Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2014/07 (C. R.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Šta se smatra imovinom
  • Konverzija i denominacija
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2014/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-2014/07, rješavajući apelaciju Cvetka Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvetka Radića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

000068 od 13. aprila 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj I-4470/03 od 17. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvetko Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Malog Zvornika, kojeg zastupa Milorad Ž. Arsić, advokat iz Malog Zvornika, podnio je 2. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000068 od 13. aprila 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-4470/03 od 17. novembra 2006. godine.

2. Apelant je kao tražitelj izvršenja Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv «Sarajevo-osiguranja» d.d. Sarajevo Filijala Tuzla ( u daljnjem tekstu: izvršitelj) radi naplate novčanog potraživanja na ime neisplaćenih mjesečnih renti za period od 1. aprila 1993. godine do 17. marta 2003. godine u iznosu od 117.547,27 KM sa zateznom kamatom na taj iznos od 17. marta 2003. godine, i mjesečnih renti u iznosu od po 219,20 KM od 1. aprila 2003. godine pa ubuduće kao i troškova izvršenja, a na temelju pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda u Loznici broj P-

1655/90 od 29. januara 1991. godine.

3. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-4470/03 od 12. juna 2003. godine određeno je predloženo izvršenje.

4. Rješenjem Općinskog suda broj I-4470/03 od 17. novembra 2006. godine usvojen je prigovor izvršitelja protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda broj I-4470/03 od 12. juna 2003. godine, te je u cijelosti obustavljeno izvršenje određeno navedenim rješenjem.

5. Općinski sud je obrazložio da je 30. marta 2006. godine održao ročište na kojem je punomoćnik apelanta u spis priložio novi obračun ukupnih iznosa mjesečne rente sa kamatama, koji se sačinio stalni sudski vještak G.R. iz Bijeljine. Kako je izvršitelj imao prigovor na nalaz navedenog vještaka, uz suglasnost obje strane određen je sudski vještak finansijske struke E.A. sa liste vještaka Kantonalnog suda, te je povodom njegovog nalaza 13. septembra 2006. godine održano ročište u prisustvu apelanta i izvršitelja.

6. Općinski sud je ocijenio da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa propisima koji se primjenjuju u BiH. Sud je dalje obrazložio da je prema Zakonu o novcu («Službeni list R BiH» broj 13/92) 17. augusta 1992. godine uvedena valuta BHD po kursu 10 YU dinara za 1 BHD i da je prema Zakonu o promjeni vrijednosti dinara («Službeni list R BiH broj 16/94) 15. jula 1994. godine izvršena denominacija ove valute tako da je 10.000,00 BHD vrijedilo 1 BHD, a Zakonom o centralnoj banci BiH («Službeni list BiH broj 12/97) uvedena je nova monetarna jedinica-konvertibilna marka, tako da od 11. augusta 1997. godine 100 BHD vrijedi 1 KM. U svom nalazu i mišljenju stalni sudski vještak je u skladu sa Zakonom o novcu prvo mjesečnu rentu izraženu u YU dinarima pretvorio u BH dinare. Tim pretvaranjem 1.602,35 YU dinara vrijedi 160,35 BH dinara, po kursu 10.000 : 1, vrijedi 0,016024 novih BH dinara, i na kraju primjenom Zakona o centralnoj banci BH utvrđeno je da denominacijom i prenominacijom mjesečna renta iznosi 0,00016 KM (od 11. augusta 1997. godine 100 BH novih dinara vrijedi 1 KM).

7. Općinski sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju primjena navedenih propisa jedino primjenjiva, te da je nasuprot tome, neprihvatljivo i protivno načelu načelu monetarnog nominalizma iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanja nastala u YU dinarima konvertirati i naplaćivati u DEM. Sud je naveo da je apelant upravo to zatražio svojim prijedlogom za izvršenje, koji je zasnovao na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka iz Loznice, iz kojeg proizlazi da navedeni vještak mjesečne iznose rente izražene u YU dinarima svodi na njemačku marku (DEM), zatim svodi DEM na dinare, pri čemu primjenjuje Dnevne tržišne kurseve njemačke marke koje je utvrdila Narodna banka Jugoslavije u skladu sa čl. 3. st. 5. Zakona o jednokratnom porezu na ekstra dohodak i ekstra imovinu stečenu iskorištavanjem posebnih pogodnosti (SL. glasnik RS» broj 36/01). Općinski sud je navedenu metodologiju pretvaranja YU dinara u DEM ocijenio neprihvatljivom sa stajališta navedenih propisa koji se primjenjuju u BiH.

8. Općinski sud je zaključio, prihvatajući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Kantonalnog suda i metodologiju denominacije i pretvaranja YU dinara u KM zasnovanu na Zakonu o novcu, Zakonu o promjeni vrijednosti dinara i Zakonu o centralnoj banci BiH, da su potraživanja apelanta iz predmetne izvršne isprave toliko obezvrijeđena da praktično više i ne postoje, te da je zbog toga izvršenje nemoguće izvršiti. Sud je donio svoju odluku u skladu sa čl. 49. st. 2. i 3. i čl. 63. st.3. Zakona o izvršnom postupku («Sl. novine F BiH br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06). Sud je naveo da apelantu ostaje mogućnost da pred nadležnim sudom traži izmjenu dosuđenog iznosa rente.

9. Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Gž-07-000068 od 13. aprila 2007. godine, odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Općinskog suda broj I-4470/03 od 17. novembra 2006. godine, odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

10. Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim žalbene navode da je donošenjem osporenog rješenja narušen princip pravde, pravičnosti, ekvivalentnosti (član 15. ZOO), savjesnosti, poštenja, pravne sigurnosti i jednakosti građana. Sud je istakao da iz sadržaja spisa proizlazi da je obaveza izvršitelja na isplatu mjesečne rente apelantu utvrđena u vrijeme kada je platežno sredstvo bio YU dinar (prije raspada Jugoslavije), da je prijedlogom za izvršenje tražena isplata mjesečne rente za period poslije 1. aprila 1993. godine kada BiH nije bila u sastavu Jugoslavije i da izvršitelj ima sjedište u Federaciji BiH, te da se zbog toga predmetna izvršna isprava ne može smatrati stranom sudskom odlukom u klasičnom smislu i ista se provodi po propisima koji u spornom periodu važe u Federaciji BiH vezano za konverziju i denominaciju YU dinara u BiH dinare i KM.

11. Dalje sud je naveo da je vještak ekonomske struke, imajući u vidu propise o konverziji i denominaciji YU dinara, u svom pismenom nalazu i mišljenju, kod kojeg je ostao i u usmenom izjašnjenju, utvrdio da mjesečni iznos rente od 1.602,35 YU dinara denominiran i konvertiran iznosi 0,0016 KM. Dakle, mjesečni iznos rente utvrđen predmetnom pravosnažnom presudom ne može se izraziti u KM ili u Pf, kao važećoj valuti u Bosni i Hercegovini. Nadalje, sud je istakao da je vještak utvrdio da iznos od 0,03 KM predstavlja glavni dug i kamate za period od aprila 1993. godine do 17. marta 2003. godine. Budući da je istaknut prigovor zastare od strane izvršitelja a kako se radi o povremenim novčanim potraživanjima, potraživanje apelanta je zastarjelo za period do 31. marta 2000. godine u smislu člana 379. stav 2. u vezi sa članom 372. ZOO. Sud je zaključio da je neosnovana žalba apelanta pozivanjem na uredbe Vlade Republike Srbije i na propise Republike Srpske kao i na način obračuna kamata za utuženi period, jer je također obezvrijeđen novčani iznos u pogledu glavnog duga i kamata za nezastarjeli period od 31. marta 2000. godine pa do 17. marta 2003. godine, obzirom da glavni dug i kamate iznose 0,03 KM i za zastarjeli i nezastarjeli period.

12. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i II/4.Ustava Bosne i Hercegovine čl. 6. stav 1. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su osporene odluke sudova «školski primjer drastičnog rušenja principa, pravde i pravičnosti, zatim ekvivalentnosti (član 15. ZOO), savjesnosti, poštenja i pravne sigurnosti, kao i jednakosti građana, bez obzira na razlike u rasi, boji kože, nacionalnosti, etničkom porijeklu ili nekom drugom ličnom svojstvu, po kojima se krše osnovna ljudska prava zajamčena općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava ratificirana međunarodnim ugovorima, čiji je potpisnik država BiH. Vještak se u izradi svog nalaza morao rukovoditi i primjenjivati propise za obračun revalorizacije dinara prema važećim propisima u Srbiji». Smatra da su sudovi osporenim odlukama odštetili njegovo pravo na imovinu, jer je konkretno potraživanje svedeno na 0,03 KM. Iz navedenog proizlazi da apelant smatra da je u predmetnom slučaju došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu i način primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio takve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

17. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U odnosu na navode apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud uočava da novčani iznos koji je apelantu dosuđen na ime mjesečnih renti pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda u Loznici broj P-1655/90 od 29. januara 1991. godine predstavlja imovinu apelanta. Nadalje Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama donesenim u postupku izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda broj P-1655/90 od 29. januara 1991. godine došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Stoga Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa.

19. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, u tom cilju, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5). U konkretnom slučaju odlučujući o prigovoru izvršitelja odlukama sudova denominirana je vrijednost glavnog duga i kamata iz presude Općinskog suda u Loznici broj P-1655/90 od 29. januara 1991. godine tako što je utvrđeno da je izvršitelj u obavezi da apelantu na ime duga isplati iznos od 0,03. KM. Pri tome su se sudovi pozvali na relevantne odredbe materijalnog prava i načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO, kao i nalaz vještaka finansijske struke. Dakle, za miješanje u apelantovo pravo na imovinu postojala je jasna zakonska osnova. Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se relevantnim odredbama važećih zakonskih propisa, koji su primijenjeni u konkretnom slučaju, regulira pitanje pretvorbe YU dinara u konvertibilnu marku kao važeću valutu u BiH. Nadalje, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići obzirom da je u konkretnom postupku bilo neophodno primijeniti važeće zakonske propise u pogledu denominacije i konverzije obaveza koje su glasile u YU dinarima u sadašnju važeću valutu, jer se radi o propisima imperativnog karaktera.

20. Iz navedenih razloga u odnosu na navode apelanta o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U vezi navoda apelanta o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović