Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-816/07 (E. K.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-816/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu brojAP 816/07, rješavajući apelaciju Edina Kapetanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Kapetanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0- Kž-06-000 126 od 1. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle podnio je 15. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Kž-06-000 126 od 1. februara 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da „obustavi postupak izvršenja izrečene kazne zatvora ili da ukoliko apelant stupi na izdržavanje kazne zatvora, prekine izdržavanje iste do donošenja konačne odluke o apelaciji“. Ustavni sud je Odlukom broj AP-816/07 od 9. maja 2007. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Presudom Općinskog suda broj K 915 586/04 od 8. marta 2006. godine apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 320. stav 4, a u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), čije radnje izvršenja su pobliže opisane u izreci presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Primjenom odredbe člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant je oslobođen obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Kž-06-000 126 od 1. februara 2007. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koju je izjavio protiv prvostepene presude. Istom presudom uvažena je žalba Kantonalnog tužioca iz Mostara (u daljnjem tekstu: Kantonalni tužilac), te je preinačena prvostepena presuda u odluci o kazni, tako da je apelantu za krivično djelo za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine, umjesto jedne godine i osam mjeseci zatvora koliko je bilo izrečeno prvostepenom presudom. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je između ostalog naveo da je sjednica vijeća pred tim sudom održana u prisustvu apelanta i Kantonalnog tužioca. Također, Kantonalni sud je naveo da je apelantov branitelj dostavio sudu podnesak sa zahtjevom da se zakazana sjednica vijeća od 1. februara 2007. godine odloži zbog toga što nije u mogućnosti da prisustvuje na istoj jer se nalazi na godišnjem odmoru. S tim u vezi, sud je obrazložio da navedeni zahtjev apelantovog branitelja nije prihvatio uz obrazloženje da je taj sud u skladu sa odredbom člana 319. stav 4. ZKP-a FBiH samo obavjestio stranke o tome da će se održati javna sjednica na kojoj će se razmatrati žalbe podnesene protiv prvostepene presude. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da prisustvo stranaka na javnoj sjednici vijeća nije obavezno (član 319. stav 4. ZKP-a), te da nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obavješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da razlog koji je apelantov branitelj naveo i zbog kojeg traži odgodu zakazane sjednice vijeća, po mišljenju tog suda, ne može predstavljati opravdan razlog za bilo kakve odgode zasjedanja suda.
5. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je sud ispitao kako bitne povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, tako i one na koje je ukazao apelant i njegov branitelj, te je o tome dao odgovarajuće obrazloženje. Također, Kantonalni sud je naveo da su se apelantovi žalbeni navodi uglavnom odnosili na citiranje dijelova nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke R.M., te da je apelant komentarišući navedene citate, ukazivao da isti nisu elaborirali sve aspekte predmetne saobraćajne nesreće. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelant u prilog svojih tvrdnji dostavio i pismeni nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke B. Dž. i Z. B. Međutim, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 310. stav 4. ZKP-a, ne ulazeći u sadržaj i relevantnost dostavljenog nalaza, isti odbacio kao nedozvoljen uz obrazloženje da je apelant tokom glavnog pretresa imao mogućnost da u korist svoje odbrane predloži izvođenje navedenog dokaza - saobraćajno-tehničko vještačenje, utvrđujući da to on nije učinio niti je dokazao da isti nije mogao izvesti. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant u smislu odredbe člana 310. stav 4. ZKP-u FBiH bio obavezan da dokže da izvođenje navedenog dokaza nije mogao predstaviti na glavnom pretresu, što je po mišljenju tog suda uslov da bi Kantonalni sud uopšte mogao razmatrati priloženi dokaz i pristupiti ocjeni njegovog značaja. S obzirom na navedeno, Kanonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza dao valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, te zaključio da je apelant na način kako je to navedeno u prvostepenoj presudi počinio krivično dijelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Kantonalni sud je zaključio da se valjanost datih razloga u tom pravcu ne može dovesti u pitanje žalbenim navodima apelanta, kao ni pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, Kantonalni sud je prihvatio žalbene navode Kantonalnog tužioca koji su se odnosili na odluku o krivičnoj sankciji, utvrđujući da iz relevantnih okolnosti proizlazi da izrečena kazna zatvora nije u skladu sa svhom kažnjavanja, pa je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio, te apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine smatrajući da će se ovom visinom kazne ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 33. KZ FBiH.
6. Apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tač. b) i c) i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što Kantonalni sud nije prihvatio zahtjev odbrane da se odloži zakazana sjednica vijeća tog suda, jer na istoj nije mogao prisustvovati njegov branitelj zbog korištenja godišnjeg odmora. Naime, apelant smatra da je navedenim postupanjem Kantonalni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu, jer je po njegovom mišljenju Kantonalni sud „bio dužan da odgodi zakazanu sjednicu vjeća, te mu omogući da adekvatno prezentira svoju žalbe u drugostepenom postupku“. Također, apelant smatra da je Kantonalni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu i zbog toga što nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke B.Dž. i Z.B. koji je priložio uz svoju žalbu na prvostepenu presudu. Naime, apelant je naveo da se „za pribavljanje ovog dokaza odlučio tek nakon izricanja prvostepene presude, te da je stoga isti i priložio uz svoju žalbu kao novi dokaz“. Nadalje, apelant je naveo da je povrijeđeno i njegovo pravo iz člana pravo iz člana 4. stav 2. Potokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer je po njegovom mišljenju, Kantonalni sud trebao ukinuti prvostepenu presudu, te zakazati glavni pretres pred tim sudom. Stoga, apelant je predložio da „Ustavni sud donese odluku kojom će osporenu presudu Kantonalnog suda ukinuti i Kantonalnom sudu naložiti ponovno razmatranje apelantove žalbe izjavljene protiv presude Općinskog suda broj K 915 586/04 od 8. marta 2006. godine“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što Kantonalni sud nije prihvatio zahtjev odbrane da se odloži zakazana sjednica vijeća tog suda na kojoj se odlučivalo o izjavljenim žalbama protiv prvostepene presude, te zbog toga što je Kantonalni sud odbio da cijeni nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke B. Dž. i Z. B. koji je kao novi dokaz priložio uz žalbu protiv prvostepene presude. Stoga, apelant smatra da mu je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu u smislu odredbe člana 6. stav 3. tačka b. i c. Evropske konvencije.
10. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju Kantonalni sud kao drugostepeni sud razmatrajući apelantovu žalbu i žalbu Kantonalnog tužioca bavio isključivo pravnim pitanjima, te da nije utvrđivao činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 319. stav 4. ZKP-a FBiH kojom je propisano da „nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obavješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća“. Iz osporene drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je apelantov branitelj dostavio Kantonalnom sudu podnesak sa zahtjevom da se zakazana sjednica vijeća od 1. februara 2007. godine odloži jer se on nalazi na godišnjem odmoru. Kantonalni sud je, pozivajući se na citiranu odredbu člana 319. stav 4. ZKP-a FBiH, također jasno naveo da navedeni zahtjev nije prihvatio uz obrazloženje da prisustvo stranaka na javnoj sjednici nije obavezno. Pored toga, sud je naveo da je prije održavanja sjednice vijeća od 1. februara 2007. godine, samo preduzeo procesne radnje u smislu obavještavanja apelantovog branitelja i apelanta o datumu održavanja sjednice vijeća na kojoj će se razmatrati podnesene žalbe, a da razlog koji je apelatov branitelj naveo (korištenje godišnjeg odmora), po mišljenju suda, nije opravdan razlog da se odgodi zasjedanje suda. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne i precizne razloge u odnosu na navedeni apelantov prigovor, a koje obrazloženje, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Naime, Ustavni sud smatra da sama činjenica da Kantonalni sud nije udovoljio zahtjevu apelantovog branitelja da se odloži zakazana sjednica vijeća ne znači sama po sebi da postupak u cjelini nije bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu u smislu odredbe člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije.
11. U odnosu na apelantove navode da nije imao pravično suđenje jer je Kantonalni sud odbio da cijeni novi dokaz odbrane (nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke) koji je priložio uz žalbu, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom. U pravilu, zadatak redovnih sudova je da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.
12. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe čl. 260., 269., 270., 276. i 310. stav 4. ZKP-a FBiH, kojim je jasno propisano da su stranke i branitelj optuženog dužni na glavnom pretresu iznijeti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te angažovati vještaka. Pored toga, pisani nalaz i mišljenje vještaka bit će prihvaćen kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vještak svjedočio na glavnom pretresu i bio unakrsno ispitan od suprotne strane. Također, u žalbi stranke mogu iznositi nove činjenice i dokaze koje nisu iznosile na glavnom pretresu samo ako učine vjerovatnim da nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Iz presude Općinskog suda proizlazi da je taj sud između ostalog proveo i dokaz uvida u nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke R. T., te da je isti vještak svoj nalaz i mišljenje iznio na glavnom pretresu, te bio dodatno ispitan od strane tužitelja, apelantovog branitelja i suda. Pored toga, Kantonalni sud je obrazložio da je apelant u prilogu svoje žalbe dostavio „nove dokaze“, nalaz i mišljenje vještaka odbrane B.Dž. i Z. B., a da pri tome nije učinio vjerovatnim da i pored sve dužne pažnje i opreza nije mogao na glavnom pretresu da u korist svoje odbrane izvede saobračajno tehničko vještačenje, na što je po mišljenju tog suda bio obavezan ukoliko se protivio dokazima suprotne strane, odnosno nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke R. T. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio ništa čime bi dokazao da je tokom prvostepenog postupka predložio izvođenje navedenog dokaza. Imajući u vidu navedeno i odredbu člana 310. stav 4. ZKP-a FBiH, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti prijedlog za izvođenje novih dokaza koji je dostavljen u prilogu žalbe, te da navedeno obrazloženje tog pitanja u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda navedeno obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, pa je Ustavni sud zaključio da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je procesno pravo proizvoljno primijenjeno, a smim tim i apelantovo pravo na odbranu u smislu odredbe člana 6. st. 3. tačka c. Evropske konvencije, kako to apelant navodi.
13. U pogledu apelantovih navoda da su mu povrijeđena prava iz člana 6. stav 3. b. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na to da u predmetnom krivičnom postupku nije imao odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremanje odbrane kako je to propisano članom 6. stav 3. b. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. b. i c. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama sa kojima je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
16. U pogledu navoda apelanta koji se odnose na povredu prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navedenim članom garantuje da se nikome neće ponovo suditi za isto djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen, a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila, prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Izuzeci koji su predviđeni u stavu 2. člana 4. Protokola broj 7 ne daju apelantu mogućnost da zahtijeva ponovno vođenje postupka. Naprotiv, ovi izuzeci omogućavaju državi da, pod propisanim uslovima, vodi ponovni postupak u istoj krivično-pravnoj stvari protiv istog optuženog. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv apelanta, te da stoga nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije moguće. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović