Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-768/07 (Hajrudin H. Omerović)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-768/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14.10.2009, u predmetu broj AP 768/07, rješavajući apelaciju Hajrudina H. Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina H. Omerovićapodnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-

06-000177 od 21. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Orašju broj P-105/05 od 22. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin H. Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, podnio je 5. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 002-0-Gž-06-000177 od 21. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

105/05 od 22. septembra 2006. godine.

2. Postupajući u pravnoj stvari Tunje Krišića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi ispunjenja, Općinski sud je donio presudu broj broj P-105/05 od 22. septembra 2006. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-06-000177 od 21. decembra 2006. godine, kojom je usvojen zahtjev tužitelja. Izrekom navedene presude je utvrđeno da je ništavan ugovor o otkupu dioničkih prava, zaključen između tužitelja i apelanta 13. marta 2000. godine, broj Ov. 1651, pa je naloženo apelantu da tužitelju plati iznos od 2.240,00 KM uvećan za zakonsku zateznu kamatu počev od 13. marta 2000. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 564,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je povodom apelantovog prijedloga da se postupak prekine iz razloga što su protiv tužitelja podnesene krivične prijave (Kt-240/03, Kt-72/03, Kt-260/04, Kt-266/04, Kt-91/04), istakao da je prijedlog neosnovan jer citirane krivične prijave ne mogu biti od uticaja na vođenje predmetnog parničnog postupka, s obzirom da je sud shodno odredbi člana 12. stav

3. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) vezan samo za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. U pogledu apelantovog prigovora nedostatka aktivne legitimacije, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan, jer među strankama nije sporno da su zaključili ugovor o otkupu dioničkih prava kojeg su ovjerili i svojeručno potpisali. Sud je ocijenio neosnovanom apelantovu tvrdnju da je ugovor zaključio sa tužiteljem u svojstvu direktora firme «Polirond» d.d. Orašje, jer na ugovoru ne postoji memorandum niti pečat firme.

4. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio nespornu činjenicu koja se odnosi na zaključenje ugovora o otkupu dioničkih prava, kojim ugovorom je apelant prodao tužitelju dionička prava svog sina, umrlog Hamida H.Omerovića u MP «Polirond» d.d. Orašje, koja na osnovu potvrde o upisu i otkupu dioničkog kapitala (privremenice) iznose 32 dionica u ukupnom nominalnom iznosu od 8.800,00 KM, a prodajna cijena tog dioničkog prava iznosi 2.240,00 KM. Navedenim ugovorom apelant se saglasio da se bez njegove posebne saglasnosti i na temelju tog ugovora i izjave o indosiranju izvrši prenos i upis dioničkih prava na kupca u dioničku knjigu MP «Polirond» d.d. Orašje, a danom potpisivanja tog ugovora da će predati potvrdu o upisu i otkupu dioničkih prava (privremenicu) a kupac mu isplatiti kupoprodajnu cijenu. Općinski sud je utvrdio da je ugovor između parničnih stranaka zaključen dobrovoljno, da apelant nije bio prinuđen, prisiljen, niti na bilo koji drugi način doveden u zabludu da zaključi ugovor. Motiv za zaključenje ugovora, kako je dalje navedeno, bio je da za stečena dionička prava svog umrlog sina, tj. dionice koje su u to vrijeme imale osobinu «privremenica», unovči za dobiveni iznos od 2.240,00 KM. Općinski sud je takođe utvrdio da tužitelj u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kupoprodaji dioničkih prava nije znao da apelant nije jedini zakonski nasljednik u ostavinskoj imovini, pa tako i na dioničkim pravima svog umrlog sina. Sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije mogao obaviti promet, budući da je odredbom člana 39. stav

2. Zakona o vrijednosnim papirima («Službene novine FBiH» broj 39/98) regulisano da u prometu mogu biti vrijednosni papiri (dionice) koji su registrovani kod Komisije za vrjednosne papire, a da dionice apelantovog sina u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu dioničkih prava od 2. marta 2000. godine nisu bile registrovane kod Komisije za vrijednosne papire. Općinski sud je naveo da je ugovor o otkupu dioničkih prava od 13. marta 2000. godine zaključen u suprotnosti sa odredbama Zakona o vrijednosnim papirima, zbog čega je shodno odredbi člana 104. stav 1. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85,45/89 i 57/98, «Službeni list RBIH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO) tužitelj imao pravo zahtjevati, a apelant vratiti sve ono što je primio po osnovu ugovora. Osim toga Općinski sud je apelanta obavezao da na iznos glavnog duga plati i zakonske zatezne kamate počev od 13. marta 2000.godine, tj. od dana kada je primio navedeni iznos novca na ime kupoprodajne cijene, a shodno odredbi člana 214. ZOO.

5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je žalbu odbio kao neosnovanu, prvostepenu presudu potvrdio i odbio apelantov zahtjev za isplatu troškova žalbenog postupka. Obrazlažući neosnovanost žalbenog navoda koji se odnosi na rok za isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug, Kantonalni sud je istakao da je ugovor, osim što je zaključen u suprotnosti sa odredbama Zakona o vrijednosnim papirima, takođe ništav i iz razloga što je apelant u vrijeme zaključenja ugovora postupao kao nesavjesna stranka. Naime, apelant je kako je naveo Kantonalni sud, prešutio bitne činjenice u vezi sa realizacijom predmetnog ugovora a tiču se nemogućnosti prenošenja prava stečenih eventualnim nasljeđivanjem. S druge strane, tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora nije mogao znati te bitne činjenice, zbog čega na osnovu odredbe iz člana 104. stav 1. ZOO ima pravo da traži povraćaj svega što je apelant primio po osnovu takvog ugovora. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio odgovornost i savjesnost ugovornih stranaka (u konkretnom slučaju tužitelja i apelanta), te s obzirom da je ugovor prestao zbog nemogućnosti ispunjenja, apelant je dužan vratiti primljeni novac i platiti zatezne kamate od dana kada je objektivno ocjenom konkretnih okolnosti mogao znati da je ispunjenje njegove obveze postalo nemoguće, a što je prvostepeni sud pravilno cijenio u osporavanoj presudi, pa je početak roka od kojeg teče zatezna kamata utvrdio sa danom zaključenja ugovora tj. od 13. marta 2000. godine. Drugostepeni sud je, kao i prvostepeni, ocijenio da apelant nije mogao ispuniti svoje ugovorene obaveze kao prodavac iz predmetnog kupoprodajnog ugovora i to od samog dana zaključenja ugovora.

6. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, apelant je istakao da je ugovor zaključio sa tužiteljem u svojstvu direktora firme «Polirond» d.d. Orašje a ne s njim lično, međutim da su sudovi tu bitnu činjenicu potpuno zanemarili. Pored toga, istakao je da zbog lošeg zdravstvenog stanja nije mogao uredno učestvovati u parnici i štititi svoja prava i interese, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na raspravljanje pred sudom. Smatra takođe da je sud bio u obavezi prekinuti predmetni parnični postupak do okončanja ranije započetih postupaka koji su pokrenuti protiv tužitelja. Kršenja ostalih prava apelant nije obrazlagao.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. Apelant se u suštini žali da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon provedenog parničnog postupka, ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, utvrdili da je ugovor o otkupu dioničkih prava zaključen između tužitelja i apelanta ništav, iz razloga što je u momentu zaključenja ugovora apelant bio nesavjesna a tužitelj savjesna stranka koja je dovedena u zabludu radnjama apelanta u pogledu bitnih činjenica kod sklapanja i mogućnosti realizacije ugovora. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su sudovi razmotrili apelantov prijedlog koji se odnosio na prekid postupka i prigovor nedostatka aktivne legitimacije te su za neosnovanost prijedloga odnosno prigovora u obrazloženju pobijanih odluka dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog procesnog i materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

11. U pogledu navoda apelacije koje se odnose na nemogućnost raspravljanja pred sudom a time i neravnopravan tretman apelanata u odnosu na tužitelja, Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima apelantu kao i tužitelju data razumna mogućnost da iznese svoje tvrdnje u vidu ogovora na tužbu, prigovora, da predloži i iznese dokaznu građu i da da svoje mišljenje na provedene dokaze, pri čemu je apelant u toku postupka imao punomoćnika, angažovanog advokata.

12. Ustavni sud napominje da je nakon donošenja odluka redovnih sudova koje se osporavaju ovom apelacijom, povodom apelacija tužitelja podnesenih protiv više odluka proizašlih iz sudskih postupaka protiv tuženih (dioničara) sa kojima je tužitelj zaključio ugovore o kupovini dionica, u predmetima br. AP-2195/06 od 18. oktobra 2007. godine i AP-2198/06 od 13. maja 2008. godine (vidi, Ustavni sud, odluke objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» br. 6/08 i 72/08) donio odluke o dopustivosti i meritumu u kojima je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu tužitelja. U navedenim odlukama, Ustavni sud je razmatrao pravna pitanja iz kojih je proizašao zaključak redovnih sudova da su ugovori zaključeni između tužitelja i dioničara apsolutno ništavi. Ustavni sud je u citiranim odlukama zaključio da valjano sklopljeni ugovori o kupoprodaji vrijednosnih papira, dionica preduzeća «Polirond» d.d. u periodu kada zakoni o vrijednosnim papirima nisu mogli biti implementirani jer država nije osigurala institucionalne uvjete za to, moraju biti realizirani.

13. Međutim, u konkretnom postupku u kojem je apelant imao ulogu tuženog, redovni sudovi su zaključili da je predmetni ugovor ništav ne samo iz razloga što je suprotan članu 39. stav 2. Zakona o vrijednosnim papirima («Službene novine FBiH» br. 39/98 i 36/99), već iz razloga što je tužitelj radnjama apelanta doveden u zabludu u pogledu bitnih činjenica u vezi sklapanja i realizacije ugovora, zbog nemogućnosti prenošenja prava eventualnim nasljeđivanjem. Ustavni sud primjećuje da se u suštini radi o elementima bitnim za rušljivost ugovora koji su propisani u odredbi člana 111. Zakona o obligacionim odnosima, a ne o elementima ništavih ugovora kako su redovni sudovi pogrešno zaključili. Međutim, Ustavni sud zaključuje da takvim postupanjem redovnih sudova nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje, s obzirom da su osporene presude kako je zaključeno u tač. 10. i 11. ove odluke, jasno i logično obrazložene, bez elemenata proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani

Ostali navodi

15. U vezi s ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava na poštivanje doma, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3. f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom da je u predhodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-768/07 (Hajrudin H. Omerović) | Sudska praksa | Aktio