Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-70/09 (D. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

  • Apelacija preuranjena
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-70/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-70/09, rješavajući apelaciju Drage Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Vukovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-

0-Rev-07-000 791 od 12. novembra 2008. godine i rješenja Okružnog suda broj: Ž-216/05 od 14. marta 2007. godine, u odnosu na potraživanje protiv prvotuženog i drugotuženog, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Vukovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-

0-Rev-07-000 791 od 12. novembra 2008. godine i rješenja Okružnog suda broj: Ž-216/05 od 14. marta 2007. godine, u odnosu na potraživanje protiv trećetuženog, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laminaca, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 5. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 118-0-Rev-07-000 791 od 12. novembra 2008. godine i rješenja Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: Ž-216/05 od 14. marta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-64/2003 od 2. marta 2005. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta podnesen protiv Srpskog demokratskog foruma Zagreb (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Srpskog demokratskog foruma Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i D.G. (u daljnjem tekstu: trećetuženi), te je apelant obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 292,40 KM, a drugotuženom u iznosu od 92,40 KM.

3. Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod drugotuženog na određeno vrijeme od 1. marta 2002. godine do 1. marta 2003. godine, te da su mu za navedeni period isplaćivane plate i uplaćivani obavezni doprinosi, da je prije navedenog perioda volonterski obavljao poslove pružanja besplatne pravne pomoći kod drugotuženog, da je predsjednik navedenog udruženja bio trećetuženi, da je navedeno udruženje prestalo postojati odnosno brisano iz registra rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci F1-213/03 od 16. septembra 2003. godine, nakon toga je osnovano novo udruženje istog imena, koje je upisano u registar na osnovu rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj F1-254/03 od 2. oktobra 2003. godine, a da novo udruženje nije pravni sljednik ranijeg istoimenog udruženja. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da tuženi nisu pasivno legitimisani, jer apelant nije dokazao da je bio radnik prvotuženog, da drugotuženi nije pravni sljednik udruženja kod kojeg je apelant bio u radnom odnosu na određeno vrijeme, a da trećetuženi kao predsjednik tog udruženja nije postupao u svoje ime i za račun udruženja, pa je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta.

4. Odlučujući po žalbi apelanta, Okružni sud je rješenjem, broj: Ž-216/05 od 14. marta 2007. godine ukinuo presudu Osnovnog suda, broj Rs-64/2003 od 2. marta 2005. godine u pobijanom odbijajućem dijelu i tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu. Stavom dva dispozitiva žalba apelanta je odbijena i prvostepena odluka potvrđena u dijelu kojim se pobija odluka o troškovima postupka.

5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da apelant traži isplatu neisplaćenih plata i razlike plata za period od 19. oktobra 2000. godine do 1. marta 2002. godine i uplate doprinosa za taj period, te upisivanje vremena provedenog na radu u radnu knjižicu kao staž osiguranja. Okružni sud navodi da obzirom da plate predstavljaju novčana davanja koja dospjevaju mjesečno, to je apelantu pravo na platu za mart 2002. godine (koji je posljednji mjesec za koji apelant potražuje naknadu plate) dospjelo 1. aprila 2002. godine. Prema mišljenju Okružnog suda ovaj datum predstavlja datum kada je apelant saznao za povredu i od kojeg teče rok propisan članom 105. stav 2. Zakona o radu. Kako je apelant tužbu podnio 28. novembra 2003. godine, slijedi da je tužba podnesena po proteku propisanog roka. Obzirom na navedeno Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada nije pazio na ispunjenost procesne pretpostavke koja se tiče blagovremenosti tužbe, na koju je bio dužan paziti po službenoj dužnosti, te da je u tom dijelu bio dužan tužbu odbaciti kao neblagovremenu. Nadlje, Okružni sud je naglasio da obzirom da je apelant izgubio parnicu, jer mu je drugostepenom odlukom tužba odbačena, Osnovni sud je pravilno odlučio kada je apelanta obavezao na nakandu troškova postupka prvo i drugotuženom.

6. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 791 od 12. novembra 2008. godine revizija apelanta je djelimično uvažena, ukinuto je rješenje Okružnog suda, broj: Ž-216/05 od 14. marta 2007. godine u djelu kojim je odbačena tužba protv trećetuženog i u tom dijelu predmet je vraćen istom sudu na ponovno odlučivanje. Stavom dva dispozitiva u preostalom dijelu revizija je odbijena.

7. Prema ocjeni Vrhovnog suda, zaključak Okružnog suda o neblagovremenosti apelantove tužbe je pravilan u odnosu na tužbeni zahtjev prema prvo i drugotuženom, dok se taj zaključak u odnosu na zahtjev prema trećetuženom zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je naglasio da u predmetnom radnom sporu trećetuženi nije poslodavac kod koga je tužitelj bio u radnom odnosu, pa se u odnosu na njega ne mogu primjeniti prekluzivni rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa. Obzirom na navedeno Vrhovni sud smatra da je Okružni sud propustio da ocjeni žalbene razloge u odnosu na trećetuženog, čime je počinio povredu odredaba parničnog postupka, pa je u ovom dijelu reviziju apelanta uvažio.

8. Apelant ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: „1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;» “

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, odredbom člana 105. stav 1. zakona o radu, na čiju primjenu upućuje član 125. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 16/02, 62/02, 38/03 i 42/04) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, a pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu. Odredbom stava 2. istog člana predviđeno je da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu svog prava nadležnom sudu, u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom da apelant nije postupio prema navedenim odredbama, jer je saznanje za povredu svojih prava imao svakog mjeseca kada mu plata nije isplaćena, odnosno najkasnije istekom godine, a tužbu u predmetnoj parnici je podnio 28. novembra 2003. godine, to je, kako zaključuje Vrhovni sud, tužba apelanta protiv prvotuženog i drugotuženog podnesena po proteku zakonom propisanog roka, pa je odbačena kao neblagovremena, u dijelu kojim apelant traži isplatu plata i razlike plata za period od 19. oktobra 2000. godine do 1. marta 2002. godine.

12. Dakle, osporenom odlukom redovnog suda nije odlučeno o isplati novčanog potraživanja iz radnog odnosa, već je tužba djelimično odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije, u ovom dijelu, nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sud u ovom dijelu nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

13. U odnosu na žalbene navode apelanta, koji se odnose na potraživanje prema trećetuženom Vrhovni sud je osporenim rješenjem, broj 118-0-Rev-07-000 791 od 12. novembra 2008. godine, uvažio žalbu apelanta, rješenje Okružnog suda ukinuo u dijelu kojim je tužba protiv trećetuženog odbačena i predmet vratio istom sudu na ponovni postupak. Prema stanju spisa, postupak pred Okružnim sudom je u toku, iz čega slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-70/09 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio