Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4/09 (N. P.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 4/09, rješavajući apelaciju Nade Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Petrović podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-08-
000786 od 9. oktobra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Ž-07-000233 od 30. aprila 2008. godine, i rješenja Osnovnog suda u Prijedoru, broj 077-0-P-06-000-086 od 1. marta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kozarske Dubice, koju zastupa Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijela je 30. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrovana 6. januara 2009. godine pod brojem AP-4/09, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000786 od 9. oktobra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-07-000233 od 30. aprila 2008. godine, i rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 077-0-P-
06-000-086 od 1. marta 2007. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj 077-0-P-06-000-086 od 1. marta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Ž-07-000233 od 30. aprila 2008. godine, odbačen je kao neblagovremen tužbeni zahtjev apelantice podnesen radi zaštite prava iz radnog odnosa protiv tužene Opštine Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: tužena). U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je, u konkretnom slučaju, nesporno da je apelantici 18. maja 2005. godine prestao radni odnos kod tužene zbog teže povrede radne dužnosti, da je apelantica protiv rješenja o prestanku radnog odnosa izjavila prigovor, ali da je isti rješenjem tužene odbijen, nakon čega je apelantica 30. marta 2005. godine izjavila žalbu Ministarstvu uprave i lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) koje po žalbi apelantice nikada nije odlučilo, kao i da je apelantica podnijela tužbu nadležnom sudu 14. februara 2006. godine. Osnovni sud je istakao da je, u skladu sa odredbama člana
152. Zakona o lokalnoj samoupravi, propisano da ako je službenik nezadovoljan odlukom odbora ili odbor nije odlučio u roku od 30 dana od dana podnošenja žalbe, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana, a budući da je apelantica izjavila žalbu Ministarstvu 30. marta 2005. godine, a tužbu sudu podnijela 14. februara 2006. godine, proizilazi da je ista podnesena poslije isteka roka koji je prekluzivan i ne može se produžavati niti skraćivati.
3. Protiv odluke drugostepenog suda, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj 118-0-Rev-08-000786 od 9. oktobra 2008. godine, odbacio reviziju kao nedozvoljenu,zbog toga što vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000 KM u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Vrhovni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela presude iznosi 8.406,36 KM, te da navedeni iznosi ne prelaze iznos od 10.000 KM, kako je propisano članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelantičina tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda, broj 077-0-P-06-000-086 od 1. marta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Ž-07-000233 od 30. aprila 2008. godine, odbačena kao neblagovremena. Potom je Vrhovni sud odbacio apelantičinu reviziju zaključivši da je ista nedozvoljena.
8. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantice, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović