Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1166/07 (D. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1166/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1166/07, rješavajući apelaciju Dragana Milavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Milavića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-
07-000 165 od 22. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-016589/00 od 13. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Milavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Karlo Sesar i Zdenko Ćurić, advokati iz Mostara, podnio je 20. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 165 od 22. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-016589/00 od 13 decembra 2006. godine.
2. Općinski sud je, presudom broj P-016589/00 od 13 decembra 2006. godine usvojio tužbeni zahtjev N.R., N.R. i P.R. (u daljnjem tekstu: tužitelji), te apelanta obavezao da isplati iznos od 5.730,60 KM tužiteljima na ime uloženih novčanih sredstava za adaptaciju stana uz naknadu zateznih kamata. Protivtužbeni zahtjev, kojim je apelant zatražio da se tužitelji obavežu da mu isplate iznos od 3.480,00 KM na ime korištenja njegovog stana, odbijen je kao neosnovan. Na osnovu provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je predmetni stan na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava, rješenjem nadležnog organa dodjeljen na privremeno korištenje predniku tužitelja, dok je apelant zbog ratnih okolnosti bio odsutan iz Mostara. Budući da je apelantu kao nosiocu stanarskog prava vraćen u posjed predmetni stan, tužitelji su se iz istog iselili 23. oktobra 2000. godine. Također, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da su tužitelji, odnosno njihov prednik u adaptaciju spornog stana uložili 12.250,60 KM. Također, sud je utvrdio da je apelant demontirao stolariju koju su tužitelji ugradili u predmetni stan, te da vrijednost iste prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 6.520, KM. Budući da je navedena stolarija stavljena na raspolaganje tužiteljima, to je iznos od 12.250,60 KM koji je predstavljao ukupna ulaganja tužitelja, umanjen za vrijednost demontirane stolarije, te je konačno utvrđeno da ukupna ulaganja tužitelja iznose 5. 730,60 KM. S tim u vezi, Općinski sud je pozivajući se na odredbu člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakona o prestanku primjene), obavezao apelanta na isplatu iznosa od 5. 730,60 KM, koji u smislu navedene odredbe predstavlja apelantov dug prema tužiteljima kao ulagačima.
3. Kantonalni sud je, presudom broj 007-0-Gž-07-000 165 od 22. februara 2007. godine odbio apelantovu žalbu i žalbu tužitelja, te potvrdio prvostepenu presudu u odluci o glavnom zahtjevu, dok je preinačio odluku o troškovima postupka, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da su tužitelji uložili u adaptaciju stana iznos od 5. 730,60 KM, te da je pravilno primjenjujući odredbu člana 18.a) Zakona o prestanku primjene zaključio da je apelant obavezan isplatiti tužiteljima navedeni iznos kao naknadu za uložena novčana sredstva. Nadalje, cijeneći apelantove žalbene navode da su tužitelji bili obavezani da dokažu da su u adaptaciju stana uložili svoja novčana sredstva, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije bio obavezan navedeno utvrđivati, budući da u toku postupka to apelant ničim nije ni doveo u sumnju. Također, prigovor apelanta koji se odnosio na način utvrđivanja cijene izvršenih ulaganja, Kantonalni sud je ocijenio da je isti paušalan i neosnovan, utvrđujući pri tome da i ostali apelantovi prigovori nisu od odlučnog značaja, te ih sud u smislu odredbe člana 231. ZPP-a, nije posebno ni cijenio. Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je donio u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 386.stav 2. ZPP-a.
4. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da pred sudom „nije dokazano da su tužitelji ulaganja vršili vlastitim sredstvima, u kojem slučaju bi im se ta sredstva morala priznati“. Naime, apelant ističe da podaci u nalazu i mišljenju nisu pouzdani, jer po apelantovom mišljenju tužitelji moraju dokazati koliko su tačno novčanih sredstava uložili za adaptaciju stana, te da s tim u vezi činjenično stanje nije potpuno i sa sigurnošću utvrđeno.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku, utvrdili da je na osnovu relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene, apelant dužan tužiteljima na ime duga po osnovi nužnih ulaganja za adaptaciju stana, isplatiti određeni iznos. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 7. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović