Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-114/09 (K.D.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-114/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 114/09, rješavajući apelaciju K.D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K.D. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-00 310 od 9. oktobra 2008. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 010-0-Ž-06-000 617 od 28. novembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. K.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 12. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-00 310 od 9. oktobra 2008. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 010-0-Ž-06-000 617 od 28. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-134/05 od 10. maja 2006. godine, obavezan je A.D. «Japra» Novi Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati na ime naknade štete zbog manje isplaćenih plata i otpremnine iznose precizirane u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Rješenjem Okružnog suda, broj 010-0-Ž-06-000 617 od 28. novembra 2006. godine, presuda Osnovnog suda je ukinuta u dijelu kojim je tuženi obavezan na isplatu naknada na ime manje isplaćenih plata i otpremine sa zakonskim zateznim kamatama, i u tom dijelu tužba odbačena kao neblagovremena, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u izreci prvostepene presude, tako da je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu istih.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da kako spor u predmetnoj pravnoj stvari ima karakter radnog spora, jer je potraživanje apelanta iz osnova rada i u vezi sa radom, rok za podnošenje tužbe cijeni se prema odredbi člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02 i 66/03). Okružni sud je dalje naveo da potraživanje apelanta u odnosu na plate se odnosi za novembar i decembar 2003. godine i za period od 1. januara 2004. do 30. juna 2004. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 22. jula 2005. godine (kada je neposredno zaprimljena u sudu). Okružni sud je stoga zaključio da, kako je za neisplaćenu razliku plate za juni mjesec 2004. godine apelant imao saznanje do 15. jula 2004. godine, kada mu ta razlika nije isplaćena, to se od tog datuma ima računati početak jednogodišnjeg roka za podnošenje tužbe, pa kako je tužba neblagovremeno podnijeta za taj mjesec, zaključio je da je ista neblagovremena i za prethodni period iz tužbenog zahtjeva, jer je tužba podnijeta 22. jula 2005. godine, što znači nakon isteka roka od godinu dana od dana saznanja za povredu za traženi period. Okružni sud je naveo da bi se isto odnosilo i na isplatu razlike otpremnine, jer je rješenjem tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta, broj M-43 od 2. jula 2004. godine u tački tri određeno da apelantu pripada na ime otpremnine naknada od 60% prosječne mjesečne plate isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za 29 godina i 5 dana rada kod tuženog. Okružni sud je dalje naveo da prema stanju prvostepenog spisa, apelant je na isto rješenje uložio prigovor 9. jula 2004. godine, kada se sa sigurnošću može utvrditi da je već tada imao saznanje o visini utvrđene otpremnine, pa kako je tužbu podnio 22. jula 2005. godine, znači nakon isteka roka iz člana 105. Zakona o radu, tužba bi i u tom dijelu bila neblagovremena.
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-00 310 od 9. oktobra 2008. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv rješenja Okružnog suda.
6. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: „1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na potraživanja iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović