Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-444/07 (V. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-444/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-444/07, rješavajući apelaciju Vojna Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojna Savića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 451 od 20. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojno Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Tatjana Stojaković advokat iz Doboja, podnio je 26. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 451 od 20. novembra 2006. godine.
2. Apelant je kao zaposlenik «Željeznica Republike Srpske» AD Doboj (u daljem tekstu: tuženi) bio upućivan na čekanje posla na osnovu rješenja tuženog od 1. jula i oktobra 1996. godine i 1. oktobra 1997. godine. Odlukom tuženog o prestanku radnog odnosa radnika na čekanju broj 552/02 od 19. septembra 2002. godine, apelantu je prestao radni odnos sa 30. septembrom 2002. godine, zbog nemogućnosti poslodavca da ga dalje angažuje. U navedenoj odluci naglašeno je da se apelant po prestanku radnog odnosa može prijaviti Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske (u daljem tekstu: Zavod za zapošljavanje) u roku od 30 dana radi ostvarivanja svojih prava. Apelant je kod Zavoda za zapošljavanje pokušao ostvariti pravo na novčanu naknadu, ali je odbijen na osnovu rješenja broj 02-
3-6-4/881 od 27. decembra 2002. godine, sa obrazloženjem da poslodavac nije izmirio obaveze po osnovu doprinosa.
3. Tužbu protiv tuženog apelant je podnio Osnovnom sudu u Doboju (u daljem tekstu: Osnovni sud) radi isplate novčanih naknada iz radnog odnosa te radi naknade materijalne štete. Tužbom je traženo da se tuženi obaveže da apelantu na ime plata za period određeni dok se nalazio na čekanju posla tj. od 25. oktobra 1999. godine do 30. septembra 2002. godine isplati iznos od 8.966,57 KM, kao i da apelantu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 1.840.48 KM. Iznos materijalne štete apelant je potraživao zbog toga što kod Zavoda za zapošljavanje nije mogao ostvariti pravo na naknadu, a iz razloga što tuženi nije vršio uplatu doprinosa. Osim toga, apelant je naveo da je u penzioni fond morao uplaćivati svoja lična sredstva radi ostvarivanja prava na penziju, opet iz razloga što prethodno tuženi nije izvršio uplatu doprinosa.
4. Osnovni sud donio je presudu broj Rs-67/05 od 15. maja 2006. godine kojom je usvojio tužbu apelanta, te tuženog obavezao na isplatu iznosa od 8.966,57 KM na ime naknade plate za određeni period dok se apelant nalazio na čekanju posla, kao i da na ime naknade materijalne štete apelantu isplati iznos od 1.840,48 KM. Tokom postupka izvedeni su dokazi uvidom i čitanjem u rješenja i odluke tuženog koje se tiču upućivanja na čekanje posla te prestanka radnog odnosa apelanta, kao i rješenje Zavoda za zapošljavanje od 27. decembra 2002. godine kojim je odbijen zahtjev apelanta za priznavanje novčane naknade. Novčani iznosi, na čije plaćanje je obavezan tuženi, utvrđeni su na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, a kada je riječ o naknadi materijalne štete Općinski sud nije detaljnije utvrđivao niti obrazlagao pitanje postojanja odgovornosti na strani tuženog, osim što je u obrazloženju presude reproducirao nalaz vještaka finansijske struke po pitanju utvrđivanja konačnog iznosa štete.
5. Okružni sud je presudom broj 013-0-Gž-06-000 451 od 20. novembra 2006. godine potvrdio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu plata za određeno vrijeme dok je apelant bio na čekanju posla, dok je istu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na obavezivanje tuženog na isplatu nakanade materijalne štete, tako što je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude Okružni sud je naglasio da tokom postupka nije dokazana odgovornost tuženog za nastanak štete. U odluci tuženog broj: 552/02 od 19. septembra 2002. godine navedeno je da se apelant može prijaviti Zavodu za zapošljavanje radi ostvarivanja svojih prava, a iz dopisa tuženog od 10. oktobra 2002. godine može se zaključiti da je tuženi nastojao omogućiti apelantu ostvarivanje prava kod Zavoda za zapošljavanje, dok je uplate u penzioni fond apelant vršio dobrovoljno, što znači da je to radio u sopstvenom interesu. Stoga je Okružni sud smatrao da se na temelju navedenih dokaza kao i ostalih dokaza u spisu ne može tvrditi da postoji odgovornost za materijalnu štetu na strani tuženog u smislu odredaba člana 154. stav 1. kao i člana 158. i člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85).
6. U apelaciji apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te na povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Navode o povredi ovih prava apelant zasniva na tvrdnji da nije tačno da nije dokazao odgovornost tuženog za materijalnu štetu, jer je na pripremnom ročištu pročitano rješenje Zavoda za zapošljavanje broj 02-3-
6-4/881 od 27. decembra 2002. godine, kojim je odbijen zahtjev za priznavanje prava na naknadu obzirom da tuženi, kao apelantov poslodavac, nije izvršio uplate doprinosa. Iz razloga što tuženi nije izvršio uplate doprinosa apelant je praktično bio prisiljen da «dobrovoljno» vrši uplate svojih ličnih sredstava u penzioni fond da bi mogao ostvariti pravo na penziju. Apelant smatra da Okružni sud prilikom donošenja navedene presude nije uzeo u obzir citirano rješenje Zavoda za zapošljavanje, odnosno da isto nije razmatrao u obrazloženju presude.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da apelant svoje navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zasniva na tvrdnji da rješenje Zavoda za zapošljavanje od 27. decembra 2002. godine ustvari predstavlja dokaz o materijalnoj šteti koju mu je navodno nanio tuženi. Po mišljenju apelanta, Okružni sud je ne cijeneći taj dokaz u obrazloženju presude, odnosno ne temeljeći na njemu odgovornost tuženog za materijalnu štetu, povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje.
10. U vezi navoda apelanta da Okružni sud u obrazloženju nije razmatrao navedeno rješenje Zavoda za zapošljavanje, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
11. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Okružni sud koristio svoje diskreciono pravo koje će dokaze razmotriti odnosno na kojim dokazima će temeljiti svoju presudu. Po mišljenju Ustavnog suda neuzimanjem u obzir navedenog rješenja Zavoda za zapošljavanje kod donošenja drugostepene presude, Okružni sud nije povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje, imajući u vidu da tokom postupka nije ni bilo sporno da tuženi u određenom periodu nije vršio uplatu doprinosa za apelanta. Međutim, u tom slučaju apelant je imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek, tj. mogao je tužiti poslodavca i tražiti uplatu doprinosa iz radnog odnosa. Naime, prema praksi Ustavnog suda «...apelant je aktivno legitimisan da traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa iz radnog odnosa od tuženog...» (vidi: odluku Ustavnog suda broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine stav 33. dostupno na: www.ccbih.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kao što je ova, kada je nesporno da tuženi apelantu nije uplatio doprinose iz radnog odnosa a apelant uplatu tih doprinosa nije zahtijevao, te kada kod odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva Okružni sud ne uzme u obzir navedenu potvrdu Zavoda za zapošljavanje kao dokaz kojim se utvrđuje odgovornost tuženog za nastanak materijalne štete.
12. Ustavni sud primjećuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju suštinski isti kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, te imajući u vidu da je u prethodnom dijelu ove odluke dato obrazloženje u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvenicje Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati de facto iste navode u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović