Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-410/07 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-410/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-410/07, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 580 od 10. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-463/04 od 27. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo iz Mostara, podnio je 24. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 580 od 10. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-463/04 od 27. marta 2006. godine.
2. U tužbi podnesenoj Općinskom sudu tužitelj Emir Konjhodžić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je naveo da je bio zaposlenik kod apelanta, na radnom mjestu Inspektor zaštite od požara i eksplozije, te je u tom vremenu i ostvario pravo na plaću. Odlukom Vlade tuženog broj 01-16-310/01 od 8. oktobra 2001. godine izvršena je izmjena osnovice za obračun plaće budžetskim korisnicima i uposlenima u organima uprave tuženog apelanta. Navedenom Odlukom osnovica obračuna plaće je izmjenjena sa dotadašnje osnovice od 85,00 KM na iznos od 120,00 KM, s tim da se ova Odluka primjenjuje od 1. septembra 2001. godine. I pored toga, obračunska služba tuženog apelanta je isplaćivala manji iznos osnovice od određene tako da je ista najčešće iznosila 110,00 KM. Kako je tužitelj naveo u tužbi, ovakvom isplatom mu je nanesena šteta, pa je tražio da mu se isplati plaća u skladu sa Odlukom, na način kako je specificirana u podnesenoj tužbi. Konačno, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev tako da je naveo pojedinačne mjesečne iznose koje mu tuženi apelant duguje, sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjelosti svakog mjesečnog iznosa.
3. Presudom Općinskog suda broj P-463/04 od 27. marta 2006. godine utvrđena je obaveza apelanta da tužitelju isplati 2. 872,84 KM na ime razlike isplaćene plaće, sa zakonskom zateznom kamatom od 31. marta 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe, te troškove postupka u iznosu od 1.587,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je odbačena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaće za maj i jun 2002. godine u iznosu od po 1.193,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. maja 2002. godine.
4. U dokaznom postupku koje je Općinski sud proveo u ovom predmetu saslušao je parnične stranke, izvršio uvid u isplatne liste za utuženi period, proveo i vještačenje po vještaku finansijske struke, te donio odluku u skladu sa utvrđenim činjenicama i provedenim dokazima. Među parničnim strankama bila je sporna visina i osnovanost tužbenog zahtjeva po osnovu razlike neisplaćenih plaća, kao i da li je tužba blagovremena odnosno da li su potraživanja zastarjela. Sud je prigovor neblagovremenosti tužbe odbio kao neosnovan iz razloga što je apelant tražio isplatu razlike manje plaće, a ne zaštitu prava iz radnog odnosa. Također, sud nije prihvatio navode tuženog apelanta vezano za blagovremenost tužbe iz razloga što se na odnose radnika u organima uprave primjenjuje Zakon o radnim odnosima, plaćama i drugim ličnim primanjima radnika organa uprave («Službene novine HNK», broj 8/99; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), shodno izričitoj odredbi člana 168. navedenog zakona. Navedenim odredbama kao i članom 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/99; u daljnjem tekstu: ZOR FBiH) je predviđeno da zaposlenik zaštitu svojih prava te novčanih potraživanja pred sudom, može tražiti ukoliko tužbu podnese u roku godine dana od dana dostavljanja odluke kojim mu je povređeno pravo ili od dana saznanja za povredu. Nadalje, Zakonom o radnim odnosima nije predviđen rok zastarjelosti potraživanja, pa je sud na ovaj spor primjenio član
106. ZOR FBiH, kojim je određeno da apsolutna zastarjelost, u predmetima koji se traže novčana potraživanja iz radnog odnosa, nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Kako je apelant podnio tužbu 31. marta 2004. godine, za potraživanja u periodu od 1. septembra 2001. godine do 31. augusta 2003. godine, sud je utvrdio da ta potraživanja nisu zastarjela. Sud je utvrdio da ona nisu zastarila i imajući u vidu i odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je predviđeno da potraživanja koja dospjevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima (povremena potraživanja) zastarjevaju u roku od tri godine. I konačno, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka u cjelosti kao objektivno i stručno sačinjen, sud je tužitelju na ime razlike plaće za period od 1. septembra 2001. godine do 31. augusta 2003. godine dosudio ukupan iznos od 2.872,84 KM, dok je u prestalom dijelu tužbu odbacio.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000 580 od 10. januara 2006. godine žalba tuženog je kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je na utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku primjenio materijalno pravo i odlučio na način kao i u izreci prvostepene presude. Istina, Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka kada nije proveo dokaz uvidom u dopis MUP-a od 21. maja 2004. godine, ali je zaključio da ovaj dokaz, i da je izveden, ne bi uticao na zakonitost i pravilnost same odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Nadalje, kod nesporne činjenice da je prema članu 22. Zakona o radnim odnosima koeficijent apelanta 8,50, te da je Odlukom Vlade utvrđena osnova od 120,00 KM apelantu pripada razlika plaće za period od 1. septembra 2001. godine do 31. augusta 2003. godine. Što se tiče žalbenih navoda tuženog u odnosu na troškove postupka, Kantonalni sud je utvrdio da su isti neosnovani, te da je prvostepeni sud troškove postupka pravilno dosudio u skladu sa Advokatskom tarifom i primjenom člana 386. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH). Kako je utvrdio da ne stoje razlozi izneseni u žalbi, a ni navodi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i primjenom člana 226. ZPP-a FBiH odlučio kao u izreci.
6. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tužitelj nije imao pravo na naknadu razlike plaće. On, nadalje, smatra da je pogrešnom primjenom pozitivno-pravnih propisa, koja je očigledno proizvoljna, došlo do povrede navedenih ustavnih prava donošenjem odluka da se tuženi obaveže na isplatu naknade razlike plaće. Apelant navodi da su sudovi pogrešno protumačili, pa samim tim i primjenili na njegov slučaj materijalne odredbe koje se tiču njegovih obaveza. Apelant navodi da je po rješenju o vještačenju vještak finansijske struke bio dužan da izračuna da li je tužitelj faktički bio oštećen primjenom većeg koeficijenta na osnovu od 110 KM, koliko je apelant primao, što vještak nije učinio. Računajući koeficijent tužitelja koji su veći od svih koeficijenata po navedenom Zakonu o radnim odnosima, vještak je dobio daleko veći iznos na ime plaće nego što je propisano članom 22. Zakona o radnim odnosima i nego što primaju ostale kolege tužitelja. Nadalje, u Odluci Vlade kojom je utvrđena osnovica od 120 KM navodi se da se ista utvrđuje radi ujednačavanja odnosno usklađivanja plaća što podrazumjeva naravno da se može primjeniti samo na koeficijente usklađene sa navedenim zakonom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Ustavnog suda, nije zadatak ovog sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove navedene u tački 10. ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović