Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2092/07 (V. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2092/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2092/07, rješavajući apelaciju Vojislava Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojislava Vukovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 933 od 18. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj 014-0-Gž-06-000 416 od 9. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda Vlasenica broj P-39/05 od 16. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojislav Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Dragan J. Gotovac advokat iz Zvornika, podnio je 13. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koju je dopunio 2. juna 2009. godine protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 933 od 18. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-
000 416 od 9. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda Vlasenica (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-39/05 od 16. marta 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-39/05 od 16. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-06-000 416 od 9. maja 2007. godine, odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu "Elektroprivreda RS" AD Trebinje-"Elektrodistributivno preduzeće" AD Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) na ime naknade nematerijalne štete, označenoj u izreci presude, isplati novčani iznos od 10.100 KM sa zakonskom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, a na ime naknade materijalne štete za izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad od povređivanja 23. novembra 1997. godine pa do presuđenja iznos od 17.867,00 KM i na ime izgubljene zarade zbog gubitka radne spodobnosti-doživotno mjesečnu rentu u visini od 187,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Istom presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude istaknuto je da je nakon provedenih dokaza utvrđeno da je tužena u cilju izgradnje dalekovoda Vlasenica-Šekovići na zemljištu koje je utvrđeno planom parcelacije, prema rješenju Ministarstva za urbanizam i stambeno komunalne poslove broj 01-360-
256/98 od 16. decembra 1998. godine, vršila sječu drveća na prostoru kojim je trebao proći dalekovod. Za obavljanje tog posla tužena je angažirala profesionalne sjekače među kojima i apelanta na kojeg je, dok je radio zbog nepravilnog zasjecanja stabla motornom pilom, palo drvo što je rezultiralo prema nalazu vještaka medicinske struke teškim tjelesnim povredama u vidu preloma karlice i desne natkoljenice ( koje su zarasle). Također je utvrđeno da kod apelanta zbog povreda postoji smanjena pokretljivost u oba zgloba kuka i koljena i umanjenje opće životne sposobnosti iznosi 60%.
4. Imajući u vidu provedene dokaze Osnovni sud je utvrdio da je do predmetne štete došlo isključivom radnjom apelanta koji nije dokazao doprinos tužene nastanku štete. Sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta primjenom člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 729/78, 39/85 i 57/89, i "Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanta ocijenio da je odluka prvostepenog suda pravilna i nije dovedena u pitanje žalbenim navodima. Dalje je obrazloženo da se naknada štete prouzrokovana od opasne stvari ili djelatnosti ostvaruje primjenom člana 154. stav 2. ZOO, te da je članom 174. stav
1. ZOO propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti lice koje se njom bavi. Također članom 173. ZOO propisano je da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Sud je istakao da u konkretnom slučaju nije sporno da iz iskaza saslušanih svjedoka i uvjerenja Šipad Romanije OUR "Šumarstvo" Han Pijesak proizlazi da je apelant kvalifikovani sjekač stabala motornom pilom, a što se ni žalbom ne osporava, te da je do nesereće došlo kada je apelant zarezao stablo u kojem momentu je došlo do cijepanja i pada stabla na apelanta i tom prilikom je, prema nalazu vještaka medicinske struke apelant pretrpio teške tjelesne povrede i umanjenje životne sposobnosti za 60 %. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da nesumnjivo proizlazi da je šteta prouzokovana propustom apelanta pri sječi stabla, a tužena s obzirom na kvalifikaciju apelanta nije mogla predvidjeti niti štetnu posljedicu izbjeći ili otkloniti. Također, s obzirom da nisu ispunjeni uslovi za odgovornost tužene propisane članom 177. stav 2. ZOO prvostepni sud je pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.
6. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka drugostepenog suda pravilna, obrazlažući da je bez uticaja na ishod konkretnog postupka tvrdnja iz revizije da je tužena za sječu drveća na konkretnoj trasi dalekovoda trebala angažirati poduzetnike koji imaju registrirane zanatske radnje, a ne apelanata koji nije registriran za obavljanje ove djelatnosti. Sud je naveo da je apelant u konkretnoj situaciji kao kvalificirani drvosječa prihvatio ponudu tužene za sječu stabala na trasi dalekovoda čime je između apelanta i tužene zaključen ugovor o djelu.Osim toga, nije tačna tvrdnja revizije da apelant nije imao potrebne kavlifikacije, što je dokazano u toku prvostepenog postupka i nije bilo sporno među strankama da je apelant završio kurs za sjekača drveta u Radničkom univerzitertu «Đuro Đaković» u Sarajevu i interni kurs kod RO «Šipad-Romanija», OOUR «Šumarstvo» Han Pijesak što prema ocjeni Vrhovnog suda predstavlja dovoljnu kvalifikaciju, odnosno obučenost apelanta za drvosječu.
7. Dalje,Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor apelanta da je u postupku trebalo provesti dokaz vještačenjem po vještaku šumarske struke na okolnost pravilnosti načina obaranja stabla, navodeći da utvrđenje te činjenice ne bi mogle dovesti do drugačije odluke suda obzirom da je apelant bio profesionalni i obučeni sjekač stabala. Osim toga, sud je istakao da provođenje takvog dokaza stranke nisu predložile na pripremnom ročištu, a sud nije bio ovlašten da samoinicijativno izvodi dokaze.
8. Vrhovni sud se pozvao na ZOO navodeći da je članom 174. stav 1. ZOO propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi, dok je članom 177. stav 2. istog zakona propisano da se imalac stvari oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala radnjom oštećenog ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Sud je zaključio da ako se i uzme da je tužena lice iz člana 174. stav 1. ZOO, odnosno lice koje se bavi opasnom djelatnošću, u ovom slučaju sječom drveća, sudovi su pravilno utvrdili da postoji osnov isključenja njene (objektivne) odgovornosti za nastalu štetu padom stabla na apelanta. Sud je dalje istakao da prema članu 177. stav 2. ZOO o isključenju odgovornosti onoga ko se bavi opasnom djelatnošću, odlučno je da on dokaže da su radnje oštećenika ili treće osobe bile u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem i u njemu nastaloj šteti, bez obzira da li je oštećeni kriv za svoju radnju. Sud je u obrazloženju naveo da je u konkretnoj situaciji, prema utvrđenim činjenicama tužena angažirala apelanta kao stručno lice za sječu drveća po ugovoru o djelu, pri čemu je apelant izvršavajući svoje obaveze iz ugovora zasjekao stablo graba i u trenutku prelaska na drugu stranu stabla, stablo je palo na apelanta nanoseći mu teške tjelesne povrede. Dakle, štetni događaj je prouzrokovan isključivom radnjom oštećenika koju radnju tužena nikako nije mogla predvidjeti niti otkloniti čime su ispunjeni uslovi iz člana 177. stav 2. ZOO za oslobađanje od odgovornosti tužene za nastalu štetu kao lica koje se bavi opasnom djelatnošću.
9. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja apelanta da tuženi nije izveo ni jedan dokaz u pravcu utvrđivanja isključive krivice apelanta za prouzrokovanje štetnog događaja i nastalu štetu. Sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da je, izvođenjem dokaza da je apelant imao potrebne kvalifikacije i iskustvo za sječu stabla, saslušanjem dva svjedoka na okolnost da je apelant sam radio na obaranju stabla koje je palo na njega, tužena dokazala da je do štetnog događaja došlo isključivom radnjom oštećenog koju štetnik, odnosno tužena nije mogla predvidjeti niti izbjeći.
10. Apelant se u apelaciji i dopuni apelacije žali da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi što su «u postupku pred redovnim sudovima materijalno-pravni propisi proizvoljno i nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a cijeneći i očigledne proceduralne propuste, očigledno je da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, što je prouzrokovalo i povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju, redovni su sudovi očigledno pogrešno ocijenili sve bitne činjenice kao i izvedene dokaze, čime su povrijedili princip pravičnosti, što je rezultiralo odbijanjem kao neosnovanog tužbenog zahtjeva apelanta». Apelant smatra da nije imao ni pravilan pristup sudu, da su obrazloženja osporenih odluka konfuzna i nisu pravno valjana, jer su posljedica pogrešne primjene člana 177. ZOO.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na tri sudske instance, na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da je radnja apelanta kao oštećenog isključivi razlog štete, odnosno da je radnja apelanta bila u uzročnoj vezi sa nastankom štetnog događaja, te da takva okolnost isključuje odgovornost tužene.Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 13. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović