Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-903/07 (D. Š., D. Š. i D. Š.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Šta se smatra imovinom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-903/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 903/07, rješavajući apelaciju Drene Škorić, Dragoslava Škorića i Dalibora Škorića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drene Škorić, Dragoslava Škorića i Dalibora Škorića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-391/04 od 7. jula 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-2587/01 od 12. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-

14/2000 od 11. jula 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drena Škorić, Dragoslav Škorić i Dalibor Škorić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnijeli su 23. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-391/04 od 7. jula 2006. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-2587/01 od 12. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-14/2000 od 11. jula 2001. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-14/2000 od 11. jula 2001. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se Republika Srpska - Vojska Republike Srpske, zastupana po Vojnom pravobranilaštvu Vojske Republike Srpske - Odjeljenje u Banja Luci (u daljnjem tekstu: tužena) tužena obaveže na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica u iznosu od po 10.000,00 KM, i na ime troškova sahrane apelantici u iznosu od 2.000,00 KM. Istom presudom je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove spora.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je suprug i otac apelanata B.Š. ranjen 25. oktobra 1992. godine kao pripadnik Vojske Republike Srpske, te da je umro 18. februara 1996. godine. Sud je dalje naveo da je tužena na ročištu 21. juna 2001. godine istakla prigovor zastarjelosti potraživanja pa je shodno članu 360 Zakona o obligacionim odnosima (« Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu ZOO) utvrđivao osnovanost tog prigovora. U vezi s tim sud je istakao da je prigovor zastarjelosti koji je istakla tužena osnovan, budući da rokovi za podnošenje tužbe iz tog osnova nisu tekli u vrijeme smrti B.Š., već da se rok zastare računa od 19. juna 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost u Republici Srpskoj, i od tog dana do 31. decembra 1999. godine kada je podnesena tužba za naknadu štete, protekao je rok zastarjelosti propisan odredbom člana 376. stav 1. ZOO. Sud je dalje naveo da nije od važnosti što su apelanti 4. jula 1997. godine iz nalaza, ocjene i mišljenja JF PIO RS broj OZ-48/97 saznali da konzilijum ljekara smatra da je ranjavanje uzročno posljedično vezano za učešće u VRS, jer su danom nastanka štete smrću B. Š. 18. februara 1996. godine, u roku od tri godine mogli ustati sa tužbom, te u toku postupka predložiti medicinsko vještačenje koje bi eventualno utvrdilo takvu činjenicu, za koju smatraju da je odgovorna tužena.

4. Protiv navedene presude prvostepenog suda apelanti su izjavili žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj Gž-2587/01 od 12. maja 2004. godine, njihovu žalbu odbio kao neosnovanu, i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da utvrđeno činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda u potpunosti prihvata, budući da je nesporno da je nastupila zastarjelost potraživanja, a da zastarjelošću u smislu odredbi člana 376. stav 1. ZOO prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze. Pored toga sud je naveo da je rok od tri godine prema relevantnim odredbama citiranog člana ZOO počeo teći 19. juna 1996. godine, pa budući da je tužba podnesena 31. decembra 1999. godine, dakle nakon isteka zakonskog roka od tri godine, apelantica je izgubila sudsku zaštitu da zahtijeva naknadu predmetne štete. Sud je ocijenio neosnovanim i navode apelanata da su saznali da je smrt pok. B.Š. u uzročno posljedičnoj vezi sa ranjavanjem iz 1992. godine, kada je sudski vještak K.Ž. sačinio pismeni nalaz o vještačenju, kao i to da je štetni događaj nastao kao posljedica izvršenja krivičnog djela iz sticaja iz člana 124, 134. i 135. Krivičnog zakona

SFRJ.

5. Protiv navedene presude Okružnog suda apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je presudom broj Rev-391/04 od 7. jula 2004. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao, da su nižestepeni sudovi na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveli pravne zaključke koje je kao valjane u potpunosti prihvata i ovaj sud, pa je reviziju, odbio. Vrhovni sud je istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite, te da je obzirom na odredbe člana 383. ZOO, došlo do zastoja roka zastarjelosti do 19. juna 1996. godine, te da je od tog dana do 31. decembra 1999. godine, kada su se apelanti obratili prvostepenom sudu za naknadu štete, protekao rok zastarjelosti propisan odredbom člana 376. stav 1. ZOO. Nadalje, sud je utvrdio da se apelanti prije podnošenja tužbe nisu obratili sa zahtjevom Vojnom pravobranilaštvu Republike Srpske za obeštećenje van spora u smislu odredbi člana 156. st. 2. i 3. Zakona o vojsci («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 31/96, a što je uslov za ostvarivanje prava za obeštećenje pred sudom. Pored toga, sud je naveo da se nematerijalna šteta u ovom sporu sastoji u intenzitetu i trajanju duševnih bolova zbog smrti bliskog lica, a naknada takve štete ima karakter novčane satisfakcije, a da su duševni bolovi zbog smrti bliskog lica u pravilu dugotrajni, a u dosta slučajeva vremenski neograničeni. Sud je dalje naveo da šteta počinje teći momentom saznanja za smrt tog lica, a tim saznanjem oštećeni ne samo da počinju da trpe duševne bolove nego dolazi i do drugog saznanja da će takvi bolovi trajati i ubuduće, najčešće bez vremenskog ograničenja, iako mogu biti različitog intenziteta. Oštećeni tako postaje svjestan ukupnog obima nematerijalne štete zbog duševnih bolova koje trenutno trpi, tako i oni koji će trajati ubuduće u onoj mjeri koju ova vrsta štete dopušta. Navedena okolnost po mišljenju suda opravdava shvatanje da zastarjelost potraživanja sadašnje i buduće nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica teče od momenta kada je oštećeni saznao za njegovu smrt i učinioce štete. Sud je istakao da je s obzirom na navedeno nastupila zastara potraživanja naknade i buduće štete zbog smrti pravnog prednika apelantice.

6. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava – instituta zastarjelosti. Također, navode da je štetni događaj nastao kao posljedica izvršenja Krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne cjeline pa se u konkretnom slučaju ima uzeti zastarni rok od 15 godina u smislu odredbi člana 377. ZOO. Nadalje, smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo «na pravičnu naknadu štete» u okviru prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenog prava apelanti vide u činjenici da su sudovi utvrdili da je njihovo potraživanje zastarjelo, te da je izgubila pravo na sudsku zaštitu da zahtijevaju naknadu predmetne štete. Apelanti ističu, da u predmetnom postupku iskorišteni pravni lijekovi nisu bili efikasni jer «sudovi nisu sudili prema zakonu nego prema ličnosti apelantata» te da je na taj način povrijeđeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode, da su sudovi donoseći različite presude u istoj pravnoj situaciji (Presuda Okružnog suda broj 86/02 od 5. jula 2002. godine) učinili diskriminatorsku razliku u postupanjima. Ističu da su diskriminirani jer «za donošenje različitih presuda nije bilo razumnog i objektivnog opravdanja» te je na taj način povrijeđen član 14. Evropske Konvencije. Apelanti se žale i na povredu prava iz člana 11. Evropske konvencije, a navode o povredi ovog prava nisu posebno obrazložili.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud primjećuje da se, suština navoda apelacije, odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava – instituta zastarjelosti. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud obrazložio način na koji je utvrdio činjenično stanje u vezi primjene instituta zastarjelosti, početka roka, zastoja i isteka zastarjelosti. Naime, u osporenoj presudi je obrazloženo da je u konkretnom slučaju rok od tri godine koji je predviđen članom 376. stav 1. ZOO počeo teći 19. juna 1996. godine, a kako je tužba podnesena 31. decembra 1999. godine, dakle nakon isteka zakonskog roka od tri godine, apelanti su izgubili sudsku zaštitu da zahtijevaju naknadu predmetne štete. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud zapaža da je zaključke drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava – instituta zastarjelosti u cijelosti prihvatio Vrhovni sud. U tom pravcu Vrhovni sud je dao svoje obrazloženje, potvrđujući stav Okružnog suda da je potraživanje naknade štete od strane apelanata zastarjelo, jer je protekao rok zastarjelosti od tri godine u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli postupak i donijeli osporene odluke u kojima su naveli jasne i detaljne razloge kako o svojim činjeničnim utvrđenjima, tako i o svojim pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje su primijenili. Ustavni sud zapaža da apelanti ne navode kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što su nezadovoljni ishodom sudskog postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanata, da je osporenim presudama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu Ustavni sud treba prvo mora utvrditi da li su apelanti imali imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije , presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se «imovina» apelanata koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njihovom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti obeštećenje za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale smrću njenog bliskog srodnika. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju. Ustavni sud smatra da je donošenjem osporenih presuda došlo do miješanja u imovinu apelanata. Međutim, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje zasnovano na zakonu i u javnom interesu koji se ogleda u potrebi da se održi princip pravne sigurnosti u smislu da se zakonom propiše vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati, kako je to propisano članom 376. stav 1. ZOO. Što se tiče pitanja «proporcionalnosti» između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom prava apelanata, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi kao početak toka roka zastare za konkretno potraživanje uzeli 19. juni 1996. godine, nakon što je Odlukom Narodne Skupštine Republike Srpske, koja je stupila na snagu navedenog dana proglašen prestanak rata i neposredne ratne opasnosti. Nadalje, redovni sudovi su utvrdili da su apelanti tužbu za naknadu materijalne i nematerijalne štete podnijeli tek 31. decembra 1999. godine, dakle nakon proteka subjektivnog roka od tri godine od kad su apelanti saznali za štetu i štetnika. U takvom slučaju, Ustavni sud smatra da pitanje da li je istekao ili ne i objektivni rok zastare potraživanja nije bilo relevantno, jer objektivni rok predstavlja rok apsolutne zastare koja, prema odredbi člana 376. stav 2. ZOO, nastupa «u svakom slučaju» u roku od pet godina od kad je šteta nastala. Ustavni sud ukazuje da ovo ne derogira odredbu tog člana koja propisuje subjektivni rok od tri godine unutar objektivnog roka od pet godina. Ovo znači da, kada subjektivni rok od tri godine istekne, a objektivni rok još teče, potraživanje je prema članu 376. ZOO zastarjelo. Imajući u vidu da su redovni sudovi smatrali da u periodu rata zastara nije tekla, te da nema ništa što ukazuje da je na apelante relevantni zakon primijenjen proizvoljno, Ustavni sud smatra da je zadovoljen princip «proporcionalnosti» iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelanti navode da su sudovi donoseći različite presude u istoj pravnoj situaciji (Presuda Okružnog suda broj 86/02 od 5. jula 2002) učinili diskriminatorsku razliku u postupanjima. U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim navoda da su diskriminirani jer «za donošenje različitih presuda nije bilo razumnog i objektivnog opravdanja», nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie učiniti vjerovatnim da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud, stoga smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Apelanti, također ističu da u predmetnom postupku iskorišteni pravni lijekovi nisu bili djelotvorni jer «sudovi nisu sudili prema zakonu nego prema ličnosti apelanata» te da je na taj način povrijeđeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Obzirom na izneseno, navodi apelanata vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni, budući da su apelanti u okviru prava na naknadu štete imali i koristili mogućnost podnošenja tužbe o kojoj je meritorno riješeno, a nakon toga žalbe i revizije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Apelanti, se takođe žale da je osporenim odlukama povrijeđeno i njhovo pravo iz člana 11 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da navedenim članom Evropske konvencije zaštićeno pravo na slobodu okupljanja i udruživanja na koje su se apelanti, očigledno paušalno pozvali, budući da u ovom predmetnom postupku nije ni moglo doći do povrede navedenog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-903/07 (D. Š., D. Š. i D. Š.) | Sudska praksa | Aktio