Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1002/09 (R. Đ.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1002/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1002/09, rješavajući apelaciju Rodoljuba Đukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rodoljuba Đukanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-
0-Rev-06-000 429 od 6. juna 2008. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-533/05 od 27. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici, broj: RS-110/04 od 12. maja 2005. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Rodoljub Đukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, podnio je 2. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovnis sud), broj: 118-0-Rev-06-000 429 od 6. juna 2008. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-
533/05 od 27. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: RS-110/04 od 12. maja 2005. godine.
2. Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik), broj 240/04 od 29. juna 2006. godine, apelant je smjenjen sa funkcije člana Glavnog odbora Srpske Demokratske Stranke i poslanika u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, a istovremeno mu je zabranjeno obavljanje svake službene, izborne ili imenovane funkcije. Na osnovu navedene odluke Telekomunikacije RS a.d. iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: poslodavac) su rješenjem, broj 1-01-5572/04 od 15. jula 2004. godine, utvrdile da apelantu prestaje ugovor o radu i radni odnos sa danom 30. juni 2004. godine, te da prestanak ugovor o radu traje privremeno, dok traju mjere prema apelantu, izrečene odlukom. Nakon što je apelant protiv rješenja tuženog izjavio žalbu, tuženi je rješenjem, broj 1-01-5572-2/04 od 27. augusta 2004. godine, njegovu žalbu odbio kao neosnovanu.
3. Presudom Osnovnog suda broj: RS-110/04 od 12. maja 2005. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio: »da se poništi kao nezakonito rješenje poslodavca, broj 1-01-5572/04 od 15. jula 2004. godine kojim je prestao ugovor o radu sa apelantom, te se poslodavcu nalaže da apelanta vrati na posao na radno mjesto koje je obavljao prije obavljanja predmetnog rješenja, te da mu isplati plate i ostala lična primanja po osnovu radnog odnosa od 30. juna 2004. godine, pa do vraćanja na posao, uz naknadu troškova postupka».
4. Obrazlažući presudu Osnovni sud je naveo kako apelantu radni odnos kod poslodavca nije prestao spornim rješenjem o prestanku radnog odnosa broj 1-01-5572/04 od 15. jula 2004. godine, već odlukom Visokog predstavnika, koja je kao takva iznad pozitivnog radnog zakonodavstva Republike Srpske.
5. Presudom Okružnog suda, broj:Gž-533/05 od 27. februara 2006. godine odbijena je žalba apelanta protiv presude Osnovnog suda broj: RS-110/04 od 12. maja 2005. godine, a žalba poslodavca kao tuženog je uvažena. Stavom dva dispozitiva sporna presuda Osnovnog suda, je potvrđena u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonito rješenje poslodavca broj 1-01-5572/04 od 15. jula 2004. godine po kome mu je prestao radni odnos. U dijelu izreke koji glasi: «da se poslodavcu naredi da apelanta vrati na posao na radno mjesto koje je obavljao prije donošenja predmetnog rješenja, te da mu se isplate plate i ostala lična primanja po osnovu radnog odnosa od 30. juna 2004. godine pa do vraćanja na posao, te da mu isplati troškove parničnog postupka» tužbeni zahtjev apelanta je odbijen kao neosnovan.
6. Obrazlažući presudu Okružni sud je naveo da se proturječnost izreke presude Osnovnog suda jezičko-gramatičkim tumačenjem može prihvatiti kao odbijanje tužbenog zahtjeva apelanta u cijelosti i da je kao takva, na način kako je izreka presude preinačena, zasnovana na pravilnim činjeničnim i pravnim razlozima. Takođe, Okružni sud je istakao da je sporno rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa apelantu deklaratorne prirode i kao takvo nije nezakonito, jer se njime samo formalnopravno utvrđuje prestanak radnog odnosa koji je već prestao odlukom Visokog predstavnika, broj 240/04 od 29. juna 2004. godine, koja je obavezujućeg karaktera, pa su stoga razlozi žalbe apelanta bez uticaja na zakonitost i pravilnost prvostepene presude.
7. Vrhovni sud je 6. juna 2008. godine, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Okružnog suda broj Gž-533/05 od 27. februara 2006. godine, donio presudu broj: 118-0-Rev-06-000 429 kojom je revizija odbijena.
8. Apelant ističe da Visoki predstavnik nije sud, a donosi odluke koje su zapravo presude, jer je u jednoj instituciji i pojedincu spojena zakonodavna, izvršna i sudska vlast, što je bez presedana, jer je Visoki predstavnik zapravo samo politički organ koji nema prava da oduzima, ograničava ili suspenduje ljudska prava. Ukazuje da je postupak u kojem je donesena odluka Visokog predstavnika bio potpuno netransparentan, da mu nije omogućeno da učestvuje u postupku u kojem je donesena navedena Odluka, niti mu je dozvoljeno da je osporava bilo kakvim pravnim lijekom. Smatra da su mu na taj način povrijeđena sljedeća prava: pravo na primjenu demokratskih načela iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na ljudska prava iz člana II/1 i člana 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo lica da ne bude podvrguto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajučem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije i pravo na pravni poredak i nadležnost institucija iz člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;“
10. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene na osnovu odluke Visokog predstavnika, broj 240/04 od 29. juna 2004. godine, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena ustavna prava.
11. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci Ustavnog suda broj AP-
680/07 od 13. maja 2009. godine (dostupna i na www.ustavnisud.ba ). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, s obzirom da su osporene odluke donesene isključivo na temelju odluke Visokog predstavnika, u odnosu na koje je Evropski sud zaključio da Bosna i Hercegovina nema odgovornost, zaključio da je apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP-680/07 od 13. maja 2009. godine u cijelosti odnose i na predmetni slučaj , pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je konkretnom slučaju apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U odnosu na zahtjev apelanta za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija ratione personae nedopustiva, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović