Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-785/07 (L. D.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-785/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 785/07, rješavajući apelaciju Leonarda Dushia, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Leonarda Dushia podnesena protiv Presude Suda Bosne i Herecgovine broj X-KŽ-06/182 od 6. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Leonard Dushi (u daljnjem tekstu: apelant) državljanin Albanije, nastanjen u Banja Luci podnio je 9. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-KŽ-

06/182 od 6. februara 2007. godine.

2. Presudom Suda BiH broj X-K/06/182 od 31. oktobra 2006. godine, apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa krijumčarenjem osoba iz člana 250. stav 1. u vezi sa članom 189. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) na način opisan pod tačkom 1. presude, krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) opisano u tački 2. presude i krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 55. KZ FBiH opisano pod tač. 3. i 4. presude. Navedenom odlukom sud je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine za krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa krijumčarenjem osoba iz člana 250. stav 1. u vezi sa članom 189. stav 1. KZ BiH, kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci za krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. KZ FBiH i kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 deset mjeseci za krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 55. KZ FBiH, pa je sud uz primjenu odredbi člana 53. stav 1. i člana 48. KZ BiH apelantu izrekao jedinstvenu kazna zatvora u trajanju od pet godina.

3. Presudom Suda BiH broj X-KŽ-06/182 od 6. februara 2007. godine, djelomično je uvažena žalba apelanta, pa je presuda Suda BiH broj X-K/06/182 od 31. oktobra 2006. godine, u odnosu na apelanta kao optuženog preinačena tako što je apelant oglašen krivim da je počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa krijumčarenjem osoba iz člana 250. stav 1. u vezi sa članom 189. stav

1. KZ BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, s tim da mu je na osnovu člana 56. KZ BiH u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru koji je određen Rješenjem Suda BiH broj X-KŽ-06/182 od 13. februara 2007. godine. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenje lica iz člana 189. stav 1. KZ BiH, krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. KZ FBiH i produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZ FBiH.

4. U obrazloženju presude suda BiH je navedeno da je ocjenom iskaza svjedoka koji su svjedočili na navode tačke 1. izreke prvostepene presude, te pribavljenih materijalnih dokaza, prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizilazi da je optuženi preduzeo krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret opisane u tački 1. optužnice. Sud je obrazložio da ovakva izreka presude nije protivriječa i nerazumljiva, niti je protivriječna sa obrazloženjem presude. Nadalje, sud je naveo da osnovano u žalbi apelant ukazuje da nije dokazano da je, radnjom opisanom u tački 2. optužnice počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenje lica iz člana 189. stav 1. KZ BiH, niti krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. KZ FBiH. Naime, članom 189. stav 1. KZ BiH propisano je da krivično djelo krijumčarenje osoba čini: "Ko iz koristoljublja prevede preko državne granice jedno ili više lica koja ne ispunjavaju uslove za zakoniti ulazak preko državne granice.....". Da bi postojalo svršeno ovo krivično djelo neophodno je da je izvršena radnja prevođenja preko državne granice, odnosno da je neko lice prevedeno preko državne granice. Analizom krivičnopravne radnje koja se apelantu stavlja na teret tačkom 2. optužnice, te uvidom u dokaze izvedene na glavnom pretresu, sud je utvrdilo da radnja izvršenja ovog krivičnog djela (prevođenje preko državne granice) nije ni započeta, jer samo obećanje apelanta da će Rešadu Šalja obezbjediti nelegalan odlazak u Belgiju i njegovo smještanje u stanu istog uz uzimanje određene svote novca od njega na ime obećane usluge ne predstavlja, po ocjeni ovog suda, izvršenje radnje prevođenja preko državne granice. Šta više, ne postoji ni pokušaj ovog djela, jer apelant nije iz faze pripremanja prešao u fazu izvršenja radnje krivičnog djela, odnosno prevođenja druge osobe preko državne granice, obzirom da činjenični opis tačke 2. optužnice u tom pravcu ne daje nikakve detaljnije okolnosti koje bi precizirale način, sredstva ili mjesto izvršenja radnje datog krivičnog djela, niti na to ukazuju dokazi izvedeni na glavnom pretresu. Nadalje, sud je obrazložio da je osnovan žalbeni prigovor apelanta da je prvostepeni sud pogrešno kvalifikovao radnju posjedovanja falsifikovane putne isprave SRJ broj 002843014 na ime Besima Elšani, a sa fotografijom apelanta, kao krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. KZ FBiH. Sud je naglasio da je radnja izvršenja ovog krivičnog djela u članu 373. stav 1. KZ FBiH definisana na slijedeći način: " Ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe ...". Izrada lažne isprave znači stvaranje isprave u kojoj je kao izdavalac označeno lice koje tu ispravu stvarno nije izdalo, nezavisno od istinitosti ili neistinitost sadržaja isprave, dok preinačenje prave isprave obuhvata suštinsku izmjenu sadržaja već postojeće autentične isprave. Pozivajući se na zakonsku definiciju ovog krivičnog djela, kao i iskaz vještaka Ismeta Katane, sud je utvrdio da nema dokaza da navedena putna isprava predstavlja lažnu ispravu, budući da je iz same isprave vidljivo da je izdata od strane nadležnog organa. Sud je cijeneći nalaz vještaka zaključio da, ova putna isprava ne predstavlja ni preinačnu ispravu jer na njoj nije ništa mijenjano, niti su pronađeni bilo kakvi elementi falsificiranosti. Sud je obrazložio da je zbog nedostatka valjanih dokaza nije mogao doći do zaključka da je apelant počinio krivična djela teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 55. KZ FBiH za koja je optužen tač. 3. i 4. optužnice, iz kojih razloga je preinačio osporenu presudu u odnosu na tač. 3. i 4. izreke prvostepene presude i apelanta, na osnovu člana 284. tačka c) ZKP BiH, oslobodio od optužbe.

5. Iz stanja spisa je vidljivo da je Rješenjem Suda BiH broj X-KŽ-06/182 od 13. februara 2007. godine, u smislu člana 132. stav 1. tačke a) ZKP BiH apelantu određen pritvor, koji po ovom rješenju mogao trajati počev od 13. februara 2007. godine, pa do pravosnažnosti presude, a najduže do 30. aprila 2007. godine.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant navodi da povredu navedenih prava prije svega vidi u nezakonito provedenom krivičnom postupku, u kojem je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, je naveo da mu u izrečenu kaznu zatvora nije uračunato vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru. Apelant, ističe da je «proglašen krivim kao pripadnik zločinačke organizacije da se dogovorio sa poznatim licima, iako je poznato da zločinačku organizaciju ne može činiti jedno lice, već mora biti grupa od najmanje tri lica, zajedno». Nadalje, ističe da je «neosnovano osuđen, i da je ovo politička igra, da je državljanin Albanije i nema nikoga da ga štiti, a nema ni ambasade da se obrati za zaštitu prava »

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primijenu materijalnog prava, i odluku o krivičnoj sankciji. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»

10. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizilazi da je apelant kao pripadnik zločinačke organizacije, iz koristoljublja preko državne granice preveo više lica koja ne ispunjavaju uslove za zakonit ulazak preko državne granice, čime je počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom Krijumčarenje osoba iz člana 189. stav 1. KZBiH, pa je u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. Nadalje, sud je obrazložio da je ocijenio osnovanim prigovor apelanta da nije dokazano da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenje lica iz člana 189. stav 1. KZ BiH, niti krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. KZ FBiH opisano u stavu 2. izreke prvostepene presude, pa je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu, i apelanta oslobodio od optužbe. Sud je također obrazložio da zbog nedostatka valjanih dokaza nije mogao doći do zaključka da je apelant počinio produženo krivičn djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 55. KZ FBiH za koja je također optužen, iz kojih razloga je i u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i na osnovu člana 284. tačka c) ZKP BiH, apelanta oslobodio od optužbe.

11. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH proveo postupak i donio osporenu odluku u kojoj je naveo jasne i detaljne razloge kako o svojim činjeničnim utvrđenjima, tako i o svojim pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje je primijenio. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud u obrazloženju osporene presude nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant imaja «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na apelantove navode koji se odnose se na navodni propust nadležnih organa da mu u izrečenu kaznu zatvora uračunaju ekstradicijski pritvor Ustavni sud je utvrdio da je apelantu extradicijski pritvor određen u drugom postupku a ne u predmetnom sudskom postupku. Ustavni sud primjećuje da Sud BiH nije zloupotrijebio zakonske odredbe u pogledu odluke o kazni, jer u konkretnom slučaju relevantne odredbe člana 57. KZ BiH ne pružaju osnov za uračunavanje vremena provedenog u extradicionom pritvoru u izrečenu kaznu zatvora. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi takva mogućnost predviđena je samo u slučaju kada se radi o istim krivičnim djelima za koja se tereti osoba koja se nalazi u pritvoru, a što nije apelantov slučaj. Nadalje, apelantu je shodno odredbama člana 56. KZ BiH u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, koji je određen rješenjem Suda BiH broj X-KŽ-06/182 od 13. februara 2007. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovni.

13. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant u prilog svojim navodima o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije nije dostavio nikakve argumente odnosno u ovom dijelu apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

15. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-785/07 (L. D.) | Sudska praksa | Aktio