Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-853/07 (S. H.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Regres
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-853/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

.Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine u predmetu broj AP 853/07, rješavajući apelaciju Senada Hrkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Hrkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000206 od 21. decembra 2006.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-598/05 od 23.

septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-1600/03 od 29. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Hrkić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Vogošće, podnio je 20. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000206 od 21. decembra 2006. godine, (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-598/05 od 23. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR- 1600/03 od 29. aprila 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj PR-1600/03 od 29. aprila 2004. godine obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati neisplaćene plaće za mjesec februar i mart 2001. godine, te regres za 2000. 2001. i 2002. godinu u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, uz naknadu troškova postupka. Istom presudom apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu regresa za 1998. 1999. godinu, kao i sa zahtjevom za isplatu naknade za odvojen život za period od maja 1998. godine do 1. maja 2001. godine. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća za februar i mart 2001. godine, te regresa za 2000, 2001. i 2002. godinu, osnovan, te da je prigovor tužene o nedostatku sredstava u budžetu za rješavanje ove pravne stvari irelevantan. Sud je zaključio da je prigovor tužene o zastari potraživanja neisplaćenih plaća i regresa apelantu, neosnovan, budući da se radi o isplati za utvrđena prava iz radnog odnosa, za koja prema odredbama člana 106. Zakona o radu apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja do dana podnošenja tužbe. Stoga, je sud obavezao tuženu da apelantu isplati plaće i regres za navedeni period u iznosima kako je to utvrđeno u izreci presude. Sud je zaključio da je prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja prema apelantu djelimično osnovan, i to u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem apelant potražuje isplatu regresa za 1998. i 1999. godinu, jer je protekao rok od tri godine od dana nastanka potraživanja do dana podnošenja tužbenog zahtjeva, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanta, odbio. Sud je također zaključio da je preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu troškova odvojenog života za period maj 1998. godine do maja 2001. godine, neosnovan. Sud je obrazložio da prema odredbama člana 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa, vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, (u daljnjem tekstu: Uredba, «Službene novine Federacije BiH» br. 44/98 i 49/00), službenici i djelatnici ostvaruju pravo na isplatu u upravnom postupku, i donošenjem rješenja u skladu sa članom 135 Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98). Sud je pozivajući se na relevantne odredbe člana 17. stav 2. citirane Uredbe prema kojima se dnevnice, terenski dodatak i naknada za odvojen život međusobno isključuju, utvrdio da apelantu ne pripada pravo na naknadu za odvojen život od porodice budući da je ostvario isplatu terenskog dodatka.

3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-598/05 od 23. septembra 2005. godine, kojom je žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu, kao i u dijelu odluke o troškovima spora djelimično preinačio, te obavezao tuženu da apelantu na ime regresa za 1999. godinu isplati iznos od 451,00 KM, sa zakonskom kamatom počev od 4. juna 2006. godine, pa do isplate, a na ime troškova spora iznos od 603,00 KM. U preostalom dijelu Kantonalni sud je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je obrazložio da bez obzira što tužena nije donosila rješenja kojima se apelantu utvrđuje pravo na odvojen život, apelantu bi budući da je bio odvojen od porodice neprekidno od 12. januara 1998. godine do 4. juna 2001. godine, pripadalo pravo na naknadu troškova odvojenog života. Naime, prema odredbama člana 14. citirane Uredbe navedeni period u kojem je apelant bio odvojen od porodice ne može se smatrati radom na terenu, već odvojenim životom od porodice. Međutim, sud je zaključio da je u konkretnoj situaciji, kada je utvrđeno da je apelantu naknada za rad na terenu i to upravo za navedeni period isplaćena, a što je vidljivo iz dopisa tužene od 14. maja 2003. godine, imajući u vidu odredbe člana 17. stav 2. Uredbe, prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio. Sud je obrazložio da je ocijenio osnovanim apelantov tužbeni zahtjev vezano za isplatu regresa za 1999. godinu, jer je tužena pismeno priznala zastarjeli dug, pa je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i apelantu dosudio na ime regresa za 1999. godinu iznos od 451,00. KM sa kamatama od dana podnošenja tužbe, pa do isplate. Sud je obrazložio da je odluku o troškovima postupka utvrdio prema troškovniku, te s obzirom na uspjeh u parnici troškove dosudio u naprijed navedenom iznosu.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000206 od 21. decembra 2006. godine, revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-598/05 od 23. septembra 2005. godine, je odbijena. Vrhovni sud je obrazložio da je presuda Kantonalnog suda pravilna i zakonita, budući da je prema članu 17. Uredbe isključena mogućnost isplate terenskog dodatka i naknade za odvojen život istovremeno, pa budući da je apelant ostvario isplatu terenskog dodatka pravilno je odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu troškova odvojenog života.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza nepravilno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant, ističe da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu jer mu je uskraćeno pravo na novčana potraživanja iz radnog odnosa koja je opravdano očekivao. Također, smatra da je diskriminiran u odnosu na tuženu jer su sudovi suprotno utvrđenom činjeničnom stanju i ustaljenoj praksi donijeli odluke koje su povoljnije za tuženu. Nadalje, navodi da je Kantonalni sud u slučajevima koji su potpuno identični sa njegovim predmetom donio odluke u kojima je utvrdio da tužitelji imaju pravo na naknadu za odvojeni život.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud obrazložio razloge za svoju pravnu ocjenu da apelantu pripada pravo na isplatu neisplaćenih plaća i regresa za utvrđeni period, kao i razloge zbog kojih je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresa za 1998. i 1999. godinu, i naknade za odvojeni život za traženi period. Kantonalni sud je dao jasne i detaljne razloge zbog kojih je djelimično preinačio presudu Općinskog suda u odbijajućem dijelu i dijelu odluke o troškovima spora, te utvrdio da apelantu pripada na ime regresa i za 1999. godinu iznos od 451,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te na ime troškova spora iznos od 603,00 KM. Ustavni sud zapaža da je zaključke drugostepenog suda u pogledu ocjene dokaza u pogledu prava na isplatu terenskog dodatka u cijelosti prihvatio Vrhovni sud i u tom pravcu je dao svoje obrazloženje, potvrđujući stav Kantonalnog suda da apelant shodno članu 17. stav 2. Uredbe nema pravo na naknadu troškova odvojenog života, budući da je ostvario pravo na isplatu terenskog dodatka. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli postupak i donijeli osporene odluke u kojima su naveli jasne i detaljne razloge kako o svojim činjeničnim utvrđenjima, tako i o svojim pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje su primijenili. Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što su nezadovoljan ishodom sudskog postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant imaja «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji korespondiraju navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa navodima o diskriminaciji, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda da je diskriminiran u odnosu na tuženu jer su sudovi suprotno utvrđenom činjeničnom stanju i ustaljenoj praksi donijeli odluke koje su povoljnije za tuženu nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie učiniti vjerovatnim da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud stoga smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

11. U pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud u slučajevima koji su potpuno identični sa njegovim predmetom donio odluke u kojima je utvrdio da tužitelji imaju pravo na naknade za odvojeni život, Ustavni sud smatra, da u konkretnom slučaju odlukom Vrhovnog suda koja je predmet apelacije nisu povređeni principi pravičnog postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako je to već zaključio u prethodnim stavovima ove odluke, te nema osnova da se osporena presuda Vrhovnog suda upoređuje sa bilo kojom drugom presudom suda.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-853/07 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio