Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3749/08 (G. J.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3749/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 3749/08, rješavajući apelaciju Gorana Jeremića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Jeremića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Uvp-08-000181 od 3. septembra 2008. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-07-001111 od 25. marta 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Garan Jeremić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, podnio je 21. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000181 od 3. septembra 2008. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-001111 od 25. marta 2008. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj U-941/05 od 27. septembra 2006. godine uvažena je tužba apelanta, vlasnika SZR „AS Jeremić“, i poništeno drugostepeno rješenje Ministarstva finansija Republike Srpske-Poreska uprava-Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor za rješavanje poreskih žalbi) broj 06/02.01/0104/II-450-162/05 od 17. oktobra 2005. godine, kojim je odbijena žalba apelanta i potvrđeno prvostepeno rješenje Ministarstva finansija Republike Srpske-

Poreska uprava-Podružni centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: Podružni centar poreske uprave) broj 02/0702-156-1455-2/04 od 29. decembra 2004. godine. Također, ovom presudom je obavezan tuženi da najkasnije u roku od 30 dana od prijema ove presude, umjesto poništenog upravnog akta, donese drugi akt. Predmetnim osporenim odlukama upravnih organa apelantu je naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti u periodu poslovanja za period od 28. februara 2000. godine do 30. novembra 2004. godine, izvrši u roku od 10 dana uplatu poreza u ukupnom iznosu od 4.637,02 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom.

3. Postupajući po presudi Okružnog suda od 27. septembra 2006. godine, Odbor za rješavanje poreskih žalbi je donio rješenje broj 06/1.01/0104/II-450-1098/06 od 29. novembra 2006. godine kojim se poništava rješenje Podružnog centra poreske uprave od 29. decembra 2004. godine i predmet vraća prvostepenom organu na ponovni postupak.

4. U ponovnom postupku, Podružni centar poreske uprave je donio rješenje o plaćanju prijavljenih obaveza broj 06/1.02/0702-456-20/07. od 9. februara 2007. godine, kojim je obavezao apelanta na plaćanje poreza u ukupnom iznosu od 3.640,00 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom, radi otklanjanja nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju koje se odnose na obračun, prijavu i plaćanje poreskih obveza.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-U-07-001111 od 25. marta 2008. godine odbačena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Podružnog centra poreske uprave od 9. februara 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da je tužba odbačena na osnovu odredbe člana 22. tačka 4. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05), jer je podnijeta protiv nekonačnog upravnog akta protiv kojeg se mogla izjaviti žalba, a što je apelant propustio da učini u skladu sa odredbom člana 13. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02) u vezi sa članom 7. stav 1. istog zakona.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000181 od 3. septembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 25. marta 2008. godine.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama iz dispozitiva povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

9. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju zloupotrebe prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, H protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schoumen i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schoumen i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze plaćanja poreskih obaveza po osnovu obavljanja samostalne djelatnosti, kako je to relevantnim zakonima predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da plati porez na, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi, da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3749/08 (G. J.) | Sudska praksa | Aktio