Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-377/07 (M. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-377/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 377/07, rješavajući apelaciju Marka Tomšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Tomšića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už.32/05 od 31. jula 2006. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj U.120/03 od 9. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Tomšića podnesena protiv Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine, koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta

Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“, Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-

02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, Plana aktivnosti za implementaciju Ugovora Brčko Distrikt-Italproject Tržnica Arizona od 18. juna 2002. godine koga je na zasjedanju 19. juna 2002. godine usvojila Skupština Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002.godine, i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosnei Hercegovine, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine, jer se radi o pitanjima o kojima je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Tomšić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubljane, podnio je 16. januara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Už.32/05 od 31. jula 2006. godine, presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj U.120/03 od 9. juna 2005. godine, Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine, koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“, Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, Plana aktivnosti za implementaciju Ugovora Brčko Distrikt-Italproject Tržnica Arizona od 18. juna 2002. godine koga je na zasjedanju 19. juna 2002. godine usvojila Skupština Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002.godine, rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Dn-

2183/02 od 27. decembra 2002. godine.

2. Apelant je Ustavnom sudu podnio zahtjev za izuzeće sudija Mate Tadića i Miodraga Simovića iz odlučivanja o predmetnoj apelaciji kao razloge navodeći «da ima saznanja da su navedeni ustavni suci rodbinsko i na drugi način povezani sa vlasnicima Italproject-a d.o.o.Jovicom Stevanović i Ivicom Santovac».

3. Ustavni sud je nakon razmatranja zahtjeva apelanta za izuzeće, u skladu sa članom 93. stav 3. Pravila Ustavnog suda, 8. septembra 2009. godine, donio odluku da se apelantov zahtjev za izuzeće predsjednika Miodraga Simovića iz rada i odlučivanja u ovom predmetu odbije, jer apelant u prilog svojoj tvrdnji nije dostavio dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, a iz predmeta spisa ne proizilazi da postoje razlozi za izuzeće. U odnosu na zahtjev za izuzeće sudije Mate Tadića, Ustavni sud nije ni odlučivao jer ovaj sudija nije član vijeća koje je odlučivalo o apelaciji.

4. Rješenjem Odjeljenja - Odjela za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za urbanizam) broj 06-364-

921/03 od 3. jula 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) broj 06-364-921/03-AP-646/03 od 16. oktobra 2003. godine, odbio je apelantov zahtjev za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti za izgrađeni poslovni objekat ugostiteljske namjene u Brčkom, na zemljištu označenom kao k.č. broj 1445/1 /73/1) OK Dubrave, urbano područje Dubrave. U stavu II izreke rješenja je navedeno da je sastavni dio ovog rješenja grafički izvod iz Regulacionog plana „Arizona market“ broj 06-364-921/01 od 3. jula 2003. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da su objekti koji su izgrađeni na predmetnom zemljištu ne odgovaraju namjeni predviđenoj Regulacionom planu „Arizona market“, da apelant nije ni gruntovni ni katastarski vlasnik zemljišta, i da se predmetno zemljište nalazi u obuhvatu Regulacionog plana „Arizona market“, te da se primjenom odredbi Zakona o prostornom uređenju ne može udovoljiti njegovom zahtjevu.

5. Presudom Osnovnog suda broj U.120/03 od 9. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj Už.32/05 od 31. jula 2006. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je tražio da se poništi upravni akt-rješenje Apelacione komisije broj 06-364-921/03-AP-

646/03 od 16. oktobra 2003. godine, i predmet vrati upravnim organima na ponovno rješavanje.

6. Osnovni sud je obrazložio da je predmetno zemljište urbano područje Dubrave i prema izvodu iz Regulacionog plana „Arizona market“ nije predviđena izgradnja objekata, tj. ugostiteljskog objekta kakav je izgrađen od strane apelanta bez odobrenja za građenje i za koje on traži izdavanje naknadne urbanističke sagalasnosti. Prema stavu Osnovnog suda, Odjeljenje za urbanizam je pravilno provelo upravni postupak na način propisan Zakonom o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu ZUP «Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», broj 3/00, 8/03 i 8/04), putem neposrednog izjašnjavanja stranaka, uvida na licu mjesta, pribavljanjem izvoda iz Regulacionog plana „Arizona market“ za predmetno područje na kome je izgrađen objekat apelanta. U odnosu na legalizaciju bespravno izgrađenih objekata Osnovni sud je istakao da Zakonom o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina propisani su uslovi i način legalizacije bespravno izgrađenih građevina na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, izuzev onih koji su izgrađeni na području obuhvaćenom Regulacionim planom „Arizona market“, dakle i na parceli na kojoj je apelant izgradio objekat ugostiteljske namjene bez odobrenja za građenja. Osnovni sud je zaključio da je u predmetnom upravnom postupku nije došlo do bitnih povreda pravila upravnog postupka, da je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, donesena pravilna i na zakonu zasnovana odluka, te da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Rješavajući po žalbi apelanta protiv presude Osnovnog suda broj U. 120/03 od 9. juna 2005. godine, Apelacioni sud je donio presudu broj Už. 32/05 od 31. jula 2006. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

8. Apelacioni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbu apelanta odbio, te da je za svoju odluku dao valjane činjenične i pravne razloge koje prihvata i ovaj sud. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni organ, u konkretnom slučaju, proveo poseban ispitni postupak shodno odredbama člana 2. ZUP, i apelantu u postupku omogućio izjašnjenje o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja. Nadalje, prvostepeni organ je uviđajem na licu mjesta utvrdio lokaciju, namjenu i dimenziju premetnog objekta, a na osnovu usvojenog Regulacionog plana «Arizona Market» da je ta lokacija namjenjena za gradnju «Zabavnog centra» (hotela i bioskopa) i da predmetni objekat ne odgovara predviđenoj namjeni, što ni apelant nije osporio. Sud je nadalje naveo da je Zakonom o prostornom uređenju propisao da se urbanistička saglasnost za intervencije u prostoru na urbanim područjima izdaje na osnovu regulacionog plana, te da je prvostepeni organ uprave, nakon što je uz učešće apelanta utvrdio sve značajne činjenice za rješavanje konkretne upravne stvari po zahtjevu apelanta obzirom na odredbe toga zakona (da se sporni objekat nalazi na urbanom području u obuhvatu usvojenog regulacionog plana i da ne odgovara namjeni predviđenoj tim planom), pravilno ocjenio i zaključio da nisu ispunjeni uslovi za priznanje zahtjevanog prava, i apelanta sa zahtjevom odbio. Apelacioni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni organ pravilno protumačio citirani zakon na osnovu kojeg je riješio ovu upravnu stvar, u posebnom ispitnom postupku i uz sudjelovanje apelanta utvrdio sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješavanje ove upravne stvari. Također, drugostepeni organ, ispitujući žalbu apelanta, ocjenio je sve navode žalbe i o svakom navodu dao ocjenu pravne osnovanosti i naveo razloge zbog kojih žalbene navode nije usvojio. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je osporeni upravni akt zakonit i sa formalnopravne i materijalnopravne strane, te da je razloge za svoju odluku jasno i detaljno obrazložio. Također, je ocjenio da žalbeni navod da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije osnovan. Nadalje, sud je naveo da je tačan navod apelanta da mu nije dostavljena prvostepena presuda, međutim kako je apelant protiv prvostepene presude blagovremeno izjavio žalbu, onda ta činjenica nije bila na štetu njegovog prava, jer ga nije spriječila da blagovremeno protiv te presude izjavi žalbu. Nadalje, sud je naveo da je mogučnost upotrebe za privremene namjene preme odredbi člana 66. Zakona o prostornom uređenju privilegij Regulacionog plana i ne predstavlja ovlast organa uprave da odluči o priznanju toga prava u sklopu upravno pravnog odnosa koji čini predmet rješavanja ove upravne stvari. Sud je dalje naveo da je prilikom ispitivanja zakonitosti i pravilnosti prvostepene presude cijenio i ostale žalbene navode međutim obzirom na odredbe Zakona o prostornom uređenju prema kojima se odnosi iz postavljenog zahtjeva rješavaju i odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 479/05 od 9. maja 2006. godine ocjenio je da nisu relevantni u rješavanju ove upravne stvari, pa ih posebno nije obrazlagao. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nema pravo da zahtijeva legalizaciju spornog objekta prema Zakonu o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina. Također, Apelacioni sud je utvrdio da nema bitnih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitivati pravilnost i zakonitost prvostepene presude, te da nisu učinjene ni bitne povrede postupka na koje se žalbom ukazuje, radi čega je žalbu apelanta, odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Apelant se žali na povredu ustavnih prava kako slijedi: pravo na zabranu torture iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava izbjeglica i raseljenih osoba iz člana II.5. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U većem dijelu apelacije apelant ponavlja navode koje je već izložio u apelacijama koje je Ustavni sud riješio svojim odlukama o dopustivosti broj AP- 624/04 od 28. juna 2005. godine, AP-479/05, od 9. maja 2006. godine, AP-1617/05 od 20. oktobra 2006. godine i AP-1384/07 od 12. juna 2008. godine. U ostalom dijelu apelacije apelant osporava presude Apelacionog i Osnovnog suda donesene u predmetnom postupku radi izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti za izgrađeni poslovni objekat ugostiteljske namjene u k.o. Dubrave. S tim u vezi apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer prvostepeni i drugostepeni sud nisu cijenili prijavu za legalizaciju predmetnog objekta, privremeni status tog objekta i u vezi s tim ukazuje da je retroaktivno primijenjenu Zakona o prostornom uređenju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina Brčko Distrikta BiH. Nadalje, apelant ukazuje na neustavnost Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] (6) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

Dopustivost prima faciae

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje

11. Ustavni sud primjećuje da je apelant vodio upravni spor protiv tuženog radi izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti za izgrađeni poslovni objekat ugostiteljske namjene. Apelant se u suštini žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,i pogrešne primjene materijalnog prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud nalazi da je Apelacioni sud i Osnovni sud čije odluke apelant osporava u predmetnom postupku, na osnovu relevantnih odredbi Zakona o prostornom uređenju i Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina utvrdio da je predmetno zemljište obuhvaćeno Regulacionoim planom „Arizona market“ prema kojem nije predviđena izgradnja objekata, tj. ugostiteljskog objekta kakav je izgrađen od strane apelanta bez odobrenja za građenje i za koje on traži izdavanje naknadne urbanističke sagalasnosti, zbog čega je su sudovi zaključili da je apelantova tužba neosnovana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka Apelacionog i Osnovnog suda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Osim toga, apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od procesnih garancija u pravu na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

15. U odnosu na tvrdnju o navodnom kršenju ostalih prava na koja se apelant poziva, Ustavni sud primjećuje da apelant nije ponudio bilo kakve argumente kojima bi obrazložio svoju tvrdnju o kršenju ovih prava. Ustavni sud zapaža da apelant nije učinio vjerovatnim da je povreda ovih prava moguća, niti to proizilazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Pitanja o kojima je Ustavni sud već odlučivao

16. Apelant je osporio Ugovor o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine, koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“, Odluke o usvajanju Regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, Plan aktivnosti za implementaciju Ugovora Brčko Distrikt-Italproject Tržnica Arizona od 18. juna 2002. godine, koga je na zasjedanju 19. juna 2002. godine usvojila Skupština Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002.godine, i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine.

17. Ustavni sud je u svojim odlukama (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP- 624/04 od

28. juna 2005. godine, AP-479/05, od 9. maja 2006. godine, AP-1617/05 od 20. oktobra 2006. godinei AP-1384/07 od 12. juna 2008. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda BiH www.ustavnisud.ba) riješio apelacije u kojima je apelant osporio iste odluke koje je osporio i u ovoj apelaciji a koje su navedene u prethodnom stavu ove odluke. Apelant nije Ustavnom sudu predočio navode ili dokaze koji ukazuju da postoji osnov da Ustavni sud o istim pitanjima ponovo odlučuje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se radi o istim pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

18. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko se radi o pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-377/07 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio