Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2755/09 (M. J.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2755/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2755/09, rješavajući apelaciju Mirze Jarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirze Jarića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-000 768 od 10. maja 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirza Jarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 31. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-000 768 od 10. maja 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje po osporenoj odluci.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv tužene Hippo banka D.D. Zenica u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđenje, v.s. 3.500,00 KM, Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu, broj P-1914/98 od 13. maja 2002. godine, kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1905/03 od 5. aprila 2004. godine, uvažena je žalba apelanta i preinačena je prvostepena presuda, tako što je utvrđeno da je osnovano potraživanje apelanta prema tuženoj za iznos od 3.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu troškova postupka.

4. Rješenjem Općinskog suda, broj P-1914/98 od 8. februara 2006. godine, koje je u žalbenom postupku potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-000 768 od 10. maja 2006. godine, naloženo je apelantu da na račun Zeničko-dobojskog kantona uplati taksu koja se odnosi na taksu na tužbu, presudu, žalbu i opomenu u ukupnom iznosu od 545,00 KM. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe iz člana 50. Zakona o sudskim taksama («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona», broj 1/97...4/04) kada je naložio apelantu da uplati navedenu taksu. Dalje se navodi da je nedozvoljen i žalbeni prigovor apelanta, u kojem je istakao da je presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1905/03 od 5. aprila 2004. godine, odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, iz razloga što se postupak po žalbi u smislu odredbe člana 203. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03) može voditi samo protiv prvostepene presude.

5. Apelant navodi da je Općinski sud u predmetnom postupku donio rješenje o izvršenju, broj 43 01 002869 081 od 19. novembra 2008. godine, kojim ga je obavezao na izvršenje rješenja Općinskog suda, broj P-1914/98 od 8. februara 2006. godine, te naknadu troškova tražioca izvršenja u iznosu od 240,00 KM. Apelant je protiv navedenog rješenja o izvršenju izjavio prigovor.

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

8. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od

23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, u koje nesporno spada i obaveza plaćanja sudske takse kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati sudsku taksu, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Obzirom da se u konkretnom slučaju dakle ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o sudskim taksama, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se u apelantovom slučaju radi o zloupotrebi prava, slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa ovim navodima apelanta da je pobijanom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava (vidi Ustavni sud, odluka broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluke o dopustivosti, br. AP-669/03, od 17. marta 2004. godine i AP-652/08 od 3. aprila 2008. godine). Shodno tome, a budući da je apelantova obaveza na uplatu takse zasnovana na relevantnim odredbama Zakona o sudskim taksama, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na zloupotrebu prava, Ustavni sud zaključuje da se i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

11. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2755/09 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio