Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2042/07 (R. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2042/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2042/07, rješavajući apelaciju Ruže Matić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Matić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj GŽ-2105/04, od 16. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-
342/02, od 1. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ruža Matić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, koju zastupa Svetozar Davidović iz Banja Luke, podnijela je 9. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-2105/04, od 16. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-342/02, od 1. oktobra 2004. godine.
2. Osnovni sud je donio presudu broj P-342/02, od 1. oktobra 2004. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelantice da sud utvrdi da je apelantica nosilac prava vlasništva na novčanom iznosu od 98.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. januara 2001. godine, što je Radomir Palačković (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i apelantici vratiti navedeni iznos. Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka zaključio da su apelantica i tuženi u rodbinskim vezama, te da je apelantica testamentom ostavila tuženom svoju imovinu, novčana sredstva na računu kod banke. Takođe, uvidom u spis R-33/01 sud je utvrdio da je apelantica opozvala testamet. Takođe, sud je naveo da je testament vraćen apelantici. Kao sporno pitanje koje se postavilo pred sudom je bilo da li je tuženi raspolagao sredstvima apelantice koje je ona imala kod banke, a koja je apelantica tražila da joj se vrate. Sud je naveo da u toku postupka apelantica tvrdila da je novčana sredstva u iznosu od 98.000 KM ostavila tuženom, te da je dala saglasnost da ova sredstva prebaci sa jednog njenog računa na drugi, što tuženi nije učinio već je sredstva prebacio na svoj račun zbog čega je ona opozvala testament. Prvostepeni sud je naveo da se iz testamenta ne može utvrditi o kome se iznosu radi jer apelantica u tom pravcu nije pružila niti jedan dokaz. Prvostepeni sud je naveo da se na osnovu sudskog spisa može samo zaključiti da je apelantica ostavila testament koji je bio deponovan kod suda, te da je testamentom tuženom ostavila neki „novčani iznos njene ušteđevine“. Takođe, sud je naveo da apelantica nije ponudila dokaz na osnovu čega je tuženi prenio sredstva sa njenog računa na svoj, odnosno na osnovu čega je mogao raspolagati novčanim sredstvima apelantice. Sud je konstatovao „pasivno ponašanje“ tuženog u parnici, ali je u skladu sa članom 123. Zakona o praničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da apelantica nije dokazala osnovanost tužbenog navoda. Zbog navedenog sud je odbio u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice.
3. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu. Okružni sud je donio presudu broj GŽ-
2105/04, od 16. maja 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u cjelosti prihvatio utvrđenje prvostepenog suda, teje naveo da je zaključak prvostepenog suda utemeljen na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Okružni sud se pozvao na član 7. ZPP kojim je predviđeno da su stranke dužne da iznesu sve činjenicena kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Nadalje Okružni sud je utvrdio da apelantica nije ničim potkrijepila i dokazala činjenične navode iz tužbe. Okružni sud je naveo da je načelo materijalne istine zamjenilo raspravno načelo pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice. Zbog utvrđenog Okružni sud je naveo da i žalbu apelantice treba odbiti, a prvostepenu presudu primjenom odredbe člana 226. ZPPpotvrditi. Nadalje, Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da je teret dokazivanja bio na tuženom. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti član 135. ZPP na koji se apelantica pozivala, pogotovo kod činjenice da nije tražila stanje računa u banci, niti ostale dokaze, a sudski testament je suprotno članu 77. ZPP priložila prvi put uz žalbu. Zbog svega navedenog sud je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ističe da je pred prvostepenim sudom proveden dokaz čitanjem testamenta i opoziva testamenta. Nadalje, apelantica se žali da je zaključak drugostepnog suda posebno apsurdan u pogledu činjenica da je teret dokazivanja potpuno prebačen na apelanticu (pozivajući se na načelo materijalne istine), da apelantica nije ponudila nikakve dokaze, kao i da je prvi put pred drugostepenim sudom prezentirala testament. Takođe, apelantica se poziva na činjenicu da je tuženi u toku postupka pozvan i upozoren da da odgovor na tužbu i prezentira činjenice kojima osporava tužbeni zahtjev (a što nije uradio). Zbog svega navedenog apelantica se žali da su sudovi porešno primjenili odredbe čl. 71. stav 2. i 135. stav
5. ZPP, kao i odredbu člana 123. ZPP, a sve u vezi sa članom 7. ZPP.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih odredaba zakona, utvrdili da apelantica nije pružila dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je njen tužebni zahtjev osnovan. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanatice, uključujući i sva pitanja koja je apelantica ponovo postavila u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje isključivo na način na koji su sudovi primjenili materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 7. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović