Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-895/09 (T. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-895/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 895/09, rješavajući apelaciju Tomislava Vrbice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Vrbice podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 082 od 13. januara 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Vrbica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Vrućice, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 082 od 13. januara 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-57/01 od 28. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-849/05 od 26. septembra 2006. godine, odbačen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio od ovog suda da poništi rješenje Zdravstveno-turističkog centra „Banja Vrućica“ a.d. Teslić (u daljnjem tekstu; tužena) broj 02-145/01 od 3. jula 1993. godine o prestanku radnog odnosa apelantu kod tužene, da naredi tuženoj da ga vrati na rad na odgovarajuće radno mjesto i naknadi mu izgubljenu dobiti na ime neisplaćenih plata za vrijeme prestanka radnog odnosa, tj. od 30. juna 1992. godine do dana vraćanja na rad sa zakonskom zateznom kamatom za svako pojedinačno dospjelo, a neisplaćeno potraživanje od dospijeća pa do isplate, kao i da mu uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje za navedeni period, te naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja Osnovnog suda, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem Okružnog suda, je navedeno je nesporno da je apelant radio kod tužene do maja 1992. godine kada mu je, kao i većini radnika nesrpske nacionalnosti, prestao radni odnos, te da je 3. jula 1993. godine tužena donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta koje je, zajedno sa ostalom apelantovom radnom dokumentacijom, predato njegovoj supruzi M.V, te da se apelant predmetnom tužbom nadležnom sudu obratio tek 1. juna 2006. godine. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je zaključio da je tužba apelanta podnesena nakon isteka roka čl. 80. i 83. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92; u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji su bili na snazi dana u vrijeme kada je apelantu prestao radni odnos. U vezi sa tim, Osnovni sud je zaključio da se dan saznanja za povredu prava ne može cijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa, već i prema danu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su mu prava povrijeđena i da zatraži internu i sudsku zaštitu. Nadalje, sud je zaključio da su do 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu, odnosno da podnese tužbu sudu radi zaštite svojih prava, ali da su nakon navedenog datuma ti razlozi prestali da postoje, pa je, shodno tome, sud odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. Nezadovoljan odlukama prvostepenog i drugostepenog suda, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 082 od 13. januara 2009. godine odbio reviziju kao neosnovanu, budući da se apelant nije u zakonom propisanom roku obratio nadležnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja je navedeno da je osporena odluka Okružnog suda pravilna i na zakonu zasnovana.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 082 od 13. januara 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 082 od 13. januara 2009. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda Gž-849/05 od 26. septembra 2006. godine, a kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda broj Rs-57/01 od 28. septembra 2005. godine, kojim je odbačena apelantova tužba, jer je utvrđeno da je apelant propustio podnijeti prigovor poslodavcu u vezi sa kršenjem njegovih prava iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, kako je to propisanom članom 80. ZOPRO, koji je u relevantno vrijeme bio na snazi. Korištenje ovog pravnog lijeka u zakonom propisanom roku, uslov je za ostvarenje sudske zaštite, kako je to propisano članom 83. istog zakona.
9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio prigovor čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i odluka broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine). Ustavni sud ukazuje da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu.
10. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem prigovora tuženom, odnosno neblagovremenim podnošenjem tužbe, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi u postupku u kojem su donesene osporene odluke, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović