Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-819/07 (S. S.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-819/07

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 822/07, rješavajući apelaciju Saliha Sefića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Saliha Sefića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-212/01.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese odluku o apelantovoj žalbi u predmetu broj Gž-212/01.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Sefića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1425/05 od 28. decembra 2006. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Salih Sefić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Kamengrada općina Sanski Most, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 14. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-212/01. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 822/07. Isti apelant je, također 14. marta 2007. godine, podnio drugu apelaciju, ali protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1425/05 od 28. decembra 2006. godine. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 819/07.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda te Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 22. marta 2007. godine i 2. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelacije.

3. Odgovori na apelacije dostavljeni su 18, 19. i 22. februara 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 8. septembra 2009. godine.

5. S obzirom da je u konkretnom slučaju apelant dostavio Ustavnom sudu više zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju koja se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je odlučio, u skladu sa odredbama člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, da apelaciju evidentiranu pod brojem AP 819/07 spoji sa apelacijom evidentiranom pod brojem AP 822/07, tako da će biti vođen jedan postupak i donesena jedna odluka pod brojem AP 822/07.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu vodio postupak zbog smetanja posjeda. Općinski sud je donio Rješenje broj P-327/00 od 19. marta 2000. godine i Rješenje broj P- 327/00 od 11. aprila 2001. godine (ispravka rješenja od 19. marta 2000. godine), kojim je odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu. Općinski sud je Rješenjem broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine odbacio ponovnu apelantovu tužbu zbog smetanja posjeda, uz obrazloženje da se pred istim sudom vodi postupak u predmetu broj P-327/00 između istih stranaka sa istovjetnim tužbenim zahtjevom.

8. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine odbio kao neosnovane apelantove žalbe protiv rješenja Općinskog suda broj P-327/00 od 19. marta i 11. aprila 2001. godine, kojim je bila odbačena tužba zbog smetanja posjeda kao neblagovremena. Rješenjem broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine, kojim je bila odbačena druga tužba zbog smetanja posjeda jer postoji litispendencija.

9. Nakon toga, apelant je Ustavnom sudu podnio dvije apelacije. U apelaciji koja je datirana 10. oktobra 2001. godine apelant je osporio rješenja Kantonalnog suda broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine i Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine. U apelaciji sa datumom od 1. decembra 2001. godine apelant je osporio rješenja Kantonalnog suda broj Gž- 409/01 od 31. oktobra 2001. godine i Općinskog suda broj P-327/00 od 19. marta i 11. aprila 2001. godine.

10. Rješavajući o navedenim apelacijama Ustavni sud je donio Odluku broj U 36/02 od 30. januara 2004. godine kojom je usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedenom odlukom Ustavni sud je ukinuo rješenja Kantonalnog suda broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine i Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, kao i rješenja Općinskog suda broj P-327/00 od 19. marta i 11. aprila 2001. godine, te predmet vratio Općinskom sudu na hitan ponovni postupak. Međutim, iako je ukinuo drugostepenu odluku (Gž-212/01), Ustavni sud nije ukinuo prvostepeno Rješenje broj P- 24/01 od 27. februara 2001. godine, kojim je bila odbačena druga apelantova tužba zbog postojanja litispendencije. Obrazloženje odluke Ustavnog suda pretežno se odnosi na rješenja Općinskog i Kantonalnog suda kojima je bila odbačena apelantova tužba kao neblagovremena.

11. Nakon što je predmet bio vraćen Općinskom sudu uslijedio je novi postupak, ali samo u dijelu u kome je vraćen, tj. u predmetu u kojem je bila odbačena kao neblagovremena apelantova tužba zbog smetanja posjeda. Što se tiče drugog postupka, gdje je Ustavni sud ukinuo drugostepeno Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine bez ukidanja i Rješenja Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine, nesporno je da ni Općinski a ni Kantonalni sud nisu vodili bilo kakve postupke, odnosno da nisu donosili bilo kakve odluke, te da je nakon ukidanja Rješenja broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine ostala neriješena apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine.

12. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj P-265/04 od 12. maja 2005. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu zbog smetanja posjeda. Prema navodima iz tužbe, do smetanja posjeda je došlo tako što je općina Sanski Most, ne pitajući apelanta, izdala apelantovom bratu odobrenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u njegovoj kući koja se nalazi na istoj parceli na kojoj se nalazi i apelantova kuća i na kojoj su apelant i njegov brat suvlasnici. Preko te parcele vodi zajednički put koji prolazi neposredno pored nekretnine koja je u apelantovom vlasništvu i kojim se dolazi do kuće apelantovog brata u kojoj je bio otvoren navedeni ugostiteljski objekat. Da bi gosti mogli doći do ugostiteljskog objekta morali su autom ili pješke proći predmetnim zajedničkim putem neposredno uz apelantovu kuću, kojom prilikom su pravili buku, dizali prašinu, oštećivali kolnik puta i sl., te su na taj način smetali i ograničavali apelanta u uživanju posjeda i vlasništva na njegovim nekretninama. Osim toga, istom tužbom je traženo da se utvrdi kako je općina Sanski Most izdavanjem odobrenja za obavljanje ugostiteljske djelatnosti apelantovom bratu dala veća prava u odnosu na predmetne nekretnine nego što ih ima apelant, čime je on bio nezakonito ograničen u uživanju prava vlasništva.

13. Općinski sud je predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu zbog što je tokom postupka nesporno utvrđeno da apelantov brat više ne obavlja ugostiteljsku djelatnost na lokaciji na kojoj ju je ranije obavljao (u blizini apelantove kuće), te da je općina Sanski Most donijela novo rješenje kojim je odobrena promjena sjedišta radnje. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da smetanje posjeda pretpostavlja protupravno postupanje, a da u ovom slučaju u trenutku odlučivanja nema protupravnosti na strani tuženog s obzirom da je, u međuvremenu, prestao sa obavljanjem ugostiteljske djelatnosti na lokaciji na kojoj je ranije radio, te da treće osobe više ne koriste zajednički put da bi došle do ugostiteljskog objekta. Sud je napomenuo da ne isključuje mogućnost da je apelant bio ometan u svome posjedu u vrijeme podnošenja tužbe, s obzirom da je njegov brat obavljao ugostiteljsku djelatnost u neposrednoj blizini njegove kuće te su gosti stalno prolazili i tako remetili apelantov mir. Međutim, pošto je tuženi prešao na novu lokaciju u vrijeme kada je doneseno ovo rješenje nema više protupravnog postupanja a ni smetanja apelantovog posjeda, a po mišljenju suda bilo bi bespredmetno raspravljati o eventualnom smetanju posjeda prije prelaska tuženog na novu lokaciju.

14. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja. Smatrao je da je trebalo udovoljiti njegovoj tužbi bez obzira što je njegov brat u međuvremenu počeo raditi na novoj lokaciji. U žalbi je naglašeno kako njegova tužba nije bila samo posesorna već i petitorna, s obzirom da je tražio da se utvrde i brojna kršenja drugih zakona kao što je Zakon o prostornom uređenju, Zakon o građevinskom zemljištu, Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti i sl. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-868/05 od 26. septembra 2005. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radilo o tužbi kojom je tražena zaštita posjeda, koju je, s obzirom na novonastale okolnosti, trebalo odbiti kao neosnovanu i po mišljenju ovog suda, te da prvostepenim rješenjem nije došlo do povrede ni materijalnog a ni procesnog zakona.

15. Apelantovu reviziju Vrhovni sud je odbio Rješenjem broj Rev-1425/05 od 28.

decembra 2006. godine. U obrazloženju je navedeno kako ovlaštena osoba ima pravo, neovisno o sporu zbog smetanja posjeda, da zahtijeva sudsku zaštitu po osnovu prava na posjed. Prema mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju se radilo i o tužbi radi utvrđenja. Međutim, da bi se moglo postupati prema takvoj tužbi potrebno je da su ispunjeni uvjeti predviđeni članom 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku, tj. da je podizanje ovakve tužbe predviđeno posebnim propisima ili da tužitelj ima pravni interes da sud ustanovi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost odnosno neistinitost koje isprave prije dospijeća zahtjeva za činidbu iz tog odnosa. U konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za tužbu koji su predviđeni odredbama člana 54. stav

2. Zakona o parničnom postupku, jer je iz predmetnog tužbenog zahtjeva vidljivo da apelant traži samo utvrđivanje činjenica, a ne i utvrđivanje postojanja odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje sudske odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant naglašava da je zbog nepravilne primjene materijalnog i procesnog prava došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je sve uzrokovalo i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i kršenje prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U odnosu na kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelant naglašava da je Ustavni sud ukinuo Rješenje Kantonalnog suda broj Gž- 212/01 od 13. aprila 2001. godine, te da je slijedom toga ostala neriješena njegova žalba na prvostepeno Rješenje Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine, s obzirom da Kantonalni sud nakon ukidanja navedenog rješenja nije donio novu odluku. Imajući u vidu da je odluka Ustavnog suda donijeta početkom 2004. godine proizlazi da postupak traje nerazumno dugo. Apelant predlaže kako slijedi: a) da se obaveže Kantonalni sud da okonča postupak o žalbi u predmetu broj Gž-212/01, te da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku kao i da se obaveže Vlada Unsko-sanskog kantona ili Vlada Federacije BiH da, zbog propusta navedenog suda, apelantu isplati po 1.000 KM za svaku godinu kašnjenja računajući od dana dostavljanja odluke Ustavnog suda; b) da se ukine prvostepeno Rješenje Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine uz iste obaveze kantonalne ili federalne Vlade iz prethodnog stava; c) da se apelacija AP 59/01 pripoji apelaciji U 36/02 ili predmetu koji po ovoj apelaciji dobije novi broj; d) da se obaveže Općinski sud da izvrši spajanje predmeta broj P-265/04 i P-24/01 i da donese jedinstvenu odluku uz iste obaveze kantonalne ili federalne Vlade.

18. U odnosu na kršenje ostalog dijela člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s čim je došlo i do povrede ostalih prava na koja se apelant poziva, naglašava se da je proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava (čl. 6, 8, 16. i 17. Zakona o vlasničko-pravnim poslovima te čl. 54, 241. i 250. Zakona o parničnom postupku) apelantu onemogućen pristup sudu kao i pravo na djelotvoran pravni lijek. Do navedenog je, u suštini, došlo zbog odbijanja predmetne tužbe kao neosnovane, za koju apelant misli da nije samo posesorna već i da je petitorna, zbog čega je trebalo utvrditi da je došlo do kršenja njegovih prava. Povredu apelantovih prava trebalo je utvrditi zbog toga što je općina Sanski Most prvu dozvolu za obavljanje djelatnosti dala nezakonito, zbog čega su treća lica povrijedila njegova vlasnička prava, a općina je trećim licima dala i više prava nego što su ga imali on i njegov brat, a na sve to nije od uticaja što je u međuvremenu njegov brat preselio ugostiteljsku radnju na drugo mjesto a općina dozvolila promjenu sjedišta firme.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud naglašava kako je tražio stav Ustavnog suda, imajući u vidu da je ukinuta drugostepena odluka a da je ostala na snazi prvostepena. U principu, Kantonalni sud smatra da nije došlo do povreda apelantovih ustavnih prava, s obzirom da je hitno okončan postupak u dijelu u kojem su ukinute obje odluke te predmet vraćen Općinskom sudu. Općinski sud također smatra da nije došlo do povreda apelantovih prava, zbog što je taj sud Odluku Ustavnog suda broj U 36/02, kojom su ukinuta njegova rješenja broj P-327/00 od 19. marta i 11. aprila 2001. godine, primio 4. oktobra 2004. godine, te da je donio novo Rješenje broj P- 265/04 od 12. maja 2005. godine, nakon čega je ubrzo odlučeno i o apelantovoj žalbi s obzirom da je Kantonalni sud donio novo Rješenje broj Gž-868/05 od 26. septembra 2005. godine. Što se tiče ostalih navoda o povredi člana 6. stav 1. Evropske konvencije Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud smatraju da nema osnova da se utvrdi tako nešto, te ostaju kod razloga datih u svojim presudama.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03) „Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 54. st. 1. i 2.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave.

Takva se tužba može podići kada je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa.“

21. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) „Član 83. stav 1.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

Član 84.

Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda.“

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1425/05 od 28. decembra 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 6.1, 13. i 17. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

„Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.“

28. Ustavni sud je u Odluci broj AP 148/05 od 29. septembra 2006. godine zauzeo stav da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv kada se radi o sporu zbog smetanja posjeda gdje apelant tvrdi da mu je zbog dugog trajanja postupka bilo onemogućeno mirno uživanje u njegovoj imovini. Imajući u vidu da se radi o gotovo identičnom predmetu kao u slučaju u kojem je Ustavni sud zauzeo navedeno stanovište, Ustavni sud konstatuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

29. U postupku koji je okončan osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-1425/05 od 28. decembra 2006. godine konačno je odbijena, kao neosnovana, apelantova tužba kojom je predloženo da se utvrdi da je apelant, na naprijed opisani način, ometen u mirnom uživanju svog posjeda i imovine. Apelant smatra da je pogrešnim tumačenjem odredaba materijalnog i procesnog prava došlo do povrede prvenstveno prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i ostalih prava na čije kršenje se poziva. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radilo o petitornoj tužbi, te da o njoj nije moglo biti odlučeno isključivo na temelju zakonskih odredaba kojima se reguliše smetanje posjeda.

30. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu: «Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

31. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud neće, u konkretnom slučaju, ispitivati da li su ispravno primijenili materijalno ili procesno pravo redovni sudovi, niti će se staviti u njihovu ulogu pa izvršiti ocjenu pravne prirode predmetne apelantove tužbe. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Općinskog i Kantonalnog suda u pogledu pravne ocjene predmetne tužbe, te njihovog zaključka da se radi o posesornoj tužbi. Navedeni sudovi su svoje zaključke temeljili na nazivu i sadržaju predmetne tužbe, u kojoj se eksplicitno koriste termini kao što je «zaštita posjeda», «smetanje posjeda» i sl. te u tom pravcu, po mišljenju Ustavnog suda, ne može biti govora o bilo kakvoj proizvoljnosti, koja bi mogla dovesti do kršenja ustavnih apelantovih prava. Osim toga, Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim obrazloženje ovih sudova u pogledu odbijanja predmetnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je u osporenim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda naglašeno kako je nesporno utvrđeno da je tuženi prestao sa obavljanjem ugostiteljske djelatnosti u neposrednoj blizini apelantove kuće. Imajući u vidu da, u trenutku donošenja osporenih rješenja, nije moglo biti govora o bilo kakvom smetanju ili uznemiravanju apelantovog posjeda, navedeni sudovi su naglasili da ne mogu usvojiti predmetni tužbeni zahtjev, uz pozivanje na odredbe člana 83. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima prema kojima «...sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju...».

32. Sa druge strane, Vrhovni sud je smatrao da predmetna tužba ne ispunjava uvjete iz člana 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku da bi se mogla smatrati utvrđujućom tužbom, te je u osporenom rješenju naglasio «...da apelant traži samo utvrđivanje činjenica a ne i utvrđivanje postojanja odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa...». Citirano obrazloženje Vrhovnog suda nije, po mišljenju Ustavnog suda, proizvoljno, s obzirom da član 54. Zakona o parničnom postupku zaista propisuje određene uvjete kod podnošenja tužbe radi utvrđenja, a u predmetnom postupku apelant nije uspio dokazati da je takve uvjete ispunio. Ustavni sud napominje da je tokom predmetnog postupka apelant imao pristup sudu u tri instance, da ga je zastupao advokat, da mu je pružena prilika da predlaže i prezentira dokaze, da se izjašnjava o navodima suprotne strane, daje svoje komentare, koristi pravne lijekove i sl., te ne može biti govora o tome da apelantu nije bio omogućen pristup sudu, kako se to tvrdi u apelaciji odnosno da nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek.

33. Što se tiče ostalih apelantovih prijedloga u vezi sa navodnim kršenjem ustavnih prava, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantov prijedlog da se apelacija AP 59/01 spoji sa apelacijom U 36/02, s obzirom da je AP 59/01 presigniran u SU upisnik (upisnik za sudsku upravu) a predmet U 36/02 je okončan donošenjem odluke Ustavnog suda od 30. januara 2004. godine. Ustavni sud je istog mišljenja prema apelantovom prijedlogu da se Općinski sud obaveže na spajanje predmeta i donošenje jedinstvene odluke, s obzirom da se radi o prijedlogu koji se ne odnosi ni na jedno ustavno pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda.

34. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti da je u vezi s tim došlo do povrede apelantovih prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora posmatrati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

37. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud primjećuje da je svojom ranijom Odlukom U 36/02 od 30. januara 2004. godine ukinuo Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine, čime je, de facto, apelantova žalba protiv prvostepenog Rješenja Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine ostala neriješena. Ustavni sud će dužinu predmetnog postupka računati od 24. oktobra 2004. godine, što je datum prvog obraćanja Kantonalnog suda u vezi sa navedenom odlukom Ustavnog suda, iz čega proizlazi da je od tog datuma Kantonalni sud bio upoznat sa činjenicom da je ukinuta njegova drugostepena odluka, te da je tako apelantova žalba na prvostepeno rješenje ostala neriješena.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju trebalo je donijeti odluku o apelantovoj žalbi u predmetu Gž- 212/01 u postupku zbog smetanja posjeda. Prema stanju spisa apelacije, osnovno pitanje koje je trebalo riješiti je prigovor litispendencije, tj. trebalo je utvrditi da li je protiv tuženog ranije pokrenuta parnica sa istovjetnim tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava kako se konkretan spor, odnosno predmetni žalbeni postupak, ne može smatrati naročito složenim da bi za njegovo rješavanje bio potreban duži vremenski period.

40. Ustavni sud primjećuje da apelantova žalba protiv Rješenja Općinskog suda broj P- 24/01 od 27. februara 2001. godine još uvijek nije riješena, iako je Kantonalni sud na to bio obavezan počevši od 24. oktobra 2004. godine. Od tada pa do donošenja ove odluke Ustavnog suda proteklo je oko pet godina, bez navođenja bilo kakvog relevantnog razloga zbog čega žalbeni postupak tako dugo traje, a iz spisa apelacije je očigledno da je Kantonalni sud bio potpuno pasivan u ovom periodu, tj. nije poduzeo niti jednu radnju s ciljem da riješi predmetnu žalbu. Ništa u konkretnom slučaju ne ukazuje da je dužini žalbenog postupka doprinio apelant, te stoga Ustavni sud zaključuje da je sva odgovornost za rješavanje predmetne žalbe na Kantonalnom sudu. Prema tome, a s obzirom da u konkretnom slučaju žalba stoji neriješena oko pet godina, a Kantonalni sud nije prezentirao relevantne razloge koji bi opravdali ovako dugačak period neaktivnosti, Ustavni sud smatra da se navedeni period ne može smatrati «razumnim rokom» u smislu standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Apelant je tražio kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, međutim Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, apelantu dovoljna satisfakcija činjenica da je Ustavni sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku, te da je naložio hitno donošenje odluke o apelantovoj žalbi, te se iz tog razloga posebna novčana satisfakcija apelantu neće dosuđivati.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud smatra da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, s obzirom da u konkretnom slučaju žalba stoji neriješena oko pet godina a Kantonalni sud nije prezentirao relevantne razloge koji bi opravdali ovako dugačak period neaktivnosti

44. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-819/07 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio