Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2216/08 (M. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2216/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-2216/08, rješavajući apelaciju Marice Brkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Brkić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-
000165 od 2. juna 2008. godine, rješenja Okružnog suda Doboj broj 013-0-Gž-06-000372 od 29. maja 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Teslić broj Rs-82/01 od 25. januara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Vrućice, općina Teslić, koju zatupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 17. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000165 od 2. juna 2008. godine, rješenja Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000372 od 29. maja 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Teslić (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-82/01 od 25. januara 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs-82/01 od 25. januara 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000372 od 29. maja 2006. godine tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod «Pošte Srpske» AD Banja Luka, R.J. za poštanski saobraćaj Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) je odbačen kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prema odredbi člana 80. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO) koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka predmetnog spora radnik imao pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu, podnese zahtjev za ostvarivanje prava iz radnog odnosa kao i prigovor protiv odluke koju ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima, a u članu 2. istog člana, radnik će taj prigovor podnijeti orgadu utvrđenim opštim aktom, odnosno Kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovopravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava, dok je odredbom člana 83. stav 1. navedenog zakona propisano da radniku koji nije zadovoljan konačnom odlukom organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana zatraži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, s tim što je stavom 2. navedenog člana propisano da zaštitu pred sudom radnik ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje. Budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelantici radni odnos kod tuženog prestao 30. septembra 1992. godine i da je tuženi apelantici preporučenim pismom s povratnicom dostavio rješenje o prestanku radnog odnosa broj 01-129/92 od 16. novembra 1992, radnu knjižicu, diplomu i ostalu dokumentaciju koje je apelantica zaprimila 18. novembra 1992. godine, kao i da apelantica nije podnosila tuženom bilo kakv pismeni zahtjev za povrat na posao, niti se tuženom usmeno obraćala sa takvim zahtjevom, Okružni sud je zaključio da su apelanticini žalbeni neosnovani zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000165 od 2. juna 2008. godine revizija koju je apelantica izjavila protiv rješenja Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000372 od 29. maja 2006. godine je odbijena kao neosnovana. U obraloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne, budući da je na temelju stanja u spisu da je apelantica propustila ponijeti zahtjev za ostvarenje prava iz radnog odnosa kako je to propisano odredbom člana 80. ZOPRO-a, a kako je u članu 83. stav 2. ZOPRO-a je propisano da radnik ne može sa uspjehom tražiti radno pravnu zaštitu sudskim putem, ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom poslodavca proizlazi su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primjenili materijalno pravo, zbog čega nije moglo biti udovoljeno apelanticinim revzionim navodima.
4. Apelantica se žali da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/ 3. e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. i člana 14. Europske konvencije za zaštitu ljdskih prava i osnovnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, u osporenim odlukama je utvrđeno da apelantica nije iskoristila pravo propisano odredbom člana 80. ZOPRO-a iz čega proizlazi da sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog zahtjeva za povratak apelantice na posao, već je tužbeni zahtjev odbačen iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica se morala obratiti poslodavcu kako je to propisano u navedenoj odredbi ZOPRO-a ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva poslodavcu, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-
22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da činjenica da se apelantica nije obratila poslodavcu za zaštitu svojih prava ukazuje na to da nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev sudu, na temelju kojeg sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović