Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-858/09 (E. D.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-858/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-858/09, rješavajući apelaciju Edina Dedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Dedovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000539 od 27. januara 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Dedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000539 od 27. januara 2009. godine.
2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je stavom 1. dispozitiva Presude broj P-705/04-A od 16. marta 2005. godine, utvrdio da je apelantov prednik Ramiz Dedović stekao pravo vlasništva nad suvlasničkim dijelom drugotužene Habibe Dedović (u daljnjem tekstu: drugotužena) od 1/8, i suvlasničkim dijelom trećetuženog Seada Dedovića (u daljnjem tekstu: trećetuženi) od 1/8, na objektu sagrađenom na k.č. 70 zk. ul. I/67 k.o. Sarajevo, što po novom premjeru odgovara k.č. 362 k.o. Sarajevo I (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), pa su drugotuženi i trećetuženi dužni trpiti da se apelant upiše kao vlasnik na njihovim suvlasničkim dijelovima dućana i predmetnog zemljišta. Stavom 2. dispozitiva presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za priznanje prava vlasništva nad suvlasničkim dijelom prvotuženog Kemala Dedovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) od ¼ na objektu sagrađenom na predmetnom zemljištu, dok je stavom 3. dispozitiva odbijen protivtužbeni zahtjev prvotuženog, kojim je tražio da se utvrdi da je apelantov prednik Ramiz Dedović dužan iseliti iz poslovnog prostora sa zemljištem u ulici Baščaršija broj 24, u Sarajevu, i osloboditi ga od ljudi i stvari. Stavom 4. dispozitiva presude je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora.
3. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj GŽ-
1535/05 od 15. decembra 2007. godine, odbio apelantovu žalbu i žalbu prvotuženog i potvrdio Presudu Općinskog suda broj P-705/04-A od 16. marta 2005. godine u osporenom dijelu ( stav 2. i 4. dispozitiva presude), dok je u neosporenom dijelu (stav 1. i 3. dispozitiva presude) prvostepena presuda ostala neizmjenjena.
4. Apelant je 3. marta 2008. godine izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-1535/05 od 15. decembra 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu Rješenjem broj 070-0-Rev-08-000539 od 27. januara 2009. godine.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 382. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/80, 69/82 i dalje), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno 26. januara 1984. godine, predviđeno da revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo nije određena preko propisanog iznosa. U vezi sa tim, Vrhovni sud je konstatovao da tužitelj u tužbi nije uopšte naznačio vrijednost spora, našavši da se naknadno olovkom dopisana vrijednost spora u iznosu od 40.000,00 KM, ne može prihvatiti kao označena vrijednost spora, kad ta novčana jedinica nije ni postojala u vrijeme podnošenja tužbe. Nadalje, konstatovao je da u prilog zaključku da u tužbi nije označena vrijednost spora, ide i činjenica da je sam apelant uz podnesak od 14. oktobra 2003. godine (prilog spisa zaveden pod brojem 107) u spis priložio kopiju navedene tužbe, u kojoj nema označene vrijednosti spora. Osim toga, primjetio je da je tužitelj na ročištu za glavnu raspravu od 20. februara 1989. godine označio vrijednost spora („a do tada je održano 12 ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari“), što, po ocjeni Suda, nije obezbijedilo dopustivost revizije ni po tada važećem Zakonu o parničnom postupku, a da se takvoj tužbi, bez označene vrijednosti spora, nisu protivili ni tuženi.
6. Sud je konstatovao da apelant nije iskoristio svoje pravo određivanja vrijednosti spora ni u vrijeme stupanja Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP). S obzirom da predmetni postupak nije okončan po odredbama Zakona o parničnom postupku SFRJ, već u vrijeme važećeg ZPP-a, Sud je zaključio da se dopustivost revizije, s obzirom na odredbu člana 454. ZPP-a, cijeni po odredbama važećeg ZPP-a. Imajući u vidu da je, prema odredbi člana 53. ZPP-a, apelant bio u tužbi dužan, između ostalog, naznačiti vrijednost spora, a na šta upućuje i odredba člana 316. stav 1. ZPP-a, što nije učinio, niti je koristio svoje pravo da to učini najdalje na pripremnom ročištu, od 31. maja 2004. godine, održanom nakon stupanja na snagu ZPP-a, iako je pozvan od suda da postupi u skladu sa odredbom člana 77. ZPP-a, Sud je zaključio da je apelant na sebe je preuzeo rizik nedopuštenosti revizije. Pored toga, Sud je primjetio da je apelant tek u petom nastavku glavne rasprave 14. februara 2005. godine, naznačio vrijednost spora u iznosu od 40.000,00 KM, ali da to ne obezbjeđuje dopustivost revizije, ni u slučaju kad to tuženi nije osporio, a ni Sud, s obzirom na odredbu člana 321. stav 2. i 3. ZPP-a. Našavši da odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud ocijenio je da nisu ispunjeni ni uslovi iz stava člana 237. stav 3. ZPP-a, da bi se revizija izuzetno dopustila, pa je odlučio kao u izreci na osnovu člana 247. stav
2. ZPP-a.
7. Apelant se žali da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno primjenio odredbe procesnog prava prilikom odlučivanja o dopustivosti revizije, te smatra da je obrazloženje osporenog rješenja kontradiktorno „jer se čas poziva na primjenu ranijeg ZPP-a, čas na primjenu važećeg ZPP-a i „pri tome pogrešno tumačeći član 454. i član 53. ZPP-a (važećeg)“. Takođe, ističe da su stranke u postupku, na ročištu od 14. februara 2005. godine, saglasno odredile vrijednost predmeta spora i da je prvostepeni sud na održanom pripremnom ročištu na brz i priladan način, u smislu člana 321. stav 3. ZPP-a, utvrdio vrijednost spora, imajući u vidu da je došlo do promjene Zakona o parničnom postupku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Apelant smatra da je Vrhovni sud nepravilno primjenio odredbe procesnog prava prilikom odlučivanja o dopustivosti revizije, čime je povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. U vezi sa tim, Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud, pravilno se pozivajući na odredbu člana 454. ZPP-a, zaključio da se dopustivost revizije cijeni po odredbama važećeg ZPP-a, i da je apelant, prema odredbi člana 53. tog zakona, bio dužan u tužbi naznačiti vrijednost spora, na šta upućuje i odredba člana 316. stav 1. ZPP-a, a što nije učinio, niti je koristio svoje pravo da to učini najdalje na pripremnom ročištu, koje je održano od 31. maja 2004. godine. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane Vrhovnog suda, te konstatuje da je Vrhovni sud Rješenjem broj 070-0-Rev-08-000539 od 27. januara 2009. godine pravilno odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-1535/05 od 15. decembra 2007. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-
1535/05 od 15. decembra 2007. godine.
12. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu uručena Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-1535/05 od 15. decembra 2007. godine, budući da je apelant 3. marta 2008. godne izjavio reviziju protiv te presude, iz čega proizilazi zaključak što da mu je predmetna presuda uručena prije tog datuma. S obzirom na to da je apelacija je Ustavnom sudu podnesena 23. marta 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović