Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-817/07 (J. L.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-817/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 817/07, rješavajući apelaciju Janka Lazarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Janka Lazarevića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-

1080/05 od 16. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Janko Lazarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, koga zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, podnio je 14. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1080/05 od 16. februara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-150/00-A od 9. marta 2005. godine, obavezan je IPSA-Institut DOO Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 2.418,07 USA $, u protivvrijednosti u KM prema srednjem kursu na dan isplate, sa pripadajućom zateznom kamatom, počev od 18. juna 2002. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.687,00 KM. Ujedno je primljeno na znanje povlačenje tužbe u iznosu preko 2.418,07 USD.

3. Općinski sud u obrazloženju svoje presude naveo je da u konkretnom slučaju među strankama nije sporan osnov potraživanja, kao ni pasivna legitimacija tuženog, obzirom da isti nije osporio da je apelant radio za njega u Libiji, u periodu od 24. februara do 31. marta 1992. godine, niti je sporno da je apelant za rad u Libiji ostvario pravo na platu iznosu od 4.446,68 USD i da mu je tuženi ostao dužan iznos od 2.418,07 USD, na ime neisplaćenog 70% dijela plate, za koji je ugovorena isplata u USD. Prema ocjeni suda sporno da li je u konkretnom slučaju tužba preuranjena, odnosno da li je u predmetnoj pravnoj stvari, u slučaju da se ne prihvati prigovor preuranjenosti tužbe, nastala zastara potraživanja. Temeljem provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant, kao radnik tuženog upućen na rad u Libiju na osnovu Sporazuma o upućivanju na privremeni rad u Libiju (u daljnjem tekstu: Sporazum) od 20. februara 1992. godine. Sud je također utvrdio, da je citiranim Sporazumom utvrđen iznos apelantove plate za poslove na koje je upućen na rad u inostranstvo, te da je članom 3. Sporazuma predviđeno da će se 30% od pripadajuće plate isplaćivati apelantu u dinarskoj protivvrijednosti istovremeno kada se plata bude isplaćivala radnicima u zemlji, dok je za devizni dio od 70% ugovorena isplata po uplati deviznih sredstava na račun tuženog.

4. Općinski sud je ocijenio da je neosnovan prigovor preuranjenosti tužbe koji je istakao tuženi, pozvajući se na činjenicu da devizni dio sredstava nije upućen od strane libijskog partnera. Naime, sud je istakao da tužena u ovom postupku nije pružila dokaz na navod da obavezu prema apelantu nije izvršila iz razloga što devizni dio sredstava nije uplaćen od libijskog partnera. Također, je naveo da tuženi nije pružio dokaz da je svoja potraživanja pokušao namiriti sudskim putem, što po ocjeni suda ukazuje na neadekvatan odnos tuženog prema svojim povjeriocima, u konkretnom slučaju apelantu. Sud je naglasio, da je među strankama zaključen sporazum prema kojem je obaveza tuženog bila da obezbjedi sredstva za plaćanje, koju obavezu tuženi nije ispunio, ni po proteku svih razumnih i prihvatljivih rokova. Stoga, po ocjeni suda apelant, shodno članu 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nije dužan snositi posljedice takvog postupanja. Također, Sud je ocijenio da je neosnovan i prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju treba primjeniti opšti rok zastarjelosti od 5 godina, pri čemu je nastupio zastoj potraživanja za vrijeme za koje je u BiH bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Sud je također naveo, da u smislu člana 383. ZOO zastarjevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Sud je naglasio da je nesporno da apelant nije bio u mogućnosti da podigne tužbu u Bosni i Hercegovini do okončanja ratnog stanja, te da je tužba podnesena u februaru 2000. godine, dakle u okviru opšteg roka zastarjelosti. S obzirom na navedeno, sud je udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta primjenom odredbe člana 210. stav 1. ZOO, jer je ocjenio da u konkretnom slučaju nije postojao valjan pravni osnov za zadržavanje apelantove zarađene plate u imovini tuženog.

5. Odlučujući po žalbi tuženog protiv Presude Općinskog suda broj P-150/00-A od 9. marta 2005. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1080/05 od 16. februara 2007. godine, i preinačio prvostepenu presudu na taj način što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

6. U obrazloženju svoje presude, Kantonalni sud je naveo da je tuženi u žalbi pogrešno zaključio da je apelantovo potraživanje uslovno, ali da je u žalbi osnovano istakao da prvostepni sud nije pravilno cijenio prigovor zastarjelosti potraživanja. Naime, Kantonlni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva isplata plate za period od 24. februara do 31. marta 1992. godine, a da je apelant kao osnov navedenog potraživanja označio sticanje bez osnova od strane tužene. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, da bi se radilo o institutu sticanja bez osnova, prema odredbi člana 210. ZOO, potrebno je da dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a da taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu. Sud je utvrdio da nije došlo do prelaza spornog potraživanja sa apelanta na tuženog, te zaključio da se u konkretnom slučaju ne može raditi o sticanju bez osnova na način kako je to predviđeno odredbama člana 210. ZOO. Sud je naveo da iz dokaza koji su izvedeni u toku glavne rasprave, ne proizilazi da je tuženi od inostranog investitora naplatio izvršene radove. Također, je istakao da je i prvostepeni sud zaključio da tuženi nije preduzeo niti jednu radnju u cilju namirenja svog potraživanja, pa u konkretnom sučaju ni na taj način nije došlo do prelaska imovine apelanta u imovinu tuženog. Kantonalni sud je naveo da je apelantovo potraživanje po osnovu neisplaćene plaće povremeno potraživanje, koje prema odredbama člana 372. stav 1. ZOO zastarjeva u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Sud je naveo da je imajući u vidu odredbe člana 372. stav 1. ZOO, ocijenio osnovanim prigovor zastarjelosti potraživanja, budući da je od dana prestanka neposredne ratne opasnosti (19. decembra 1996. godine) do podnošenja tužbe (februar 2000. godine) proteklo više od tri godine. Stoga, je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev apelanta, odbio.

7. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici što je, po njegovom mišljenju, Kantonalni sud pogrešno zaključio da je njegov tužbeni zahtjev zastario i da tuženi „nije bio u aprehenziji njegove imovine“, čime smatra je pogrešno primjenio materijalno pravo. Takođe, žali da je osporena odluka Kantonalnog suda suprotna Presudama istog suda br. Gž-1518/04 od 2. septembra 2005. godine (apelant je dostavio predmetnu presudu) i Gž-1464/02 od 6. maja 2004. godine, donesenim povodom iste činjenično pravne situacije, a kojima je udovoljeno tužbenim zahtjevima tužitelja. Pored toga, apelant je istakao da tužbu nije mogao podnijeti ranije, jer nije bilo slobode kretanja između entiteta, a poštanski saobraćaj je uspostavljen tek 1. juna 1998. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Ustavni sud nalazi da apelantovo potraživanje o kojem se odlučivalo u parničnom postupku predstavlja njegovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da je u postupku utvrđeno kao nesporno i stoga se na apelanta primjenjuju garancije ovog člana. Osporenim odlukama je došlo do miješanja u apelantovo pravo i stoga Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa.

12. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, u tom cilju, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5). Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka U-49/02 od 28. novembra 2003. godine „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

13. Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev za naplatu potraživanja po osnovu neisplaćene plate odbijen, jer je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu člana 372. stav 1. ZOO. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ispitao ovo pitanje i zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata zastario, budući da je potraživanje dospjelo u toku 1992. godine, a da je tužba podnesena u februaru 2000. godine, dakle nakon proteka roka iz člana 372. stav 1. ZOO. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo bilo zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama, a također nije bilo proizvoljnosti u postupanju Kantonalnog suda s obzirom da osporena presuda sadrži obrazloženja koje je nedvosmisleno i jasno posebno u vezi sa pitanjem koje odredbe o zastari su primjenjive na konkretan slučaj što je za apelanta bilo sporno. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito.

14. Ustavni sud smatra da se legitiman cilj za miješanje u konkretnom slučaju ogleda u osiguranju efikasnog funkcioniranje pravnog sistema i pravne sigurnosti određivanjem zastarnih rokova. Na kraju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da na njega nije stavljen pretjeran teret budući da je zastarni rok koji je primjenjen ograničenje koje se na jednak način primjenjuje i na sve povremena potraživanja koja prema odredbama člana 372. stav 1. ZOO zastarjevaju u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-817/07 (J. L.) | Sudska praksa | Aktio