Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/07 (D. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2000/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2000/07, rješavajući apelaciju Džemala Malkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Malkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000413 od 22. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-415/99-S od 26. septembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džemal Malkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tinje, podnio je 5. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000413 od 22. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-415/99-S od 26. septembra 2005. godine.

2. Apelant je pokrenuo sudski postupak pred Općinskim sudom protiv Arifa Malkića (u daljnjem tekstu: tuženi) u kojem je tražio da sud donese presudu kojom bi naložio tuženom da apelantu preda u posjed dio bespravno oduzetog zemljišta, te da o svom trošku poruši izgrađenu betonsku ogradu i istu postavu na ranije uspostavljenu među između parcele apelanta i tuženog.

3. Općinski sud je donio presudu broj P-415/99-S, od 26. septembra 2005. godine, kojom je odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta. Općinski sud je naložio apelantu da tuženom plati parnične i druge troškove nastale u postupku. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (u kojem je saslušao apelanta, svjedoke, proveo vještačenje i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju) zaključio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Prvostepeni sud je naveo da je našao dokazanim da tuženi nije postavljanjem željezne ograde bespravno zauzeo dio zemljišta apelanta, obzirom da iz dokaza koje je sud proveo, a koji su logični i saglasni proizilazi da je tuženi postavio ogradu prema međi koju su stranke same uspostavile. Takođe, sud je naveo da se drugi dio postavljenog tužbenog zahtjeva ne bi mogao izvršiti ni kada bi sud usvojio zahtjev, jer je utvrđeno da je međa tuženog postavljena na ranije uspostavljenoj međi.

4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 003-

0-Gž-06-000413 od 22. maja 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude sud je naveo da je ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti utvrdio da je žalba neosnovana. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud napravio grešku u vezi sa datumom zakazivanja glavne rasprave (za petak 25. avgust 2005. godine), ali je kasnije svojim rješenjem ispravio grešku, o čemu su stranke blagovremeno obavještene, tako da ne stoje apelantovi navodi da se radi o „neoprostivoj greški“. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je vještak sam izašao na lice mjesta i izvršio mjerenja, ali iz zapisnika sa uviđaja održanog 10. avgusta 2005. godine proizilazi da su se stranke saglasile o tome. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je tačan žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud pogrešno naveo iskaze apelanta i kao svjedoka i kao panične stranke, tj. pogrešno naveo ime apelanta umjesto svjedoka (Šerifa Malkića). Međutim, Kantonalni sud je naveo da pogrešno označavanje svjedoka u obrazloženju presude kao „Malkić Džemala“ umjesto „Malkić Šerifa“ nije uticalo na pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer je sud pravilno cijenio iskaz svjedoka. Kantonalni sud je utvrdio da je sud cijenio iskaze svjedoka u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku kako pojedinačno, u njihovoj međusobnoj vezi, kao i u vezi sa ostlim provedenim dokazima, i nije imao razloga da sumnja u njihovu istinitost. Kantonalni sud je naveo da su navedeni svjedoci nezainteresovani za ishod spora, te da su se izjašnjavali o činjenicama i događajima koje su im poznate, u vrijeme kada je izvršena podjela parcela i postavljani međašnji znaci. Kantonalni sud je naveo da činjenica da su iskazi ovih svjedoka nisu išlu u prilog tvrdnjama apelanta (da mu je tuženi bespravno oduzeo dio zemljišta) nije dovoljna da posumnja da su dali lažni iskaz, jer sem paušalnih navoda apelant ničim nije doveo u sumnju pravilnost ocjene iskaza ovih svjedoka od strane prvostepenog suda. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom o čemu je, prema stavu Kantonalnog suda, dao valjane razloge koje prihvata i Kantonalni sud.

5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice u vezi sa dužinom i širinom puta, te pogrešno zaključli da on želi da uspostavi prvobitno stanje na terenu (prije katastarske evidencije). Apelant se žali da je sud pogrešno tumačio nalaz vještaka, te je zaključio da nije bilo zauzimanja zemljišta od strane tuženog. Apelant navodi da je prvostepeni sud konstatovao nepodudarnosti u katastarskoj evidenciji i na terenu, na njegovu štetu, ali pogrešno zaključuje da je apelant saglasan sa tim razlikom. Apelant ističe da je uspostavljanje međe izvršeno dok on nije bio u Bosni i Hercegovini, a što sud nije cijenio. Apelant ukazuje i na grešeke suda u toku postupka (u vezi sa navodom iz obrazloženja presude da je svjedok „Malkić Džemal“). Apelant se žali da je Kantonalni sud „površno pristupio radu po žalbi, te da nije odgovorio na sve navode“, jer da se upustio u raspravljenje po žalbi „utvrdio bi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice i iz tako pogrešno utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda apelanta u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na navodno pogrešan i proizvoljan zaključak sudova u vezi sa provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na dvije sudske instance, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih odredaba zakona, utvrdili da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su eventualne nepravilnosti koje je učinio prvostepeni sud ispravljene u postupku po žalbi, a za svoju odluku Kantonalni sud je dao jasna i precizna obrazloženja. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i cjenjenio dokaze. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 8. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/07 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio