Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-674/07 (Z. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 277
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 208
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-674/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 674/07, rješavajući apelaciju Zuhdije Mulalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zuhdije Mulalića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž- 06-000110 od 9. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj K-124/05 od 14. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zuhdija Mulalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 20. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kž-06-000110 od 9. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-124/05 od 14. juna 2006. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se, do okončanja postupka o apelaciji, obustavilo njegovo upućivanje na izdržavanje zatvorske kazne prema pravomoćnoj presudi Kantonalnog suda broj 001-0-Kž-06-000110 od 9. januara 2007. godine. Apelant je naknadno obavijestio Ustavni sud da se nalazi na bolničkom liječenju, zbog čega nije otišao na izdržavanje zatvorske kazne, te da je podnio zahtjev za odlaganje izvršenja zatvorske kazne nadležnom organu. Također, Ustavni sud je iz rješenja Općinskog suda broj 017-0-IKS-07-000006 od 31. oktobra 2008. godine, utvrdio da je apelantu odloženo izvršenje kazne zatvora do 21. aprila 2009. godine.
2. Općinski sud je presudom broj K-124/05 od 14. juna 2006. godine utvrdio da je apelant kriv «...što je u vremenu od maja do avgusta 2005. godine, kao vjerski službenik – imam džemata Dijelovi u mjestu Jezerski općina Bosanska Krupa, obavljajući dopunsku nastavu iz vjeronauke za učenike osnovne škole u više navrata seksualno zlostavljao šest učenica u starosti od 11 do 16 godina. Općinski sud je radnje apelanta okvalificirao kao krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je izrekao uvjetnu osudu kojom se apelantu utvrđuje kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, koja se neće izvršiti ako isti u roku od tri godine ne počini novo krivično djelo, računajući od dana pravomoćnosti prvostepene presude.
3. Prije početka glavnog pretresa apelant je tražio prenošenje stvarne nadležnosti (delegaciju suda) na drugi sud na području Federacije BiH. Ovaj zahtjev apelanta bio je odbijen kao neosnovan rješenjem Kantonalnog suda koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda Federacije F BiH. Apelant je tražio i izuzeće sudije koji je vodio ovaj predmet, a njegov zahtjev bio je odbijen rješenjem vijeća Općinskog suda. Apelant je ponovo podnio prijedlog za prenošenje stvarne nadležnosti, koji je bio odbačen iz razloga što je o takvom prijedlogu već bilo odlučeno od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda Federacije BiH. Osim toga, apelant je tražio i izuzeće zastupnika optužbe koji je prijedlog bio odbijen od strane glavnog kantonalnog tužitelja.
4. Iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo da je sud tokom postupka saslušao svjedoke i sudske vještake psihijatrijske struke koje su predložili zastupnici odbrane i optužbe. Svi svjedoci i vještaci bili su unakrsno ispitani. Prema obrazloženju presude sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima oštećenih koje su saslušane u svojstvu svjedoka. Naglašeno je da su oštećene prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja jasno i nedvosmisleno predočile sudu cjelokupan događaj koji se u odnosu na svaku od njih dešavao za vrijeme kada su išle na vjersku poduku. Općinski sud je obrazložio da nije našao bilo kakav interes ili motiv prema kojem bi oštećene imale razloga da se svete apelantu lažno ga optužujući. Sud je smatrao da nije moglo biti nikakvog prethodnog dogovora između oštećenih, obzirom da su oštećene dok su davale svoje iskaze iznosile ponašanje apelanta prema svakoj od njih pojedinačno, tj. njihovi iskazi nisu bili identični i nisu tvrdile da se prema svakoj od njih apelant ponašao na isti način. U obrazloženju je navedeno da su za sud neprihvatljive tvrdnje odbrane da su oštećene nagovorene od svojih roditelja da izmisle priču kako je apelant prema njima vršio bludne radnje za vrijeme dok su pohađale vjersku nastavu, zbog toga što odbrana za tako nešto nije dala bilo kakve uvjerljive razloge ili dokaze.
5. Kantonalni sud je presudom broj 001-0-Kž-06-000110 od 9. januara 2007. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu dok je usvojio žalbu tužitelja u odnosu na odluku o krivičnoj sankciji, te preinačio prvostepenu presudu na način da je apelanta za predmetno krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Kantonalni sud je naveo da nije počinjena bilo koja bitna povreda krivičnog postupka, a naročito da nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu, zato što su u medijima date određene informacije o događaju koji je predmet krivičnog postupka. Osim toga, Kantonalni sud je detaljno obrazložio prigovore apelanta koji su bili izneseni u žalbi. S tim u vezi, Kantonalni sud je naglasio da je Općinski sud, prilikom ispitivanja oštećenih koje su stare između 11 i 16 godina, postupao obazrivo, kako je to predviđeno procesnim zakonom, a ispitivanju su prisustvovali i vještaci-psiholozi koji su bili angažovani od strane odbrane i optužbe. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je u određenim slučajevima dopustio upotrebu pitanja koja navode na odgovor radi razjašnjenja određenih činjenica, obzirom da je to predviđeno i odredbama člana 277. stav 2. Zakona o krivičnom postupku F BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 22/09, u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Kantonalni sud je naglasio kako smatra da nije došlo do povrede prava na odbranu apelanta, zbog toga što prvostepeni sud nije dozvolio prekid glavnog pretresa radi konsultacije apelanta sa braniteljem, obzirom da bi se, po mišljenju tog suda, svako odugovlačenje ispitivanja mldb. K.H. štetno odrazilo na njeno psihičko stanje i nebi doprinijelo rasvjetljavanju drugačijeg činjeničnog stanja.
6. Dalje, Kantonalni sud je naveo da smtara da su ovlaštena službena lica tokom istrage uzimala izjave od svjedoka u skladu sa ovlaštenjima koja im daje ZKP FBiH, te da su svjedoci prilikom davanja izjava upozoreni na prava i obaveze koje imaju tokom postupka. U obrazloženju je naglašeno kako Kantonalni sud smatra da izreka prvostepene presude nije nerazumljiva niti je protivrječna razlozima presude, niti je tom presudom činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Naglašeno je da se iz izreke prvostepene presude jasno vidi vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, te činjenice i okolnosti koje upućuju na radnje izvršenja koje je optuženi poduzimao prema oštećenim. Kantonalni sud je smatrao da je činjenično stanje u cijelosti utvrđeno na ispravan način, imajući u vidu da je prvostepeni sud tokom postupka saslušao devet svjedoka optužbe i 11 svjedoka odbrane, te da su nalaze i iskaze dali vještaci psiholozi koje su predložile obje strane u postupku, a da je ocjenu izvedenih dokaza Općinski sud dao u skladu sa zakonom.
7. Odlučujući o žalbi tužitelja u dijelu koji se odnosi na krivičnopravnu sankciju, Kantonalni sud je naglasio da je za ovo dijelo zaprijećena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, pa imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela, upornost u izvršenju koja se manifestuje u činjenici da je apelant u više navrata i na različite načine poduzimao bludne radnje prema šest malodobnih osoba, iskorištavajući povjerenje roditelja i oštećenih koje su kod apelanta kao imama pohađale nastavu iz vjeronauke, svrha kažnjavanja predviđena odredbama člana 42. KZ FBiH se ni u kom slučaju ne bi mogla postići izricanjem uvjetne osude.
8. U apelaciji apelant se isključivo poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije). Povrede prava na pravično suđenje apelant vidi u sljedećem: a) sud nije sa jednakom pažnjom cijenio iskaze svjedoka koji su svjedočili u njegovu korist, niti je sa jednakom pažnjom cijenio nalaz i iskaz vještaka kojeg je angažovala odbrana; b) ispitivanje oštećenih na glavnom pretresu bilo je nezakonito jer je sudija dozvolio da tužitelj postavlja određena pitanja na način da je pitanje u sebi sadržavalo i odgovor; c) zaposlenik Kantonalnog MUP-a Bihać F.M. navodno je uticao na oštećene da terete apelanta, jer je po njegovom mišljenju zainteresovan za ovaj slučaj obzirom da vuče porijeklo iz mjesta gdje je apelant vršio vjersku poduku, a po primitku krivične prijave protiv apelanta F.M. je navodno vršio radnje saslušanja suprotno Zakonu o krivičnom postupku; i d) povrijeđeno je pravo na odbranu apelanta jer sudija koji je vodio glavni pretres nije dozvolio da se privremeno prekine saslušanje oštećene, da bi se apelant mogao konsultovati sa svojim braniteljem. Iako se nije eksplicitno pozvao na odgovarajuću odredbu Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, apelant se žali i da je pritvor protiv njega određen nezakonito jer nisu postojali razlozi koji bi ukazivali da će on uticati na svjedoke istrage.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelanta odnosi na navodne procesne greške koje su dovele do netačno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava. Imajući u vidu takve navode apelanta, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»
12. U vezi sa navodima apelanta da sud nije sa jednakom pažnjom cijenio i uzeo u obzir iskaze svjedoka odbrane, te nalaz i iskaz sudskog vještaka psihijatrijske struke kojeg je angažovala odbrana, a imajući u vidu prethodno navedene stavove, Ustavni sud neće ispitivati način na koji je izvršena ocjena iskaza saslušanih svjedoka kao i ocjena nalaza i iskaza angažovanih vještaka psihijatrijske struke, obzirom da su, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi u vezi navedenog dali sveobuhvatno i uvjerljivo obrazloženje za koje nema vjerovatnoće da je dato proizvoljno niti da se njime krše standardi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da apelant u odnosu na ove navode nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Dalje, apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi i u navodno nezakonitim postupcima zaposlenika Kantonalnog MUP-a, koji je, kako tvrdi utjecao na oštećene. Međutim, Ustavni sud smatra da ovi navodi, koji ničim nisu dokazani niti argumentovani, osim što apelant iznosi pretpostavke o mogućem motivu službenog lica, ne pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili te uvjerljivo obrazložili svoj stav o prigovoru apelanta da je ovlašteno službeno lice tokom istrage uzimalo iskaze od oštećenih na nezakonit način. Za pitanje poštivanja standarda propisanih članom 6. stav 1. Evropske konvencije bitno je da su sve oštećene dale svoje iskaze tokom glavnog pretresa i u prisustvu apelanta i njegovog branitelja koji su ih imali priliku unakrsno ispitati. Stoga, po mišljenu Ustavnog suda apelant ni u ovom dijelu nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Dalje, apelant je naveo i da je ispitivanje oštećenih na glavnom pretresu bilo nezakonito jer je sudija dozvolio da tužitelj postavlja određena pitanja na način da je pitanje u sebi sadržavalo i odgovor. Međutim, ovi navodi se ne mogu dovesti u vezu niti sa jednim od stanadarda pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tim prije što su oštećene, kako je već rečeno, ispitane u prisustvu apelanta i njegovog branioca koji su imali i mogućnost unakrsnog ispitivanja, što ni apelant nije doveo u pitanje. Stoga, Ustavni sud smatra da ni ovi navodi apelanta ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje kako je ono garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije..
15. Apelant također navodi da mu je pravo na odbranu prekršeno zato što sud nije dozvolio da se prekine saslušanje oštećene da bi se apelant konsultovao sa svojim braniteljem. Međutim, Ustavni sud smatra da ovi navodi također ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje, jer apelant i ne tvrdi da su mu konsultacije sa braniteljem bile općenito uskraćene, niti se žali da nije imao uvjete da pripremi odbranu, niti je takvo nešto očigledno. Stoga, Ustavni sud smatra da ni ovi navodi apelanta ne opravdavaju tvrdnju da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.
16. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa navodima o nezakonitom pritvaranju apelanta, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju presude, a odgovarajući na žalbene prigovore apelanta, naglasio da je u fazi istrage pritvor određen na prijedlog kantonalnog tužitelja te da je apelant u ovoj fazi postupka imao mogućnost da se izjasni o prijedlogu za određivanje pritvora kao i da je imao mogućnost da izjavi žalbu na rješenje o određivanju pritovra. Također, Kantonalni sud je naveo i da je određivanje pritvora i procedura oko određivanja pritvora vođena u skladu sa važećim procesnim zakonom, tokom čega je apelantu obezbijeđena adekvatna pravna zaštita. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeno obrazloženje nije dato proizvoljno, a apelant u apelaciji ne daje uvjerljive prima facie razloge i dokaze da je na pritvor protiv njega određen nezakonito, odnosno da je došlo do povrede njegovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ni u ovom dijelu nema «opravdan zahtjev», ta da su njegovi navodi o kršenju prava iz iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović