Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-194/09 (R. G.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-194/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-194/09, rješavajući apelaciju Radmile Gajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Gajić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
000 706 od 28. oktobra 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-000 047 od 31. marta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Gajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Međaša, koju zastupa Dragomir Dumić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 22. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 706 od 28. oktobra 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 047 od 31. marta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-186/03 od 20. oktobra 2005. godine, utvrđeno je da je ugovorom o poklonu, zaključenim 20. decembra 1968. godine u Bijeljini, između sada pokojnog S.G. kao poklonodavca i tuženih B.G. i M.G. (u daljnjem tekstu: tuženi) kao poklonoprimaca, ovjerenim kod Opštinskog suda u Bijeljini pod brojem OV-3039/68 i zavedenim u spisu istog suda pod brojem Dn-2641/68, povrijeđen apelanticin nužni nasljedni dio, pa je smanjeno raspolaganje iz navedenog ugovora i određen je nužni nasljedni dio apelantice sa 1/8 cjelokupne zaostavštine pokojnog S.G. pobliže navedene u dispozitivu presude, dok su tuženi obavezani da apelantici priznaju pravo vlasništva sa dijelom 1/8 pobrojanih nekretnina i da trpe da se po pravilima izvršnog postupka na ime njenog dijela izdvoje nekretnine i predaju u posjed fizičkom diobom, a u nemogućnosti fizičke diobe da joj tuženi B.G. isplati iznos od 20.300,00 KM, a tuženi M.G. iznos od 16.500,00 KM. Takođe, predmetnom presudom tuženi su obavezani da apelantici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 KM.
3. Okružni sud je povodom žalbe tuženih protiv Presude Osnovnog suda broj P-186/03 od 20. oktobra 2005. godine, donio Rješenje broj 012-0-Gž-06-000 047 od 31. marta 2008. godine, kojim je ukinuo osporenu presudu i odbacio apelanticinu tužbu kao neblagovremenu, konstatujući da je nesumnjiva činjenica da je otac parničnih stranaka S.G. umro najkasnije 1979. godine, a da je apelantica podnijela tužbu 10. februara 1986. godine, odnosno nakon proteka prekluzivnog roka za podnošenje tužbe iz člana 44. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH“, br. 7/80 i 15/80), a kojim je propisano da se smanjenje raspolaganja testamentom može tražiti u roku od 3 godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od 3 godine od smrti ostaviočeve, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravosnažno.
4. Apelantica je izjavila reviziju protiv Rješenja Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000 047 od 31. marta 2008. godine, koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 706 od 28. oktobra 2008. godine odbacio kao nedozvoljenu.
5. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno da je odredbom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 47/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, dok je članom 316. stav 2. ZPP-a predviđeno da se kao vrijednost spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a stavom 3. istog člana da se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev. Konstatujući da je drugostepenim rješenjem koje je predmet pobijanja revizijom, prvostepena presuda ukinuta i odbačena apelanticina tužba u kojoj je vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 10.000,00 KM, Vrhovni sud je zaključio da navedena vrijednost predmeta spora, navodeći da toliko iznosi i vrijednost pobijanog dijela drugostepenog rješenja, ne prelazi cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP-a. Takođe, ocijenio je da odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. istog člana, pa je reviziju odbacio kao nedozvoljenu na osnovu člana 247. ZPP-a.
6. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelantica osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 706 od 28. oktobra 2008. godine, kojim je iz formalnih razloga odbačena njena revizija protiv Rješenja Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000 047 od 31. marta 2008. godine, a koje apelantica takođe osporava, i kojim je ukinuta Presuda Osnovnog suda broj P-186/03 od 20. oktobra 2005. godine, a apelanticina tužba odbačena kao neblagovremena.
10. Dakle, Okružni sud nije meritorno raspravljao o apelanticnoj tužbi, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u roku koji je propisan odredbom člana 44. Zakona o nasljeđivanju. Takođe, revizija je odbačena iz formalnih razloga u skladu sa članom 237. st. 2. i 3. ZPP. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović