Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-208/09 («Euro-Inspekt» doo Osječani)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Protek roka
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-208/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 208/09, rješavajući apelaciju «Euro-Inspekt» doo Osječani, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Euro-Inspekt» doo Osječani, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-0-Rev-08-001 000 od 17. novembra 2008. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini, broj: 012-0-Pž-07-000 208 od 22.
januara 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. «Euro-Inspekt» doo Osječani (prije Tatić-Inspekt doo Osječani; u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dušan Todorović, advokat iz Doboja, podnio je 22. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 118-0-Rev-08-001 000 od 17. novembra 2008. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: 012-0-Pž-07-000 208 od 22. januara 2008. godine.
2. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 11. juna 2007. godine donio presudu broj: 080-0-MALS-06-000 218 kojom je «Četvrti April» doo Balatun-Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantu isplati ukupno 803,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka, sve pobliže precizirano dispozitivom navedene presude.
3. Okružni sud je 22. januara 2008. godine donio rješenje broj: 012-0-Pž-07-000 208 kojim je uvažena žalba tuženog, ukinuta prvostepena presuda i odbačena tužba.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da stav prvostepenog suda nije ispravan. Naime, prema mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je u prethodnom ispitivanju tužbe trebao zaključiti da ova pravna stvar ne spada u sudsku nadležnost, jer je apelant u odnosu na tuženog postupao u vršenju javnih ovlasti inspekcijskog nadzora koji se vrši u skladu sa pravilima Zakona o opštem upravnom postupku, te da se obavezivanje tuženog na troškove ovog nadzora utvrđuje upravnim aktom, a ne sudskom odlukom u praničnom postupku. Nadalje, da je pogrešno shvatanje prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o obligacionom odnosu kojim je uspostavljen dužničko povjerilački odnos sa tuženim, jer su parnične stranke preduzeća i da nijedna od njih nije upravni organ bez obzira na činjenicu što je apelant dobio certifikat za vršenje predmetnog inspekijskog nadzora. Naime, apelant je prema tuženom postupao u svojstvu inspekcijskog tijela po nalogu Ministarstva privrede, energetike i razvoja, Republičkog energetskog inspektora. Dakle apelant je radnje na kojima se zasniva predmetno potraživanje vršio u smislu usluga prema odredbama člana 36. Zakona o inspekcijama Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 113/05; u daljnjem tekstu: Zakon) u ime i za račun nalogodavca koji je državni organ. Iz navedenog je jasno da obaveže lica nad kojim je vršen inspekcijski nadzor ne stoje neposredno prema inspektoru koji vrši taj nadzor, već se njegove obaveze zasnivaju rješenjem u skladu za članom 28. Zakona.
5. Okružni sud je 10. jula 2008. godine donio rješenje kojim je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 840,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
6. Vrhovni sud je rješenjem broj: 118-0-Rev-08-001 000 od 17. novembra 2008. godine odbacio apelantov zahtjev za reviziju.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).
10. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je rješenjem broj: 118-0-Rev-08-001 000 od 17. novembra 2008. godine odbacio apelantov zahtjev za reviziju izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda, broj: 012-0-Pž-07-000 208 od 22. januara 2008. godine. Obzirom na navedeno, nesporno je da je u slučaju apelanta revizija bila neefektivan pravni lijek, iz čega proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Okružnog suda, broj: 012-0-Pž-07-000 208 od 22. januara 2008. godine.
11. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu uručeno rješenje Okružnog suda. Budući da je apelant 4. marta 2008. godine izjavio reviziju na rješenje Okružnog suda, broj: 012-0-Pž-07-000 208 od 22. januara 2008. godine, samo se po sebi podrazumjeva da je apelant navedeno rješenje morao primiti prije tog datuma. Obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 22. januara 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović