Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-557/07 (T. Z.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Diskreciono pravo suda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-557/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-557/07, rješavajući apelaciju Tihomira Zubca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tihomira Zubca podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-

06-000 346 od 15. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj P-122/05 od 12. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tihomir Zubac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin iz Čitluka, podnio je 9. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 346 od 15. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

122/05 od 12. januara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-122/05 od 12. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 346 od 15. novembra 2006. godine, obavezan je Biro Zelene Karte Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantu isplati na ime nematerijalne i materijalne štete iznose navedene u dispozitivu presude sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka. Sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog, apelant je odbijen. U obrazloženju presude prvostepenog suda je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da se 20. maja 2004. godine dogodila saobraćajna nesreća na magistralnoj cesti u Neumu, koju je skrivio M. B. tako što je kao vozač autobusa marke Mercedes, stranih registracijskih oznaka ST 151-LR (u daljnjem tekstu: osiguranik tuženog), krečući se iz smjera Dubrovnika prema Opuzenu, desnim dijelom autobusa udario apelanta u predio lijeve nadlaktice u momentu dok je on silazio s motora marke Suzuki GS reg. oznaka 736-K-723, a koji je bio parkiran pored magistralne ceste. Također, apelant je naveo da je usljed navedenog udara zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu preloma lijeve nadlaktice, a kao posljedicu toga imao je teške fizičke bolove i strah. Stoga, apelant je postavio tužbeni zahtjev da sud obaveže tuženog da mu isplati na ime nematerijalne i materijalne štete iznose kako je pobliže navedeno u obrazloženju presude. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza provedenih na okolnost utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva utvrdio da su nastanku saobraćajne nezgode doprinijela oba učesnika iste i to vozač autobusa u omjeru od 20%, a apelant u omjeru od 80% (član 192. ZOO-a). S tim u vezi Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su se apelant i vozač autobusa kretali iz smjera Dubrovnika prema Opuzenu i to apelant upravljajući svojim motorom, da je on svoj motor parkirao na dijelu magistralnog puta u Neumu, odnosno na betonskoj bankini širine 0,50 m, te da je u momentu kada je sišao sa motora došlo do klizanja motora u lijevo prema kolovoznoj traci kojom se kretao autobus. Apelant je u tom momentu poduzeo radnju da zaustavi motor, pa se djelimično i sam našao na lijevoj kolovoznoj traci u momentu kada je autobus prolazio pored njega usljed čega je došlo do kontakta desnog dijela autobusa i lakta apelantove lijeve ruke. Naime, navedeno utvrđenje sud je prvenstveno temeljio na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke A. Ć., koji je sačinjen nakon detaljne analize i rekonstrukcije samog događaja, a koji je sud ocijenio da je dat na objektivan i stručan način. Naime, Općinski sud je zaključio da se apelantova odgovornost ogleda prvenstveno zbog činjenice da je svoje vozilo motor parkirao na mjestu koje za to nije predviđeno, odnosno na betonskoj bankini širine svega 0,50 m, neoprezno otpočeo silazak sa parkiranog motora, znajući da će se tom i svakom sličnom radnjom pomjeranja, a s obzirom na širinu bankine, djelimično i sam naći na na lijevoj kolovoznoj traci, a pogotovo znajući da motor neće moći zadržati u uspravnom položaju, s obzirom na težinu motora i težinu apelantovog suvozača P. P. koji se na istom kritične prilike nalazio. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant zbog svoje neopreznosti i ponašanja u momentu kada je pored njega prolazilo vozilo autobus, koje je on mogao uočiti da je obratio dužnu pažnju, s obzirom da je prema utvrđenju suda, na mjestu nezgode kolnik izveden u ravnini, doprinio nastanku prometne nesreće u omjeru od 80%.

3. Također, sud je utvrdio i odgovornost na strani vozača autobusa u omjeru od 20%, koja se ogleda u činjenici da je isti, nakon što je primijetio apelanta i motor, bio dužan da vozi autobus kojim je upravljao pomjeri više ka središnjoj horizontalnoj crti, koja dijeli dvije kolničke trake. Nadalje, sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao vjerodostojan i objektivan iskaz apelanta dat u svojstvu parnične stranke u dijelu kojim opisuje nastanak saobraćajne nesreće, jer je utvrdio da je isti kontradiktoran njegovom iskazu datom djelatnicima PU prilikom vršenja uviđaja. Naime, sud je utvrdio da je apelant u svom prvobitnom iskazu jasno istakao da je kontakt između njegove lijeve ruke i autobusa ostvaren u momentu kada je on pokušao da vrati motor koji je klizio prema kolovoznoj traci kojom se kretalo vozilo autobus, te da je tom prilikom bio u nagetom položaju. Pored toga sud je naveo da je apelantov iskaz dat djelatnicima PU prilikom vršenja uviđaja u cijelosti potvrdio P.P. apelantov suvozač. Također, sud je konstatovao da su vozač autobusa i putnica iz aitobusa T.N. potvrdili činjenicu da je apelant u momentu kontakta bio u nagetom položaju pokušavajući da vrati motor sa kolovozne trake.

4. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je po mišljenju Kantonalnog suda pravilno utvrđenje prvostepenog suda da za nastanak predmetne saobraćajne nesreće postoji suodgovornost oba učesnik iste, nalazeći da je pravilno utvrđen i omjer suodgovornosti kako na strani apelanta tako i na strani osiguranika tuženog (član 192. ZOO-a). Naime, Kantonalni sud je zaključio da je za svoju odluku prvostepeni sud dao potpune i pravilne razloge koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud.

5. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđena prava zaštićena članom II/3.e) i k) i članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i prava zaštićena članovima 6.i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, jer su svoje zaključke izveli pogrešnom ocjenom dokaza. Naime, apelant navodi da sudovi nisu prihvatili, njegov iskaz koji je dao pred sudom u svojstvu parnične stranke, a da su s druge strane, poklonuli vjeru „iskazu koji je dao djelatnicima PU neposredno nakon što se desila saobraćajna nezgoda“. S tim u vezi, apelant navodi da „izvedeni dokazi, a prvenstveno nalaz vještaka saobraćajne struke ukazuju da je isključivi krivac za prometnu nezgodu vozač autobusa“, ukazujući da iz navedenog nalaza proizlazi „da je do kontakta između apelanta i autobusa došlo kada je apelant bio u uspravnom položaju“. Stoga apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da su nastanku saobraćajne nesreće doprinijela oba učesnika iste. Također, apelant smatra da obrazloženje osporenih presuda „nije jasno i precizno već ostavlja dojam proizvoljnosti“. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga jer po njegovom mišljenju redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje zbog pogrešne ocjene dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), već domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Međutim, oni istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Ovo posebno stoga da bi se pokazalo da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02) i da bi se strankama u postupku omogućilo da se žale protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku. Ovakav stav omogućava i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).

10. U konkrtenom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da shodno odredbi člana 192. ZOO-a, za nastanak predmetne saobraćajne nezgode postoji obostrana odgovornost učesnika iste. S tim u vezi, a u odnosu na apelantove navode da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze, Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje reguliše domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (v. Između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, str. 470, stav 67).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi u ocjeni izvedenih dokaza postupali suprotno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku, a prema kojima sud ima diskreciono pravo da temeljem slobodne ocjene dokaza odluči koje će činjenice uzeti kao dokazane. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta u svojstvu parnične stranke, predložene svjedoke, proveo vještačenje po vještaku saobraćajne i medicinskestruke, koje je sud angažovao u skladu sa odredbom člana 150 ZPP-a, te izvršio uvid u materijalne dokaze. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da su u smislu odredbe člana 192. ZOO-a nastanku predmetne saobraćajne nesreće doprinijela oba učesnika iste, srazmjerno utvrđenom omjeru. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svoju odluku prvenstveno, temeljio na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke A. Ć., koji je nalaz sačinio na temelju dokumentacije u spisu i provedene rekonstrukcije na licu mjesta saobraćajne nesreće 11. oktobra 2005. godine. Za naprijed navedeno utvrđenje Općinski sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje, ni u jednom dijelu ne izgleda nepotpuno, proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o obostranoj odgovornosti učesnika saobraćajne nesreće.

12. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, upravo suprotno apelantovim navodima, sasvim jasno obrazložio zašto iskaz apelanta dat u svojstvu parnične stranke nije prihvatio kao vjerodostojan i objektivan u dijelu kojim isti opisuje nastanak predmetne saobraćajne nesreće. S tim u vezi, sud je na jasan i nedvosmislen način obrazložio da je apelantov iskaz kontradiktoran njegovom iskazu datom djelatnicima P. U.neposredno nakon što se saobraćajna nesreća desila, a koji je u cijelosti potvrdio njegov suvozač P. P., te vozač autobusa i putnica iz autobusa T. N. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, također, zapaža da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima i da je imao mogućnost iznositi svoje dokaze lično i putem svojih punomoćnika, te osporavati dokaze suprotne strane. Naime, Općinski sud je za svoje zaključke dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Kantonalni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te na isto pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge koje su dokaze smatrali vjerodostojnim, odnosno na osnovu čega su zaključili da apelant nije uspio dokazati svoje tvrdnje. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, također, zapaža da se u apelaciji ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da osporene presude sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je apelacija i u vezi sa ovim navodima apelanta očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu prava iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije posebno obrazložio navodno kršenje ovog prava, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da je povreda navedenog prava moguća. Stoga, Ustavni sud neće ni razmatrati navodno kršenje ovog prava.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-557/07 (T. Z.) | Sudska praksa | Aktio