Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-962/07 (R. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-962/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-962/07, rješavajući apelaciju Radmile Savanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Savanović podnesena radi neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-I-06-002410 od 13. juna 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Savanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, podnijela je 30. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-I-06-
002410 od 13. juna 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 8. juna 2009. godine.
2. Apelantica je 20. augusta 1996. godine podnijela tužbu protiv tužene Republike Srpske-
Ministarstva finansija-Poreske uprave radi naknade štete. U tužbi je navela da je tužena nezakonito donjela rješenje o prestanku radnog odnosa, koje je poništeno presudom Osnovnog suda broj RS 82/95 i naloženo tuženoj da apelanticu vrati na posao inspektora i omogući joj rad. Presudom Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž 12/96 od 27. marta 1996. godine potvrđena je navedena prvostepena presuda. Pored navedenog, apelantica je navela da joj je nezakonito onemogućen rad zbog postupanja tužene, te da je na posao vraćena po pravosnažnoj odluci suda 1. decembra 1998. godine. Konačno, preciziranim tužbenim zahtjevom od 10. septembra 2003. godine predložila je da joj se isplati plata u cjelosti i to od 21. aprila 1995. godine, kad joj je prestao radni odnos do 1. decembra 1998. godine, kada je vraćena na svoje radno mjesto, uz plaćanje kamata i troškova postupka.
3. Presudom Osnovnog suda broj RS 119/96 od 8. decembra 2003. godine obavezana je tužena da apelantici, na ime naknade štete zbog izgubljene zarade radi nezakonitog prestanka radnog odnosa, za period od 21. aprila 1995. godine do 1. decembra 1998. godine, isplati iznos od 9.260,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. juna 2002. godine pa do isplate. Nadalje, istom presudom tužena je obavezana da na ime dospjele a neisplaćene kamate na navedeni iznos neisplaćenog ličnog dohotka isplati iznos od 14.838,51 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Zatim, navedenom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice za isplatu kamate na dosuđeni iznos kamate od 14.838,51 KM. I konačno, tužena je obavezana isplatiti apelantici 2.100 KM na ime troškova postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. Sud je proveo parnični postupak tako što je saslušao stranke, izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju i proveo vještačenje po vještaku finansijske struke, te utvrdio da je tužbeni zahtjev apelantice za naknadu štete-isplatu plate osnovan, a u skladu sa čl. 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Kako je apelantici nezakonitim radnjama tužene onemogućen rad i ostvarivanje zarade, a koju je apelantica mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, to je tužena, kako je obrazložio Osnovni sud, dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala odnosno tužena je obavezna apelantici isplatiti platu. U pogledu visine tužbenog zahtjeva sud je cjenio nalaz i mišljenje vještaka M. Z., a koji je urađen od strane ovlaštenog lica u skladu sa pravilima struke, savjesno, u prostorijama tužene, uz prisustvo radnika tužene i na osnovu podataka datih vještaku od strane tužene. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da bi apelantica u navedenom periodu, da joj je bio omogućen rad, ostvarila zaradu u iznosu od 9. 260,52 KM. Kako je ova visina utvrđena na dan vještačenja tj. 15. juna 2002. godine, od kog dana tužena ima saznanja o svojoj obavezi prema apelantici, od tog dana, saglasno odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, se nalazi u docnji, pa je dužna platiti i kamatu. Prvostepenom presudom apelantici je također dosuđena i dospjela a neisplaćena kamata i to na iznos glavnog duga na dan izrade nalaza vještaka 15. juna 2002. godine u iznosu od 14. 838,51 KM. Najzad, pošto je kamata sporedno potraživanje i nije postala samostalni i glavni dug, to je sud odbio kao neosnovan zahtjev za isplatu kamate na ovaj iznos.
5. Presudom Okružnog suda broj Gž-44/04 od 20. aprila 2006. godine žalba tužene je djelimično uvažena, presuda Osnovnog suda broj RS-119/96 od 8. decembra 2003. godine preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je apelantici, na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za period 21. aprila 1995. godine do 1. decembra 1998. godine, umjesto iznosa od 9. 260,52 KM dosuđen iznos od 8.018,54 KM. Na ime obračunatih kamata za navedeni period apelantici je dosuđen iznos na način kako je specificiran u izreci drugostepene presude, a na iznos glavnog potraživanja od 8.018,54 KM, dosuđena je kamata po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate RS («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 19/01).
6. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-I-06-002410 od 13. juna 2006. godine usvojen je prijedlog tražioca izvršenja-apelantice i dozvoljeno izvršenje presude Osnovnog suda broj RS-119/96 od 8. decembra 2003. godine koja je preinačena Presudom Okružnog suda broj Gž-44/04 od 20. aprila 2006. godine. Navedenim rješenjem o izvršenju naložen je izvršeniku-tuženom prenos sredstava i to dosuđenog iznosa od 8.018,54 KM i kamate na dosuđeni iznos na račun apelantice. Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 63/04) je uređen postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske, koji je članom 8. stav 2. tačka 1. predvidio da nadležni sudovi dostavljaju izvršna sudska rješenja na verifikaciju Ministarstvu finasija-Sektoru za trezor. Nakon verifikacije obaveze u Ministarstvu finansija – Sektor za trezor, apelantica je kao povjerilac sa 5. novembra 2006. godine zaključila Sporazum o isplati duga po izvršnom sudskom rješenju Osnovnog suda broj 071-0-I-06-
002410 od 13. juna 2006. godine ( u daljnjem tekstu: Sporazum o isplati duga). Članom 2. navedenog Sporazuma o isplati duga dužnik se obavezao da apelantici isplati glavni dug u iznosu od 8.018,54 KM, uz troškove postupka, troškove izvršenja, porez i doprinose, što sve ukupno iznosi 14.248,37 KM. Ministarstvo finansija je 30. oktobra 2006. godine izvršilo plaćanje obaveza preuzetih po Sporazumu o isplati duga, što potvrđuje i izvještaj navedenog Ministarstva finansija. Navedeni Sporazum o isplati duga, kao i izvještaj o izvršenim obavezama je Ustavnom sudu dostavilo Pravobranilaštvo RS aktom broj P-412/09 od 5. augusta 2009. godine. Zatim, prema članu 3. navedenog Sporazuma o isplati duga apelantica se u cjelosti odrekla kamata na sve utvrđene iznose kao i prava na pokretanje bilo kojeg postupka kod suda ili drugog nadležnog organa, a članom 6. Sporazuma o isplati duga se saglasila sa prestankom svih potraživanja od dužnika na osnovu sudskog izvršnog Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-002410 od 13. juna 2006. godine. I konačno, članom 7. Sporazuma o isplati duga je utvrđeno da «ugovorne strane saglasno konstatuju da je daljnje vođenje sudskog izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj 071-0-I-06-002410 bespredmetno, te da se obavezuju da će nakon potpisivanja ovog Sporazuma odustati od svih pravnih lijekova izjavljenih nadležnom sudu, u cilju obustave izvršnog postupka».
7. Apelantica se žali da joj je neizvršenjem Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-002410 od 13. juna 2006. godine povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nakon toga apelantica iznosi tok postupka na način kako je on izložen u činjeničnom dijelu ove odluke. Apelantica ne spori da se, potpisivanjem Sporazuma o isplati duga po sudskom izvršnom Rješenju Osnovnog suda broj 071-0-I-06-002410 od 13. juna 2006. godine, «odrekla prava na kamatu u cjelosti na sve navedene novčane iznose, jer mi [..kako je navela... ] drugi učesnik u Sporazumu nije nudio drugu mogućnost». Ona navodi da je dužnik djelimično izvršio svoja dugovanja u odnosu na kamate koje su utvrđene Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-I-
06-002410 od 13. juna 2006. godine, te da je to razlog zašto podnosi apelaciju. Ona smatra da o propuštanju izvršenja pravosnažnog rješenja o dozvoli izvršenja sudske presude nije bio na raspolaganju nikakav pravni lijek kojim bi ishodila traženo izvršenje. Stoga predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom usvaja njenu apelaciju, utvrđuje povredu prava na pravično suđenje, te odluku dostavlja Vladi Republike Srpske radi osiguranja apelantičinih ustavnih prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, apelantica je u toku izvršnog postupka po Rješenju Osnovnog suda broj 071-0-I-06-002410 od 13. juna 2006. godine zaključila Sporazum o isplati duga sa Ministarstvom finansija RS, kao povjerilac, sa kojim, kako slijedi iz navoda apelacije, nije zadovoljna i isti ne prihvata. Međutim, apelantica dalje nije pokrenula nikakav postupak kako bi osporila navedeni Sporazum o isplati duga zaključenim sa Ministarstvom finansija, već se direktno sa apelacijom obratila Ustavnom sudu. U konkretnom slučaju apelantica je mogla tužbom kod nadležnog redovnog suda u parničnom postupku osporavati navedeni sporazum koji je potpisala sa nadležnim Ministarstvom, odnosno tražiti raskid navedenog sporazuma, ako je smatrala da je izjava o odricanju prava na isplatu kamate data usljed mana volje, odnosno u zabludi, pod prinudom ili prevarom, te nakon toga tražiti isplatu zakonske zatezne kamate. Dakle, apelantica nije koristila pravne lijekove kojim je mogla osporavati valjanost zaključenog sporazuma, a koji joj i dalje stoje na raspolaganju u skladu sa pozitivnim propisima pred nadležnim sudovima, kako bi došla do konačne odluke koja bi bila predmet pobijanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati (vidi odluku Ustavnog suda broj 2040/05 od 20. oktobra 2006. godine).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović