Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-742/07 (I. Š.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-742/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 742/07, rješavajući apelaciju Ibre Šoševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibre Šoševića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 357 od 11. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž. 479/05 od 25. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P. 346/02 od 14. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibro Šošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Norveške, podnio je 31 oktobra 2006. godine Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija), podnesak u kojem se žali da je S. J. kao privremeni korisnik njegovog stambenog objekta u Foči koji mu je odlukom nadležnog organa vraćen u posjed, protiv njega podnijela tužbu sudu radi naknade štete na ime uloženih sredstava za renoviranje stambenog objekta. Navedeni podnesak Komisija je, 31. oktobra 2006. godine dostavila Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5. Sporazuma u skladu sa članom XIV Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 35/03). Podnesak je prvobitno u Ustavnom sudu bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-131/06, ali je nakon dopune/preciziranja od 6. marta 2007. godine, u Ustavnom sudu registrovan kao apelacija pod brojem AP-742/07. Apelant, zastupan po Dževadu Pazalji, advokatu iz Sarajeva, u apelaciji je naveo da se žali na Presudu Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž. 479/05 od 25. decembra 2006. godine i Presudu Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P. 346/02 od 14. aprila 2005. godine.Apelant je, zastupan po Hajrudinu Hadžimuratoviću advokatu iz Sarajeva, 19. jula 2007. godine, podnio Ustavnom sudu novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-

0-Rev-07-000 357 od 11. maja 2007. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv navedene Presude Okružnog suda broj Gž. 479/05 od 25. decembra 2006. godine. Predmetna apelacija je evidentirana kao AP-2136/07.

2. Obzirom da je apelant Ustavnom sudu dostavio dvije apelacije iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-742/07 i AP 2136/07 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-742/07.

3. Presudom Osnovnog suda broj P. 346/02 od 14. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž. 479/05 od 25. decembra 2006. godine, obavezan je apelant da S. J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) plati na ime uloženih sredstava u porodičnu kuću u Foči ulici Nikole Pašića bb, novčani iznos od 7.933,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. aprila 2005. godine, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 150,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Osnovni sud je u toku dokaznog postupka ispitao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke, pročitao pismeni nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Ruže Stojanović, ispitao vještaka na ročištu za glavnu raspravu, ostvario uvid u ostalu dokumentaciju u spisu vezano za, stanje objekta, predmjer i predračun sredstava ugrađenih u navedeni objekat, račun PP «Konstruktor» broj 88/96 od 15. okotba 1996. godine o kupovini građevinskog materijala, te odobrenje za gradnju od 10. oktobra 1996. godine, i posjedovni list broj 176/01 KO Foča od 7. septembra 1999. godine. Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je tužiteljica po odobrenju Ratnog predsjedništva Opštine Foča od 23. novembra 1995. godine i rješenja Ministarsva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Foča broj 03-372-872/96, a na osnovu člana 6. Zakona o korištenju napuštene imovine uselila u kuću apelanta. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu, 8. augusta 2002. godine, na osnovu zaključka o dozvoli izvršenja vraćena kuća u posjed. Osnovni sud je također utvrdio, na osnovu provedenog dokaza vještačenjem, da je vrijednost radova iznosila 7.933,70 KM, te da su bili neophodni za privođenje objekta svrsi stanovanja. Osnovni sud je zaključio da je tužiteljica bila savjestan posjednik u smislu člana 27.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Sl. glasnik RS», br.38/98, 12/99 i 31/99), te joj po tom osnovu pripada pravo da traži povrat uloženih sredstava od strane apelanta kao vlasnika kuće u kojoj su izvršena ulaganja. Osnovni sud je naveo da je ovo potraživanje tužiteljice zasnovano na članu 38. stav 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, a u vezi sa članom 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

5. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te samim tim i pravilno primjenio i materijalno pravo kada je obavezao apelanta da tužiteljici isplati novčani iznos od 7.933,70 KM.

6. Vrhovni sud je, odlučujući po reviziji apelanta protiv Presude Okružnog suda broj Gž. 479/05 od 25. decembra 2006. godine, donio Rješenje, broj 118-0-Rev-07-000 357 od 11. maja 2007. godine, kojim je odbacio reviziju apelanta kao nedozvoljenu. Vrhovni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi vrijednosni kriterij od 10.000 KM za dopustivost revizije iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03, 85/03 i 74/05), a budući da odlučivanje o reviziji po ocjeni suda nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. ZPP, sud je zaključio da revizija apelanta nije dozvoljena .

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e), II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je isticao tokom postupka okončanog osporenim presudama, te se žali da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, jer su utvrdili da je tužiteljica uložila svoja sredstva prilikom izvođenja građevinskih radova na kući apelanta. Međutim, apelant osporava visina ulaganja, kao i osnov ulaganja u njegovu vlastitu kuću. Apelant ističe da je tužiteljica bez njegovog znanja i saglasnosti ušla u predmetni stambeni objekat, izvršila građevinske radove suprotno odobrenju za građenje koje je apelant imao i po osnovu kojeg je i izgradio predmetni stambeni objekat. Nadalje apelant smatra da je tužiteljica bez ikakve potrebe i isključivo u cilju zadovoljavanja svojih ličnih potreba i želja izvršila pretvaranje dviju prostorija u kupatilo, čime je znatno odstupila od projekta koji je on dobio od nadležnog organa Opštine Foča, te je time narušena i osnovna namjena i funkcija stana na spratu. Apelant je također istakao da predmetni stambeni objekat nije bio devastiran, pa shodno tome tužiteljici ne pripada pravo na naknadu za nužna ulaganja u vezi dovođenja stana u funkciju koje bi joj pravo pripadalo prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Osim toga, apelant smatra da tužiteljici ne pripada ni pravo na ulaganje po osnovu neosnovanog obogaćenja jer je radila bez saglasnosti vlasnika stana, a ti radovi nisu bili nužni radi dovođenja objekta u njegovu funkciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U suštini, apelant ističe da su u ovom postupku povrijeđena njegova ustavna prava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva zauzeo stav da je zahtjev tužiteljice kojim je tražila, da sud utvrdi da je apelant obavezan da joj na ime uloženih sredstava u njegovu porodičnu kuću plati iznos od 7.933,70 KM, sa pripadajućom kamatom, troškove postupka, osnovan. Ovako stanovište zauzeo je i sud na sljedećoj instanci dajući u osporenoj presudi odgovor na sve žalbene navode apelanata. Naime, u osporenim presudama je obrazloženo da je da je tužiteljica po odobrenju nadležnih organa uselila u kuću apelanta, da je apelantu na osnovu zaključka o dozvoli izvršenja vraćena kuća u posjed, te da je tužiteljica iselila iz predmetne kuće, a da je apelant, kao vlasnik predmetne kuće, na osnovu rješenja nadležnog organa, ušao u posjed iste. Također, sudovi su obrazložili da je tužiteljica po odobrenju nadležnih organa izvršila korisna ulaganja i dograđeni dio kuće apelanta privela svrsi stanovanja izvršivši samo nužna ulaganja kako je to naznačio vještak građevinske struke, te kao savjestan korisnik zaštitila objekat čime je došlo do uvećanja vrijednosti navedenog objekta. Sudovi su obrazložili da su obzirom na utvrđeno činjenično stanje primjenili relevantne odredabe člana 27a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, i člana 38. stav 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, prema kojima tužiteljici pripada pravo na povrat uloženih sredstava od strane apelanta kao vlasnika kuće u koju su sredstva uložena.

12. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti na bilo koji način argumentira kršenje prava na dom iz člana 8. Evropske konvevcije, kao i prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na dom, i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.

13. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-742/07 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio