Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2108/07 (R.J.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Predmeti (1)
AP-2108/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2108/07, rješavajući apelaciju R.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-492/05 od 13. marta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-
1536/02 od 7. februara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-138/93 od 14. juna 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljubomir B. Jugović, advokat iz Prnjavora, podnio je 14. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-492/05 od 13. marta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1536/02 od 7. februara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-138/93 od 14. juna 2001. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-138/93 od 14. juna 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-1536/02 od 7. februara 2005. godine, utvrđeno je da je pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor zaključen 3. augusta 1981. godine između Jovanke Kovačević (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Velibora Kovačevića (u daljnjem tekstu: tužitelj), na osnovu kojeg je tužitelj kao kupac kupio od prvotužene kao prodavca nekretnine pobliže označene u presudi, što su tuženi dužni priznati i trpjeti. Istom presudom apelant je kao trećetuženi obavezan da tužitelju izda ispravu podobnu za katastarski prijepis predmetnih nekretnina sa njegovog imena na ime tužitelja, u protivnom prijepis će se izvršiti na osnovu ove presude. Svi tuženi obavezani su naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.280 KM.
3. Osnovni sud je raspravljajući tužbeni zahtjev tužitelja (da se utvrdi da je pravno valjan pismeni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 3. augusta 1981. godine između njega kao kupca i prvotužene kao prodavca, uz zahtjev za izdavanje isprave podobne za katastarski prijepis ili će se u protivnom prijepis izvršiti na osnovu presude) utvrdio da su predmet kupoprodaje između tužitelja i prvotužene bile parcele pobliže označene u izreci presude, sve upisane u Pl-666 K.O. Gornja Ilova. Predmetne nekretnine bile su svojina Ilije Kovačevića koji je preminuo 31. jula 1972. godine, a kojeg je naslijedila supruga tj. prvotužena sa 1/1 na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-
259/86, koje je postalo pravosnažno 23. marta 1987. godine. Predmetne nekretnine je prvotužena ugovorom o poklonu, koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov-474/87 od 13. marta 1987. godine, prenijela na svog sina Ratka Kovačevića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), koji je iste nekretnine prodao apelantu kao trećetuženom i to ugovorom ovjerenim kod istog suda pod brojem Ov-720/87 od 25. marta 1987. godine. Međutim, apelant predmetne nekretnine koje su upisane na njegovo ime, nikada nije preuzeo u posjed, nego je iste držao u posjedu tužitelj od 1978. godine u početku po osnovu zakupa.
4. Osnovni sud je, uvidom u sporni kupoprodajni ugovor od 3. augusta 1981. godine, utvrdio da je isti zaključen u pismenoj formi i da je potpisan od strane tužitelja kao kupca te prvotužene kao prodavca, da su ugovorne strane sporni ugovor, odnosno, obaveze iz ugovora izvršile u pretežnom dijelu, tj. da je tužitelj isplatio više od polovine kupoprodajne cijene, što je saglasno tački III ovog ugovora, da je ovaj ugovor zaključen u prisustvu svjedoka M.M.i R. M. kao i majke tužitelja, L. K., te ja prvotužena predala predmetne nekretnine tužitelju u posjed istog dana i da ih on još uvijek drži u svom posjedu. Osnovni sud je naveo da prema članu 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 29/94- u daljnjem tekstu: ZPN), ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, dok prema stavu 4. istog člana navedenog zakona je predviđeno da će ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine, proizvoditi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. Sud je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja smatrajući da je sporni kupoprodajni ugovor između tužitelja i prvotužene, zaključen u skladu sa članom 9. stav 4.ZPN i da kao takav proizvodi pravno dejstvo.
5. Okružni sud je odlučujući o žalbi tuženih, dakle i apelanta naveo da ne stoji žalbeni navod da prvotužena nije mogla prenijeti više prava nego što ga je i sama imala. Po ocjeni ovog suda, prvotužena je u očekivanju rješenja ostavinskog postupka iza umrlog joj muža Ilije Kovačevića izvršila prodaju predmetnih nekretnina, a naknadno je uslijedio ostavinski postupak, kako je to prvostepeni sud utvrdio, koji je okončan donošenjem rješenja o nasljeđivanju u kojem je prvotužena oglašena za jedinog zakonskog nasljednika na predmetnim i drugim nekretninama. Okružni sud je istakao da u pogledu prigovora tuženih da prvostepeni sud nije utvrđivao postojanje savjesnosti drugotuženog i apelanta, Okružni sud je ocijenio da ni drugotuženi ni apelant nisu bili savjesni u momentu zaključenja i to ugovora o poklonu između prvo i drugotuženih, odnosno, kupoprodajnog ugovora između drugotuženog i apelanta. Okružni sud je dalje naveo, imajući u vidu dokaze u spisima da je prvotuženoj bilo jasno da je sporne nekretnine već prodala tužitelju, primila dio kupoprodajne cijene, a što je i drugotuženom nesumnjivo moralo biti poznato s obzirom na stepen srodstva sa prvotuženom, jer joj je sin. Sud je zaključio da kod ovakvog stanja stvari, pitanje savjesnosti drugotuženog u odnosu na zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom više uopće nije upitno, obzirom da je apelant dobro poznavao gdje se nalazi predmetno zemljište, jer je isto bilo nesumnjivo predmet njegovog interesovanja, te mu je moralo biti poznato da isto drži u posjedu tužitelj (od 1978. godine), te da je isto tužitelj kupio od prvotužene.
6. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-492/05 od 13. marta 2007. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude je između ostalog, navedeno da je u konkretnoj situaciji kupoprodajni ugovor sastavljen u pismenoj formi, a potpisi ugovornih strana nisu ovjereni u nadležnom sudu, te da je na ugovor stavljen svojeručan potpis kupca (tužitelja) i otisak prsta prodavca čiju vjerodostojnost potvrđuju saslušani svjedoci, dok tužena strana u toku postupka nije ponudila dokaze na osnovu kojih bi se utvrdilo suprotno. Vrhovni sud je dalje naveo da je osim toga, na poleđini ugovora konstatirano da je prvotuženoj prilikom potpisivanja ugovora isplaćen iznos od 1.010.000 dinara što je ona potvrdila takođe otiskom prsta i što iznosi više od polovine ugovorene cijene od 1.810.000 dinara prema tački III predmetnog ugovora. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenih činjenica i činjenice da su predmetne nekretnine predate u posjed kupcu, proizlazi zaključak da je predmetni ugovor izvršen u pretežnom dijelu, čime su ispunjeni uslovi iz člana 9. stav 4. ZPN. Vrhovni sud je istakao da uz obaveznu pismenu formu ugovora i izvršenje ugovora u cjelini ili pretežnom dijelu, sljedeći mogući uslov - postojanje najmanje dva svjedoka koji su prisustvovali zaključenju ugovora i koji su se potpisali na ugovoru, u članu 9. stav 4. ZPN postavljen je alternativno, što znači da nije neophodno da bude ispunjen ukoliko postoje prethodna dva uslova.
7. Vrhovni sud je naveo da na predmetnom ugovoru postoji potpis svjedoka i otisak prsta L. K., ali ne i potpis R. M. kako to naveo prvostepeni sud u svojoj odluci, te da prema članu 9. stav 4. ZPN nije dovoljno da svjedok bude prisutan zaključenju ugovora, nego je potrebno da se na ugovoru i potpiše, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Međutim, Vrhovni sud je istakao da, uz postojanje naprijed navedenih uslova za punovažnost ugovora i uz alternativno određenje postojanja dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru, irelevantno je da li se R. M. potpisao na ugovoru i da li je otisak prsta L. K. vjerodostojan, tako da i bez tih uslova po ocjeni ovog suda ugovor proizvodi pravno dejstvo. Vrhovni sud je, suprotno tvrdnji revizije, ocijenio da je pravilno drugostepeni sud zaključio da je apelant nesavjestan kupac i shodno tome zaključio da je tužitelj jači u pravu. Vrhovni sud je istakao da je kupac prilikom kupovine dužan da provjeri u zemljišnoj knjizi ili u drugoj odgovarajućoj javnoj evidenciji ko je vlasnik nekretnina koje su predmet njegovog interesovanja, te u naravi ko drži u posjedu iste nekretnine.
8. Također, Vrhovni sud je ocijenio da ni drugotuženi, s kojim je apelant zaključio kupoprodajni ugovor, nije bio savjestan pribavilac, iz razloga što je teško pretpostaviti da kao sin prvotužene i član njenog porodičnog domaćinstva nije znao za ugovor koji je ona ranije zaključila sa tužiteljem, odnosno da nije znao da poklonjene nekretnine u posjedu drži tužitelj. Osim toga, čak ni uvidom u katastar nekretnina apelant nije mogao zaključiti da je drugotuženi posjednik tih nekretnina, budući da je prema stanju spisa prvotužena na drugotuženog prenijela svoja prava na nekretninama prije pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju iza Ilije Kovačevića, a koje rješenje je jedino moglo biti pravni osnov za upis u katastar nekretnina. Vrhovni sud je dalje naveo da prema iskazu apelanta, datom na ročištu za glavnu raspravu održanom 20. januara 1988. godine, apelant je tek u maju 1987. godine saznao da su predmetne nekretnine sporne, a nakon što mu je tužitelj saopćio da je on ranije kupio te nekretnine, te da je nakon toga, prema istom iskazu, uspio u katastarskom operatu da izvrši prenos prava, a tek onda isplatio kupoprodajnu cijenu. Vrhovni sud je stoga zaključio da je nakon potpisivanja ugovora, ali prije njegovog knjiženja u katastarskom operatu, apelant saznao da su iste nekretnine ranije prodate čime su se bili stekli uslovi za raskid ugovora. Međutim, umjesto toga, apelant je izvršio isplatu kupoprodajne cijene, odnosno ispunio svoju obavezu iz ugovora, pa se po ocjeni Vrhovnog suda apelant nikako ne može smatrati da je bio savjestan kupac.
9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je savjestan kupac i da se prilikom zaključenja ugovora oslonio na načelo legaliteta upisa u javnoj knjizi – katastarskom operatu i da u momentu provjere podataka vlasništva u zemljišnoj knjizi i posjedu nije bilo upisanog tužitelja, već je u katastru bio upis prava posjeda Ilije Kovačevića, prednika prvotužene, a da se u zemljišnoj knjizi predmetno zemljište vodi kao društvena svojina. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je on predmetnu imovinu kupio na propisan način, vjerujujući u javnu evidenciju i faktičko stanje posjeda.
10. Apelant smatra da su sudovi pogrešno protumačili i pogrešno primijenili član 9. stav 4. ZPN, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o prenosu prava svojine s obzirom da se u zemljišnoj knjizi u momentu zaključivanja ugovora između prodavca i tužitelja kao kupca, a cijelo vrijeme i kasnije, zemljište vodi u društvenoj svojini. Apelant također smatra da navedenu zakonsku odredbu nije moguće široko tumačiti jer se radi o izuzetku i za slučajeve kad prodavac ne spori valjanost takvog ugovora (ugovora sa nedostatkom propisane forme), ali samo uz uslov da se ne vrijeđaju interesi i pravna sigurnost trećih lica (kasnijeg kupca koji je savjestan ili nasljednika). Apelant je naveo da je zbog vođenja postupka imao velike troškove koje nije inicirao, te je pogrešnom odlukom suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Apelant ističe da su sudovi cijenili i pravni standard savjesnosti ugovornih strana, pa zaključuje da i pod uslovom da je sud utvrdio da su prvotužena i drugotuženi bili nesavjesni, ta činjenica ne može imati uticaja na valjanost ugovora između njega i drugotuženog, tvrdeći da je bio savjestan kupac.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud zapaža da je i apelant predmetne nekretnine naknadno kupio i na osnovu kupoprodajnog ugovora kojeg je zaključio sa drugotuženim upisao se vlasnikom istih. Stoga, u konkretnom slučaju radilo se o postupku u kojem se odlučivalo i o imovinskom pravu apelanta, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osporene odluke Vrhovnog suda, Okružnog i Općinskog suda nesumnjivo predstavljaju «miješanje» u imovinu apelanta budući da utvrđuju pravno valjanim pismeni kupoprodajni ugovor zaključen 3. augusta 1981. godine između prvotužene kao prodavca i tužitelja kao kupca, na osnovu kojeg je tužitelj kupio nekretnine pobliže označene u presudi, što je apelant dužan priznati i trpjeti. Iste nekretnine je naknadno kupio i apelant i uknjižio vlasništvo.
14. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra imajući u vidu osporene odluke da je u konkretnom slučaju primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.
15. Prvo pitanje na koje treba odgovoriti je da li je u konkretnom slučaju miješanje u imovinu apelanta u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama sudova koji su rješavali po tužbi tužitelja protiv tuženih, između kojih je i apelant utvrđena pravna valjanost pismenog kupoprodajnog ugovor zaključenog 3. augusta 1981. godine između tužitelja i prvotužene povodom kupoprodaje nekretnina pobliže označenih u prvostepenoj presudi, što su svi tuženi dužni priznati i trpjeti. Prema odluci Osnovnog suda broj P-138/93 od 14. juna 2001. godine nakon provedenog postupka utvrđeno je da su ispunjeni uvjeti iz člana 9.stav 4. ZPN, odnosno da je navedeni sporni kupoprodajni ugovor zaključen u skladu sa članom 9. stav 4. ZPN i da kao takav proizvodi pravno dejstvo. Okružni sud je, rješavajući o žalbi apelanta kao i Vrhovni sud, rješavajući o reviziji apelanta protiv odluke drugostepenog suda, ocijenio da su nižestepeni sudovi u cijelosti ispoštovali navedenu odredu ZPN obrazlažući i zaključujući da je apelant nesavjestan kupac. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje koje su dali sudovi u osporenim odlukama proizvoljno, jer je zasnovano na primjeni zakona koja se ne može ocijeniti proizvoljnom. Nadalje, Ustavni sud smatra da su sudovi osporene odluke donijeli na osnovu zakona koji je javno objavljen i čije odredbe su dovoljno jasne, kako bi svi građani mogli odrediti svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanta bilo u skladu sa zakonom.
16. U vezi sa pitanjem ima li miješanje u pravo apelanta na imovinu legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, odnosno da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju-odredba člana 9. stav 4. ZPN ogleda u pravnoj sigurnosti da se obezbijede mehanizmi odnosno zakonom propišu uvjeti i postupak pod kojim se vrši promet nepokretnosti, što svakako predstavlja legitiman cilj.
17. Dalje, da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili općeg interesa, nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići. Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti je da li je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanta i zahtjeva općeg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi «poseban i pretjeran teret». Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud uočava da je tužitelj kao prvi kupac predmetnih nekretnina koje drži u posjedu od 1978. godine zatražio utvrđivanje pravne valjanosti pismenog kupoprodajnog ugovora zaključenog 1981. godine. Apelant je izvršio naknadu kupovinu istih nekretnina i to od drugotuženog ali u posjed tih nekretnina nije ušao niti je u toku konkretnog parničnog postupka sudu ponudio dokaze koji bi mogli uticati na drugačije rješenje. Prema tome, Ustavni sud smatra da odredba člana 9. stav 4. ZPN ne stavlja na apelanta «poseban i pretjeran teret», te da je primjena ovakve odredbe proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ovim zakonom, kao i da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanta i općeg javnog interesa. U predmetnom postupku nesporno je utvrđeno da je apelant nesavjestan kupac, dok je tužitelj ispunio uvjete iz člana 9. stav 4. ZPN.
18. Zbog navedenih razloga, a u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović