Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2182/07 (L. Ć.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2182/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2182/07, rješavajući apelaciju Ljeposave Ćabak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljeposave Ćabak podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-

000 156 od 26. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-148/05, od 15. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljeposava Ćabak (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Trebinja, koju zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnijela je 26. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 156 od 26. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-148/05, od 15. februara 2006. godine.

2. Osnovni sud je donio Presudu P-148/05 od 15. februara 2006. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da sud utvrdi da je apelantkinja vlasnik stana u Trebinju, što je Opština Trebinje (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti da se apelantkinja upiše u javnim knjigama kao vlasnik stana. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je apelantkinja sa svojim suprugom živjela u stanu u Trebinju od 1959. godine. Osnovni sud je naveo da je Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima stupio na snagu 1980. godine i u članu 29. navedenog zakona je utvrđeno da se na društvenoj svojini ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Nadalje, sud je istako da je Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima prvi kodifikovani zakon iz oblasti svojinsko-pravnih odnosa te da nije postojao zakon iz 1965. godine koji bi regulisao ovu oblast. Osnovni sud je naveo da je prije Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima na snazi bio Opšti građanski zakonik koji je dozvoljavao sticanje prava vlasništva na državnoj svojini dosjelošću, ali protekom dvostrukog roka za sticanje vlasništva dosjelošću na nepokretnim stvarima. Prvostepeni sud je zaključio da apelantkinja nije ispunila uslov, jer navedeni rok iz Opšteg građanskog zakona nije ispunjen, pa ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Zbog navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev apelantkinje.

3. Protiv prvostepene presude apelantkinja je izjavila žalbu. Okružni sud je donio presudu 015-0-

Gž-06-000 156 od 26. aprila 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud svoje razloge našao u odredbama bivšeg Osnovnog građanskog zakonika, koji se primjenjivao na konkretni slučaj, prije stupanja na snagu

Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Okružni sud je naveo da je s tim u vezi opravdan žalbeni navod apelantkinje koja ukazijuje na ovaj zaključak i postavlja pravno pitanje, "koji je to vremenski dvostruki rok", kako je to navedeno u obrazloženju pobijane prvostepene presude. Međutim, Okružni sud je istakao da bez obzira na navedeni materijalno-pravni propust, prvostepeni sud je pravilno zaključio da nema zakonskog uporišta da se apelantkinji prizna pravo vlasništva na spornom stanu po osnovu održaja. Okružni sud se pozvao na završne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (član 89.) te utvrdio da nema odredbe o retroaktivnoj primjeni ovog zakona (a što je bilo regilisano i Ustavom SFRJ). Samim tim, Okružni sud je utvrdio da nema ni primjene odredbe člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, u kojoj je regulisan pravni institut sticanja prava vlasništva održajem. Okružni sud je zaključio da je predmetni stan društvena svojina i ista ne može prestati i takva nepokretnost ne može preći u privatno vlasništvo po osnovu održaja. Okružni sud je istakao da se održajem ne može steci pravo vlasništva na zemljištu u društvenom vlasništvu ako vrijeme potrebno za održaj nije isteklo prije 6.aprila 1941. godine, jer vrijeme poslije 1941. godine ne koristi apelantkinji za održaj. Okružni sud je ukazao da je ovakvo pravno shvatanje izraženo u sudskoj praksi, koji stav je zauzet i od strane zajedničke sjednice Saveznog suda, Vrhovnih sudova Republika i Vrhovnog vojnog suda održane 14. i 25. decembra 1983. godine u Beogradu. Okružni sud je istakao da su i ostali žalbeni razlozi bez uticaja na zakonitostpobijane presude, a prije svega oni kojima se ukazivalo da se Zakonom o prometu zemljišta i zgradakoji je donesen 1965. godine moglo steći pravo vlasništva na društvenom sada državnom zemljištu održajem. Okružni sud je istakao da ni jednom zakonskom odredbom navedenog zakona nije propisanoda se može na takvom zemljištu steći pravo vlasništva po institutu održaja, od strane fizičkog lica. Zbog navedenog Okružni sud je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Apelantkinja se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja ističe da je prvostepeni sud pogrešno primjenio Opšti građanski zakonik i „dvostruki rok“, pri tome ne navodeći koji je to „jednostruki“ rok. Drugostepeni sud je po mišljenju apelantkinje pogrešno tumačio odredbe Zakona o promentu zemljišta i zgrada iz 1965. godine, jer utvrđuje da niti jednom odredbom nije propisano da se od strane fizičkog lica može steći pravo vlasništva održajem na nekretnini koja je državno vlasništvo. Apelantkinja navodi da nije ni potrebno da zakon dopušta takvu mogućnost, već je dovoljno da je izričito ne zabranjuje. Apelantkinja ističe da Zakon o osnovnim svojisko-pravnim odnosima zabranjuje ovu mogućnost, ali ne i Zakon o prometu zemljišta i zgrada koji se ima primjeniti u konkretnom slučaju. Zbog navedenog apelantkinja smatra da je materijalni propis pogrešno primjenjen.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantkinja žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno propusta prvostepenog suda u vezi primjene Opšteg građanskog zakona, kao i pogrešnog tumačenja Zakona o prometu zgrada i zemljišta iz 1965. godine od strane drugostepenog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud je utvrdio da je, u predmetnom postupku, prvostepeni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjen Opšti građanski zakonik. Drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalni propis, ali je zaključak pravilan i zahtjev apelantkinje neosnovan, jer ne postoji zakonska odredba koja dozvoljava sticanje prava vlasništva dosjelošću na državnoj svojini. Okružni sud je za svoju odluku dao jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka i ponavlja navode koje je isticala u žalbi. Osim toga, Ustavni sud u apelanticinim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2182/07 (L. Ć.) | Sudska praksa | Aktio