede radnih dužnosti, u odnosu na odredbu Pravilnika o spajanju disciplinskih postupaka u slučaju više povreda radnih dužnosti vezanih za jedan događaj, Ustavni sud, također smatra jasnim i nedvosmislenim. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i stavove navedene u točki 16., Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redoviti sudovi utvrđivali činjenično stanje i primjenili zakonske odredbe i stoga, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

18. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2293/07 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio