Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1640/07 (B. N.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1640/07

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1640/07, rješavajući apelaciju Bogoljuba Novakovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Bogoljuba Novakovića, Zdravke Drljača, Jelice Duvnjak i Dragice Gvero podnesene protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-01-Kž-06 000 374 od 24. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-508/05 od 25. maja 2006. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bogoljub Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa dr. Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), registriranu pod brojem AP 1640/07, protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-01-Kž-06 000 374 od 24. aprila 2007. godine, te Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-508/05 od 25. maja 2006. godine.

2. Zdravka Drljača, Jelica Duvnjak i Dragica Gvero (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banje Luke, koje zastupa Smiljana Delić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 8. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu, registriranu pod brojem AP 1641/07, protiv Presude Okružnog suda broj 011-01-Kž-06 000 374 od 24. aprila 2007. godine, te Presude Osnovnog suda broj K-508/05 od 25. maja 2006. godine. Apelantica Drljača je apelaciju dopunila 16. juna 2008. godine, 11. jula 2008. godine i 11. augusta 2008. godine. Apelantica Duvnjak je dopunila apelaciju 11. augusta 2008. godine. Apelantica Gvero je dopunila apelaciju 27. juna 2008. godine, 18. jula 2008. godine i 18. augusta 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije br. AP 1640/07 i AP 1641/07 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1640/07.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), kao učesnika u postupku, zatraženo je 18. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelacije br. AP 1640/07 i AP 1641/07.

5. Okružni sud je dostavio odgovor na apelacije 27. juna 2007. godine. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelacije 9. jula 2007. godine. Okružno tužilaštvo je odgovor na apelacije dostavilo 1. augusta 2007. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantu Novakoviću, te apelanticama Drljača, Duvnjak i Gvero 9. septembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Osnovnog suda broj K-508/05 od 25. maja 2006. godine apelant Novaković, te apelantice Drljača i Duvnjak proglašeni su krivim za po jedno krivično djelo - nesavjestan rad u službi iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS), te su im izrečene zatvorske kazne, i to apelantu u trajanju od osam mjeseci, odnosno apelanticama u trajanju od tri mjeseca. Apelantica Gvero proglašena je krivom za produženo krivično djelo - nesavjestan rad u službi iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS, te joj je izrečena zatvorska kazna od pet mjeseci.

9. Apelant Novaković, apelantice Duvnjak i Gvero su 30. novembra 2001. godine očigledno nesavjesno postupali u vršenju službe prilikom carinjenja robe – pržene kafe, koju je preduzeće «Vučko trade» d.o.o. Barlovci (u daljnjem tekstu: uvoznik) carinilo u Carinskoj ispostavi Banja Luka, po carinskim ispravama br. 94013/9087 i 94013/9088 od 30. novembra 2001. godine. Naime, apelant Novaković, kao službeno lice, viši stručni saradnik-carinik pregledač, zaposlen u Republičkoj upravi carina Republike Srpske, Carinska ispostava Banja Luka, prilikom fizičkog pregleda robe na kamionu, svojim potpisom i službenom šifrom, konstatirao je da se u vozilima nalazi kapućino, kako je to deklarirao uvoznik, a ne kafa koja je stvarno bila u vozilima. Apelantica Duvnjak, kao službeno lice, republički tržišni inspektor u Republičkoj tržišnoj inspekciji, Odjeljenje Banja Luka, izdala je 3. decembra 2001. godine potvrdu o izvršenom organoleptičkom pregledu i uzetim uzorcima za laboratorijska ispitivanja broj 05/2-324-V-11/2761 za proizvod kapućino, a apelantica Gvero, kao službeno lice, republički sanitarni inspektor u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, izdala je saglasnost broj 04-510.7-4339/01 od 30. novembra 2001. godine za carinjenje životnih namirnica – predmeta opće upotrebe koji se uvoze u Republiku Spsku. Apelantica je time dala saglasnost za carinjenje ovih dviju pošiljki, a na taj način su sve troje omogućili uvozniku da, u postupku carinjenja uvezene robe - 40.000 kg pržene kafe, čija je fakturirana vrijednost 120.000,00 KM, ne obračuna i uplati akcize u iznosu od 100.000,00 KM za koji je nastupila šteta za budžet Republike Srpske.

10. Apelantice Drljača i Gvero su 22. decembra 2001. godine očigledno nesavjesno postupile u vršenju službe, prilikom carinjenja robe-pržene kafe, koju je uvoznik carinio u Carinskoj ispostavi Banja Luka prema jedinstvenim carinskim ispravama br. 94013/20244 i 94013/20245 od 22. decembra 2001. godine, i to tako što je apelantica Drljača, kao službeno lice, republički tržišni inspektor u Republičkoj tržišnoj inspekciji, izdala 24. decembra 2001. godine potvrdu o izvršenom organoleptičkom pregledu i uzetim uzorcima za laboratorijsko ispitivanje broj 05/3-324-V-10/2127 za proizvod kapućino, a apelantica Gvero, kao službeno lice, republički sanitarni inspektor u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite, izdala saglasnost broj 04-510.7-4678/1 od 24. decembra 2001. godine za carinjenje životnih namirnica-predmeta opće upotrebe koji se uvoze u Republiku Srpsku. Time je dala saglasnost za carinjenje ovih dviju pošiljki, te su na taj način obje omogućile uvozniku da u postupku carinjenja uvezene robe - 40.000 kg pržene kafe, čija je fakturna vrijednost 120.000,00 KM, ne obračuna i uplati akcize u iznosu od 100.000,00 KM, a za koji je nastupila šteta za budžet Republike Srpske.

11. U izreci presude sud je konstatirao da su apelant Novaković, te apelantice Drljača i Duvnjak, u jednom slučaju, te apelantica Gvero u dva navrata, kao službena lica, očigledno nesavjesno postupali u vršenju službe iako su bili dužni i mogli biti svjesni da može nastupiti veća imovinska šteta, pa je usljed toga i nastupila imovinska šteta koja prelazi 50.000 KM. Apelantica Gvero time je počinila produženo, a apelant Novaković i apelantice Drljača i Duvnjak po jedno krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS.

12. U obrazloženju presude sud je konstatirao da je odredbom člana 126. stav 3. tačka 2. Krivičnog zakona RS propisano da se pod pojmom službenog lica podrazumijeva lice koje u bilo kojem organu državne vlasti ili državnom organu stalno ili povremeno obavlja službenu dužnost ili službenu funkciju. Sud je konstatirao da je nesporna činjenica da su apelant Novaković i apelantice Drljača, Duvnjak i Gvero, u skladu sa važećim propisima i pravilnicima o sistematizaciji radnih mjesta, bili raspoređeni da izvršavaju svoje službene dužnosti. U vezi s tim, sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o carinskoj službi («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 7/00), Zakona o sanitarnoj inspekciji («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 14/94) i Zakona o tržišnoj inspekciji («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 10/97) kojima je propisan djelokrug rada službi u kojim su apelant i apelantice bili zaposleni, te njihova prava i obaveze u vezi sa obavljanjem povjerenih poslova, kao i način zasnivanja i prestanka radnog odnosa. Iako su službeni statusi navedenih lica zasnovani imenovanjem od određenog službenog lica (direktora, ministra), sud je ocijenio da su svi bili službena lica koja su obavljala službenu dužnost ili funkciju u organu državne vlasti (upravna vlast). Dakle, apelant i apelantice nisu imali status funkcionera u organima izvršne vlasti, već upravne vlasti, jer je u odnosu upravne i izvršne vlasti «izvršnu i upravnu funkciju moguće i sadržinski razgraničiti s obzirom na to da izvršna funkcija sve više podrazumijeva vođenje politike, dok upravna funkcija obuhvata donošenje upravnih odluka koje imaju cilj svakodnevno operativno izvršenje konkretnih zadataka koji se pred državu postavljaju».

13. Dalje, sud je kao nesporno utvrdio da je kritične prilike uvezena kafa, a ne kapućino, kako je to bilo deklarirano u carinskim ispravama. Ovakav zaključak sud je utemeljio na uvidu u relevantnu dokumentaciju izdatu od nadležnih carinskih uprava u Sloveniji i Hrvatskoj iz kojih se vidi da je u kritičnom periodu prevožena kafa za potrebe uvoznika, pa da je i u Republiku Srpsku uvezena kafa, a ne kapućino. Na ovakav zaključak upućuje činjenica da su pri carinjenju robe u Republici Srpskoj prezentirani isti računi koji su pratili robu prevoženu kroz Sloveniju i Hrvatsku istim prevoznim sredstvom i u kratkom vremenskom kontinuitetu. Dalje, težina ove robe, način njenog pakiranja, cijene i trgovački nazivi predstavljaju okolnosti koje ukazuju na nesumnjiv zaključak da se radilo o uvozu kafe, a ne kapućina. Iz iskaza svjedoka Ljubomira Šurlana, a na osnovu baze podataka Republičke uprave carina za period od 2001. do 2002. godine, proizlazi da je kod većine uvoznika težina kapućina, po pojedinačnom uvozu, iznosila šest tona, a kod uvoznika koji je u pitanju, u spornom periodu, ona je iznosila 25 tona. U relevantnom periodu bilo je 50 carinjenja kapućina za sve uvoznike u Republici Srpskoj, od čega je u 90% slučajeva količina uvezenog kapućina iznosila 4,5 do 6 tona. Dalje, prema izjavi ovog svjedoka, cijena 1 kg kapućina je iznosila od 8 do 16 KM, a kod uvoznika koji je u pitanju 3 KM. Najzad, ovaj svjedok je decidirano naveo da mu je trgovački naziv «amigos kafa kapućino», naznačen u JCI od 30. novembra 2001. godine, nepoznat, te da sama težina od 1.666 koletā puta 12 kilograma plus 1 koleto od 8 kilograma, a kako je naznačeno u fakturama, upućuje na prženu kafu. Dalje, pakiranje od 417 vreća puta 60 kilograma pod trgovačkim nazivom «kafe-kapućino green», nepoznato ovom svjedoku, kako je, također, bilo naznačeno u fakturama, karakteristično je za pakiranje sirove kafe, a ne baze za proizvodnju kapućina. U prilog ocjeni da se u konkretnom slučaju radilo o uvozu kafe, a ne kapućina, Sud se pozvao i na Presudu Osnovnog suda broj K-46/04 od 30. maja 2005. godine u predmetu protiv Bore Vučana, vlasnika preduzeća-uvoznika, iz koje je vidljivo da je uvoznik koji je u pitanju, u povodu događaja koji je predmet i ovog postupka, uvezao kafu. Dalje, iz iskaza svjedoka Radenka Popovića proizlazi da su sporne pošiljke dolaskom na granični prelaz plombirane i stavljene pod carinski nadzor, te da roba od mjesta utovara u Sloveniji u toku transporta nije pretovarana i da je u kratkom vremenskom kontinuitetu prevezena istim prevoznim sredstvom radi carinjenja u ispostavu Banja Luka. Sud je poklonio punu vjeru iskazu svjedoka Ljubomira Šurlana, jer je dao jasan, konkretan, dosljedan i ubjedljiv iskaz na glavnom pretresu. U pogledu navoda odbrane koja je osporavala dokaznu vrijednost njegovog iskaza ističući da je faktički bio u ulozi vještaka, ovaj sud je ukazao na član 145. stav 1. Zakona o krivičnom postupku prema kojem se svjedoci saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavještenje o krivičnom djelu, učiniocu i drugim okolnostima. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o licu koje ima dugogodišnje iskustvo u obavljanju carinskih poslova i poslova za sprečavanje krijumčarenja, Sud je ocijenio da on, kao svjedok, može dati obavještenja o načinu izvršenja konkretnog krivičnog djela, te druga obavještenja koja su značajna za postupak. Najzad, činjenice koje je ovaj svjedok naveo potvrđene su i objektivnim dokazima, tj. carinskim ispravama izdatim u Sloveniji i Hrvatskoj, te carinskim ispravama koje su se odnosile na raniji uvoz kafe i kapućina u Republiku Srpsku, te u Presudi ovog suda broj K-46/04 od 30. maja 2005. godine.

14. Dalje, iz iskaza svjedoka Radenka Popovića proizlazi da je roba imala uredno carinsko obilježje i da plomba nije povređivana, pa je neosnovan navod odbrane da je roba tokom transporta mogla biti pretovarena i da je u konkretnom slučaju trebalo robu izvagati. Međutim, sud nije prihvatio dio iskaza ovog svjedoka da mu nisu poznati pakiranje i težina kafe, odnosno kapućina, zbog toga što je dugogodišnji radnik na carini, pa je ocijenio da je ovaj dio iskaza usmjeren na to da u određenoj mjeri pomogne apelantima da izbjegnu krivičnu odgovornost. Također, ovaj sud nije prihvatio iskaz svjedoka Siniše Nižića, jer je on, u vrijeme izvršenja krivičnog djela, bio pretpostavljeni apelantu Novakoviću. Dalje, protiv ovog svjedoka, apelanta Novakovića i optuženog Guzjanina vodi se poseban krivični postupak za istovrsno krivično djelo. Sud nije ocijenio ni iskaz Bore Vučana, jer se faktički i nije izjašnjavao na okolnosti spornog uvoza. U svom iskazu ovaj svjedok je naveo da ne poznaje apelante, da se ne sjeća šta je njegovo preduzeće u kritičnom periodu uvozilo, da ne zna ko je preuzeo račune za uvoz koji je predmet postupka, niti ko je podnosio zahtjev za carinjenje, te da mu je pri zaključenju sporazuma o priznanju krivice rečeno da će dobiti blažu kaznu i da je traženo od njega da svjedoči u budućem postupku. Sud je navedeni iskaz ocijenio kao sračunat da pomogne apelantima da izbjegnu krivičnu odgovornost. I navodi odbrane da Presuda ovog suda broj K-46/04 od 30. maja 2005. godine u predmetu protiv Bore Vučana ne može predstavljati dokaz u krivičnopravnom smislu su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, tokom razmatranja sporazuma o priznanju krivice u navedenom predmetu Boro Vučan je izjavio da sporazum zaključuje dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, te da je upoznat sa posljedicama njegovog zaključivanja. Dalje, presudu u ovom predmetu donio je nadležni sud i u postupku provedenom prema zakonu. Sve navedeno, prema ocjeni ovog suda, upućuje na zaključak da navedena presuda predstavlja dokaz na osnovu kojeg se mogu utvrditi određene činjenice.

15. Sud nije prihvatio ni iskaze apelantica Drljača, Duvnjak i Gvero, koje su saslušane kao svjedoci. Kao nesporno Sud je utvrdio da, prema Pravilniku o načinu i postupku vršenja kontrole kvaliteta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, inspektori nisu bili dužni da izdaju certifikat na osnovu analize ili superanalize u svrhu carinjenja, već da je bilo dovoljno da izdaju potvrdu, odnosno saglasnost nakon organoleptičkog pregleda. Članom 3. navedenog pravilnika regulirano je da organoleptički pregled obuhvata: prethodnu identifikaciju pošiljke, potvrđivanje količine, pakiranje, označavanje, ambalažu, prevozno sredstvo i uvjete transporta proizvoda, utvrđivanje da li su ispunjeni propisani uvjeti kvaliteta proizvoda, kao što su opći izgled, boja, miris, okus, konzistencija, čistoća, ujednačenost po veličini, strukturi i boji, te druga svojstva specifična za odnosnu vrstu proizvoda koja se mogu utvrditi ovim pregledom. Sud nije mogao prihvatiti da su apelantice izvršile organoleptički pregled pošiljki koje su predmet ovog postupka. Naime, apelantice ističu da su robu pregledale metodom slučajnog uzorka, ali da se drugih detalja ne sjećaju, odnosno niti jedna se nije mogla izjasniti o težini pakiranja kapućina koji je bio predmet pregleda. Apelantica Gvero je ustvrdila da se ne sjeća ni kako izgleda pakiranje kapućina, a ni pakiranje kafe od 60 kg. Iskaz apelantice Drljača je bio kontradiktoran, jer se nije mogla sjetiti u kojoj količini je pakiran kapućino iako je tvrdila da ga je nosila kući. Također, navela je da se radilo o maloj količini iako iz fakture proizlazi da je u pitanju bilo 12 kilograma. Tvrdnje apelantice Drljača da je pregledu prisustvovao i svjedok Radenko Laketić opovrgnute su izjavom ovog svjedoka koji je samo uopćeno potvrdio da je prisustvovao kontroli robe prilikom spornog uvoza, te da je, u ime špedicije, zahtjev za pregled robe popunila i potpisala radnica Dubravka Duran, a ne on. U vezi sa navedenim, Sud nije mogao prihvatiti tvrdnje apelantica da su prilikom pregleda utvrdile da se radi o kapućinu, jer su njihove izjave u tom dijelu neuvjerljive i u tom dijelu su opovrgnute provedenim dokazima na glavnom pretresu.

16. Sud je ocijenio da su apelant Novaković i apelantice Drljača, Duvnjak i Gvero očigledno nesavjesno postupali u vršenju službene dužnosti. Grubo zanemarivanje dužnosti ogledalo se u tome što su, prilikom vršenja službe, u carinskim ispravama, potvrdama i saglasnostima neistinito prikazali da je uvezen kapućino, dakle, očigledno nesavjesno postupili u vršenju službe. Dalje, ovaj sud je konstatirao da su apelant i apelantice postupali kao saizvršioci, čime su omogućili uvozniku koji je u pitanju da u postupku carinjenja ne obračuna akcize. Time je za budžet Republike Srpske nastupila imovinska šteta koja prelazi 50.000 KM. Visinu imovinske štete Sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je utvrdio da je, s obzirom na označene količine, na ime poreza i akciza trebalo biti uplaćeno 240.000 KM. Sud je konstatirao da je apelantica Gvero u dva navrata omogućila uvozniku koji je u pitanju da izbjegne plaćanje akcize u postupku carinjenja, čime se njeno postupanje može okarakterizirati kao sistematično i trajno. Dalje, pojedinačne radnje i propusti apelanta Novakovića, te apelantica Drljača i Duvnjak, prema ocjeni ovog suda, takvi su da se mogu okvalificirati kao očigledno neuredno postupanje, jer je uočljivo grubo zanemarivanje dužnosti. Naime, iako je postojao visok stepen društvene opasnosti djelovanja, te iako su svi djelovali sa umišljajem, odnosno morali biti svjesni da je njihovo ponašanje očigledno neuredno, ipak su pristali da tako postupe.

17. Pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o kontroli kvaliteta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u vanjskotrgovinskom prometu, te Pravilnika o načinu i postupku vršenja kontrole kvaliteta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, Sud je ocijenio da su neosnovani navodi izneseni u postupku da je postupak izdavanja saglasnosti odvojen od postupka carinjenja. Naime, u skladu sa citiranim propisima, roba se ne može cariniti bez prethodno dobijene saglasnosti u vidu potvrde, odnosno certifikata.

18. Sud je ocijenio da je neosnovan i prigovor odbrane da je radnja izvršenja postavljena u optužnici kao «očigledno nesavjesno postupanje u vršenju službe» nerazumljiva i neodređena, te da je Okružno tužilaštvo bilo dužno precizirati radnju izvršenja. Naime, prema mišljenju Suda, Tužilaštvo može disponirati optužnicom, pa, prema tome, i odlučiti koju radnju izvršenja stavlja na teret optuženom, te da je zakonodavac predvidio i ovaj treći oblik radnje izvršenja.

19. Apelant i apelantice, te Okružno tužilaštvo su na presudu Osnovnog suda izjavili žalbu Okružnom sudu.

20. Okružni sud je Presudom broj 011-01-Kž-06 000 374 od 24. aprila 2007. godine žalbu Okružnog tužilaštva, te žalbe apelanta Novakovića i apelantica Drljača, Duvnjak i Gvero odbio kao neosnovane i potvrdio presudu Osnovnog suda.

21. U svojoj žalbi apelant Novaković je istakao da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da su izreka i obrazloženje suprotni, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Dalje, apelant je istakao da je kritične prilike radio kao stručni saradnik, pa da se ne može smatrati odgovornim, odnosno službenim licem iz člana 126. Krivičnog zakona Republike Srpske. Apelant je naveo da se iz presude ne može zaključiti da li se radi o starom ili novom Krivičnom zakonu Republike Srpske, da je Osnovni sud pogrešno tumačio iskaz vještaka, koji je potvrdio da je sva dokumentacija glasila na uvoz kapućina, te da roba nije pronađena, da u izreci ove presude nisu navedene radnje koje predstavljaju obilježje konkretnog krivičnog djela, te u čemu se manifestira nesavjesno postupanje optuženog. Najzad, prema apelantovom mišljenju, obilježje ovog krivičnog djela ne može se ostvariti jednom radnjom, jer se za to traži kontinuirani rad u dužem periodu, pa radnja učinjena u jednom mahu u kratkom vremenu ne može biti kvalificirana kao nesavjesno postupanje.

22. Apelantice Drljača, Duvnjak i Gvero u žalbi su istakle da se u presudi ne navodi koje zakone ili druge propise su svjesno kršile, odnosno na koji način su propustile da izvrše dužnost nadzora i u čemu se ogleda nesavjesno postupanje u vršenju službe. Dalje su istakle da nisu dužne poznavati proceduru carinjenja i koja roba podliježe plaćanju carinskih taksi, da prema opisu poslova ne mogu utjecati na sam čin uvoza bilo kakve robe, te da saglasnosti koje su u konkretnom slučaju izdale ne mogu spriječiti carinjenje robe i izbjegavanje plaćanja carinskih taksa.

23. Okružni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi da je izreka presude suprotna obrazloženju, odnosno da u žalbama konkretno nije navedeno u čemu se suprotnosti ili sukobljavanja ogledaju. Sud je ocijenio da su u izreci i obrazloženju osporene presude definirane i opisane pojedinačne radnje apelanta i apelantica koje su pravilno definirane kao krivično djelo nesavjesnog rada u službi. Dalje, u obrazloženju presude su navedene odlučne činjenice koje se tiču radnji apelanta i apelantica koje su preduzimali, a koje su podvedene pod obilježja krivičnog djela koje je u pitanju. Okružni sud je zaključio, također, da su apelant i apelantice, na osnovu analize člana 126. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske, imali status službenog lica, jer su obavljali službene dužnosti u pravnom licu u okviru ovlaštenja propisanih zakonom. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud dao jasno i precizno obrazloženje postupanja apelanta i apelantica kao službenih lica, a koje i sâm prihvata, te smatra da nema potrebe da se posebno i detaljno dalje obrazlažu.

24. Dalje, Okružni sud je ustanovio da je Osnovni sud izvršio pojedinačnu ocjenu svih provedenih dokaza i doveo ih u međusobnu vezu, te da je obrazložio zašto pojedine dokaze prihvata djelomično ili u cijelosti, odnosno zašto ih ne prihvata. U skladu s tim, Okružni sud je zaključio da je pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te da je, u vezi s tim, pravilan i zaključak da su se u radnjama apelanta i apelantica stekla sva bitna obilježja krivičnog djela nesavjesnog rada u službi.

25. Navodi da se iz osporene presude ne može zaključiti koji je krivični zakon Osnovni sud primijenio ocijenjeni su, također, kao neosnovani. Naime, u osporenoj presudi se koristi skraćenica krivičnog zakona, ali imajući u vidu da se poziva na član 344, jasno je da se radi o Krivičnom zakoniku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 22/00), koji je važio u vrijeme izvršenja konkretnog krivičnog djela. U tom smislu, Krivični zakon Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 43/03) nema utjecaja, jer on nije blaži za počinioce, pa je, u skladu s tim, pravilno primijenjen zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

26. Žalbeni navod da nije analiziran iskaz svjedoka Bore Vučine je, također, ocijenjen kao neosnovan. Naime, iz osporene presude proizlazi da se imenovani faktički nije konkretno izjašnjavao na okolnosti spornog uvoza. Međutim, iz same presude proizlazi da je i ovaj iskaz analiziran, jer je Sud ocijenio da je usmjeren na pomaganje apelantu i apelanticama, kao optuženim u ovom predmetu. Ovaj svjedok je pravosnažnom i izvršnom presudom, u povodu događaja koji je predmet i ovog postupka, osuđen i za radnju nezakonitog prikazivanja uvoza robe - kapućina umjesto kafe, čiji je cilj bio da se izbjegne plaćanje akciza i drugih dažbina. U vezi s tim, neosnovano se osporava snaga dokaza u Presudi Osnovnog suda broj K-64/04, u kojoj se nalazi činjenično utvrđenje da je Boro Vučina lažno prikazao da uvozi kapućino, a ne kafu. S obzirom na to da se radi o istom događaju, o istim licima, te da je Osnovni sud ovu presudu ocijenio u vezi sa ostalim dokazima koje je proveo u postupku, Okružni sud je zaključio da i ova presuda predstavlja dokaz u krivičnopravnom smislu.

27. Dalje, apelantice Drljača, Duvnjak i Gvero u žalbi su istakle da je u konkretnom slučaju uvezen kapućino, a ne kafa, da njihove radnje nisu vezane za carinjenje, te da se moraju posebno posmatrati, pa u vezi s tim nema utjecaja to da li je uvezena ta roba ili neka druga. Okružni sud je ocijenio da su ovi navodi neosnovani. U vezi s tim ovaj sud se pozvao na obrazloženje iz presude Osnovnog suda, koji je, ukazujući na relevantne odredbe Zakona o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica, Zakona o kontroli kvaliteta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, te Pravilnika o načinu i postupku vršenja navedenih kontrola, zaključio da nije moguće cariniti robu bez prethodno dobijene saglasnosti ili certifikata od lica koje obavlja dužnost sanitarnog i tržišnog inspektora.

28. Okružni sud je prihvatio i činjenično utvrđenje Osnovnog suda da je kritične prilike uvezena kafa, a ne kapućino. U vezi s tim, Okružni sud se u potpunosti pozvao na stavove usvojene u obrazloženju presude Osnovnog suda, te ocijenio da u prilog tome ide i činjenično utvrđenje iz Presude broj K-46/06 od 30. maja 2005. godine, a u kojoj je utvrđeno da je Boro Vučan unio lažne podatke u carinske isprave, odnosno naveo da uvozi kapućino, a ne kafu. Okružni sud je ocijenio da u toku postupka ovakvo činjenično utvrđenje apelant i apelantice nisu doveli u pitanje, odnosno da nisu ponuđeni dokazi koji bi upućivali na suprotan zaključak, kao ni dokazi koji bi ukazali na to zašto bi Boro Vučan, kao optuženi u drugom predmetu, prihvatio krivicu za radnju koju nije počinio.

29. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i navode apelantica da njihova dužnost nije utvrđivanje i pregled robe, već samo davanje mišljenja o kvalitetu i upotrebljivosti. Okružni sud je ocijenio da su razlozi dati u osporenoj presudi, a prema kojim su i one bile dužne da prije davanja mišljenja prethodno identificiraju pošiljku, potvrde količinu, način pakiranja, označavanje ambalaže, prevozno sredstvo, uvjete transporta, te kvalitet prema boji, mirisu itd., a što sve čini organoleptički pregled, valjano obrazloženi i zasnovani na relevantnim propisima. U tom smislu, Okružni sud je, također, ukazao na Pravilnik o načinu i postupku vršenja navedenih kontrola, kojim je detaljno reguliran postupak pri organoleptičkom pregledu. Prevedeni računi koji su pratili JCI, a na koje se pozvala odbrana, prema ocjeni Okružnog suda, ne mogu biti prihvaćeni kao dokaz, jer su suprotni dokumentaciji koja je robu pratila kroz Sloveniju i Hrvatsku, a iz koje proizlazi da je prevožena kafa, a ne kapućino.

30. Najzad, Okružni sud nije prihvatio žalbu Okružnog tužilaštva da je Osnovni sud prenaglašeno ocijenio olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja izrečenih kazni, te da nije ocijenio u dovoljnoj mjeri otežavajuće okolnosti, prije svega, činjenicu da su apelant i apelantice postupali kao službena lica. Okružni sud je ustanovio da su otežavajuće i olakšavajuće okolnosti u osporenoj presudi valjano ocijenjene, te da se činjenica da su apelant i apelantice postupali kao službena lica ne može ocijeniti kao otežavajuća okolnost, jer ovo svojstvo, u konkretnom slučaju, ulazi u obilježje krivičnog djela.

31. Apelantica Gvero je 30. maja 2007. godine podnijela zahtjev za ponavljanje postupka zbog razloga utvrđenih članom 333. stav 1. tač. t) i v) Zakona o krivičnom postupku. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-KV-07-000254 od 13. decembra 2007. godine odbio apelanticin zahtjev za ponavljanje postupka protiv osporenih presuda Osnovnog i Okružnog suda s obzirom na to da apelantica nije predložila dokaze koji bi samostalno i u vezi sa ostalim dokazima prouzrokovali oslobađanje ili osudu prema blažem zakonu. U obrazloženju rješenja Sud je istakao da apelanticin prijedlog sadrži samo novi vid analize već provedenih dokaza, a prvenstveno se sastoji od tumačenja zakonskih propisa iz oblasti zdravstvene zaštite, odnosno zdravstvenog i inspekcijskog nadzora, te zakona u vezi sa carinjenjem robe, što se nije moglo ocijeniti kao nove činjenice, odnosno novi dokazi. Na ovo rješenje apelantica je izjavila žalbu. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Kž-08-000 018 od 7. aprila 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju ovog rješenja Okružni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno ocijenio da u podnesenom zahtjevu nisu prezentirane nove činjenice i dokazi, koji, i pored dužne pažnje, nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu, a koji bi sami po sebi ili u vezi sa drugim dokazima bili prikladni za to da se apelantica oslobodi ili osudi prema blažem zakonu.

32. Apelantica Drljača je 24. augusta 2007. godine podnijela zahtjev za ponavljanje postupka, te je isti zahtjev ponovila 3. decembra 2007. godine, zbog razloga utvrđenih članom 333. stav 1. tač. t) i v) Zakona o krivičnom postupku. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-KV-07- 000341 od 17. decembra 2007. godine apelanticin zahtjev za ponavljanje postupka protiv osporenih presuda odbacio s obzirom na to da činjenice i dokazi navedeni u zahtjevu nisu prikladni da se na osnovu njih dopusti ponavljanje postupka. U obrazloženju ovog rješenja Osnovni sud je istakao da apelantica u zahtjevu nije predočila niti jedan novi dokaz koji bi bio osnova za ponavljanje postupka, nego da samo na novi način obrazlaže činjenice i dokaze koji su već obrađeni u osporenim presudama. Protiv ovog rješenja apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu zbog pogrešnih činjeničnih i pravnih navoda prvostepenog suda i pogrešne primjene člana 337. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Kž-08-000 019 od 21. februara 2008. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu na prvostepeno rješenje. U obrazloženju ovog rješenja Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da u zahtjevu za ponavljanje postupka nisu predočene nove činjenice i dokazi koji već nisu bili razmatrani pri donošenju osporenih presuda, pa da kao takvi nisu prikladni za ponavljanje postupka.

33. Apelantica Duvnjak je 24. augusta 2007. godine podnijela zahtjev za ponavljanje postupka protiv osporenih presuda zbog razloga utvrđenih članom 333. stav 1. tač. t) i v) Zakona o krivičnom postupku. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-KV-07-000 340 od 17. decembra 2007. godine odbacio apelanticin zahtjev kao neosnovan s obzirom na to da činjenice i dokazi navedeni u zahtjevu nisu prikladni da se na osnovu njih dopusti ponavljanje postupka. U obrazloženju ovog rješenja Osnovni sud je istakao da apelantica u zahtjevu nije predočila niti jedan novi dokaz koji bi bio osnova za ponavljanje postupka, već da samo na novi način obrazlaže činjenice i dokaze koji su obrađeni u osporenim presudama. Apelantica nije izjavila žalbu na ovo rješenje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

34. Apelant Novaković smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da on, kao stručni saradnik, carinik-pregledač, nije imao status službenog niti odgovornog lica, te da takav zaključak nema uporište ni u odredbama Krivičnog zakona Republike Srpske, koji regulira šta se treba smatrati pod službenim, odnosno odgovornim licem, odnosno da on nije imao funkciju, niti posebno ovlaštenje za vršenje navedenih poslova. Dalje, prema apelantovom mišljenju, za izvršenje krivičnog djela nesavjesnog rada u službi traži se kontinuirano djelovanje, a u konkretnom slučaju radilo se o dva kamiona koja je bilo fizički nemoguće detaljno pregledati za jedno poslijepodne. Apelant ističe da je više lica, počevši od rukovodioca Graničnog prelaza u Gradiški do špeditera i njegovog neposrednog rukovodioca, potvrdilo da je u pratećoj dokumentaciji prilikom spornog uvoza bio označen kapućino, te da su od primljenih uzoraka pravili kapućino i pili ga. S obzirom na to da je roba sa urednom dokumentacijom, računima i JCI uvezena u Bosnu i Hercegovinu, da je pregledana i da je u kamionima bio kapućino, apelant ne vidi u čemu se ogleda njegov nesavjestan rad u službi. Dalje, apelant smatra da je prvostepeni sud svoju presudu izričito zasnovao na iskazu Bore Vučana, koji je i sâm izjavio da apelanta ne poznaje, da je sa Okružnim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice, te da je od njega traženo da svjedoči u drugom postupku. Najzad, apelant smatra da se u osporenim presudama spominju različiti krivični zakoni, pa se ne može zaključiti koji zakon je primjenjivan i zbog kojih razloga.

35. Apelantice Drljača, Duvnjak i Gvero smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, te presumpcija nevinosti garantirana članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelantice vide u činjenici da u izreci osporenih presuda nisu navedene radnje koje bi imale obilježje krivičnog djela iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske. Također, u izreci osporenih presuda nije utvrđen oblik vinosti apelantica, kao ni njihovo zajedničko djelovanje sa ostalim optuženim s ciljem zajedničkog izvršenja opisanog krivičnog djela. Dalje, apelantice smatraju da u njihovom slučaju nije primijenjena presumpcija nevinosti, te princip in dubio pro reo, tj. pravilo da i najmanja sumnja u vezi sa dokazima mora da ide u korist optuženog, što predstavlja bitan element prava na pravično suđenje. Najzad, apelantice smatraju da je Okružni sud olahko prešao preko zahtjeva za brižljivu i savjesnu ocjenu navoda iz žalbe, pa su, u vezi s tim, izneseni zaključci proizvoljni, te da se Okružni sud uopće nije izjašnjavao o vinosti apelantica.

36. Apelantica Gvero je dopunila apelaciju pojedinačnim podnescima od 18. i 19. jula 2007. godine, 27. juna i 18. augusta 2008. godine. U predočenim dopunama apelantica, dalje, ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ne nudeći pri tome nove dokaze kojim bi ovi navodi bili potkrijepljeni. U dopunama apelacije od 27. juna i 18. augusta 2008. godine apelantica ističe da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, ne navodeći konkretno u čemu se ogleda povreda ovog prava, te traži da se ponovno ocijene dokazi koji su izvedeni u postupku pred redovnim sudovima.

37. Apelantica Drljača je dopunila apelaciju 16. jula i 11. augusta 2008. godine. U dopunama predočenim 16. jula 2008. godine apelantica ističe da je neosnovano odbijen njen zahtjev za ponavljanje postupka. U vezi s tim poziva se na brojeve faktura koje su se odnosile na odvojeni uvoz kapućina i kafe od istog uvoznika, a koje su, zbog sličnosti u brojevima, pomiješane. Prema njenom mišljenju, na osnovu toga njena saglasnost izdata za kapućino, onda kad je uvoznik koji je u pitanju stvarno i uvozio kapućino, pogrešno je tumačena kao saglasnost izdata za sporni uvoz čiji je predmet bila kafa. U dopuni apelacije od 28. augusta 2008. godine apelantica ponavlja identične navode u prilog neosnovanom odbijanju njenog zahtjeva za ponavljanje postupka.

38. Apelantica Duvnjak je apelaciju dopunila 23. juna 2008. godine u kojoj dalje osporava činjenično stanje utvrđeno u osporenim presudama, te ukazuje na to da nije bila obavezna da, kao tržišni inspektor, poznaje carinske propise. Apelantica zaključuje da su u osporenim presudama učinjeni ozbiljni propusti pri ocjeni činjenica i dokaza, te moli da se oni ponovno provedu i ocijene.

b) Odgovor na apelaciju

39. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da smatra da je na sve navode iz apelacije apelanta Novakovića dao jasna i iscrpna objašnjenja u osporenoj presudi, te da su o utvrđenom činjeničnom stanju i pravnom shvatanju pojedinih radnji dati detaljni razlozi u obje osporene presude. Dalje, u pogledu navoda iz apelacije apelantica Drljača, Duvnjak i Gvero, Okružni sud je istakao da se u apelaciji ne navode razlozi koji bi ukazivali na povredu njihovih prava, te da navodi o povredi presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo ničim nisu obrazloženi i potkrijepljeni. Okružni sud je zaključio da su navodi povodom obje apelacije neosnovani i da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

40. U odgovoru Osnovni sud je istakao da smatra da je u prvostepenom i drugostepenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je u vezi s tim pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo, pa je zaključio da su predmetne apelacije neosnovane.

41. Okružno tužilaštvo, kao učesnik u postupku, u odgovoru je iznijelo hronologiju postupka, te ukazalo na relevantne dijelove iz osporenih presuda kao odgovore na pojedinačne navode iz apelacija. Dalje, Okružno tužilaštvo je konstatiralo da u apelacijama nije ponuđen niti jedan dokaz ili konkretna okolnost iz kojih proizlazi da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

42. Krivični zakonik Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 22/00, 33/00 i 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 126.

(3) Pod pojmom službeno lice podrazumijevaju se:

[...] 2) lica koja u bilo kojem drugom organu državne vlasti ili državnom organu stalno ili povremeno obavljaju službene dužnosti ili imaju službenu funkciju;

Član 344.

(1) Službeno lice koje svjesnim kršenjem zakona ili drugih propisa, propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način očigledno nesavjesno postupa u vršenju službe, iako je bilo svjesno ili je bilo dužno i moglo biti svjesno da uslijed toga može nastupiti teža povreda prava drugog ili veća imovinska šteta, pa takva povreda ili šteta i nastupi, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.

(2) Ako je uslijed djela iz stava 1. ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili nastupila imovinska šteta u iznosu koji prelazi 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

43. Zakon o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik RS» br. 26/93, 14/94, 6/97, 61/01) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom.

Član 4.

Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za učinioca.

Član 15.

(1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog, tako i one koje mu idu u prilog.

Član 16.

Pravo suda i državnih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocijene postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 32.

(...)

Sud može odlučiti da se provede jedinstveni postupak i donese jedna presuda i kad je više lica okrivljeno za više krivičnih djela, ali samo ako između izvršenih krivičnih djela postoji međusobna veza i ako postoje isti dokazi (...).

Član 347.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 351.

U presudi kojom se optuženi proglašava krivim sud će izreći:

1) za koje djelo se proglašava krivim, uz naznačenje činjenica i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona, 2) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe krivičnog zakona primijenjene, 3) na kakvu kaznu se osuđuje optuženi ili se po odredbama krivičnog zakona oslobađa od kazne, 4) odluka o uvjetnoj osudi, 5) odluka o mjerama sigurnosti i oduzimanju imovinske koristi, 6) odluka o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne, 7) odluka o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o tome da se pravosnažna presuda ima objaviti preko štampe, radija ili televizije.

Član 357.

(...)

Izreka presude sadrži lične podatke o optuženom (član 218. stav 1) i odluku kojom se optuženi proglašava krivim za djelo za koje je optužen (...).

Ako je optuženi proglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti i potrebne podatke navedene u članu 35. ovog zakona (...).

VI. Dopustivost

44. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

45. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Okružnog suda broj 011-01-Kž-06 000 374 od 24. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant Novaković, odnosno apelantice Gvero, Duvnjak i Drljača primili su 10. maja 2007. godine, a apelacije su podnesene 8. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u preostalom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

48. Apelant i apelantice osporavaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, apelantice ističu da je povrijeđena i garancija o presumpciji nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

49. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

50. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

51. Apelant i apelantice, u suštini, osporavaju presude Okružnog i Osnovnog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

52. Apelant Novaković u apelaciji problematizira utvrđenja iz osporenih presuda koja se odnose na pitanja statusa službenog lica, nesavjesnog rada u službi, radnje izvršenja krivičnog djela nesavjesnog rada u službi, ocjene pojedinih dokaza, primjene relevantnog zakona. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su ista pitanja već bila predmet razmatranja u postupku pred Osnovnim i Okružnim sudom. Ustavni sud smatra da su postupajući sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasna i precizna objašnjenja navoda iznesenih u apelaciji, a koja imaju uporište u relevantnim zakonskim propisima, te da su u vezi s tim izveli pravilne zaključke na kojim su zasnovali osporene presude. Iz svega predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant u postupcima koji su vođeni ponudio dokaze koje su odnosni sudovi propustili da ocijene, odnosno na osnovu kojih su trebali izvesti drugačiji zaključak o činjeničnom utvrđenju koje je bilo relevantno za odlučivanje u vođenim postupcima. Najzad, apelant uz apelaciju nije predočio Ustavnom sudu niti jedan dokaz koji bi ukazivao na to da su odnosni sudovi postupali na način koji bi se mogao ocijeniti kao pogrešan i proizvoljan.

53. Apelant Novaković ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, u pogledu eventualnih povreda prava na imovinu u samoj apelaciji nema posebnih navoda, niti je uz apelaciju priložen dokaz koji bi eventualno pokazao da su navodi o kršenju navedenih prava mogući i vjerovatni. S tim u vezi, Ustavni sud je ove navode ocijenio kao paušalne i nije ih posebno razmatrao.

54. Apelantice Drljača, Duvnjak i Gvero smatraju da u izreci osporenih presuda nisu navedene radnje koje bi imale obilježje krivičnog djela iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske za koje su proglašene krivim, da nije utvrđen oblik njihove vinosti, kao i njihovo zajedničko djelovanje sa ostalim optuženim. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da iz izreke prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud dao detaljan opis radnji svake od apelantica na osnovu kojih je zaključio da su «kao službena lica očigledno nesavjesno postupale u vršenju službe iako su bile dužne i mogle biti svjesne da uslijed toga može nastati veća imovinska šteta, pa je usljed toga i nastupila imovinska šteta u iznosu koji prelazi 50.000 KM». U vezi sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u ovom dijelu očigledno neosnovani. Također, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se tiču sadržaja presude kojom se optuženi proglašava krivim, odnosno sadržaja izreke presude, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je izreka osporene presude manjkava u bilo kojem pogledu. Najzad, u izreci osporene presude apelantice su označene kao izvršioci, individualizirana je njihova odgovornost i u skladu s tim izrečena im kazna. U tom smislu, činjenica da se u izreci osporene presude ne navodi da su apelantice djelovale kao saizvršioci sa ostalim optuženim je irelevantna, jer su već označene kao izvršioci, odnosno njihovo dijelo ne može zavisiti od nečije druge radnje izvršenja.

55. Dalje, apelantice smatraju da u njihovom slučaju nije primijenjena presumpcija nevinosti, te princip in dubio pro reo, tj. pravilo da i najmanja sumnja u vezi sa dokazima mora da ide u korist optuženog, a što predstavlja bitan element prava na pravično suđenje. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je redovni sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri ocjeni dokaza sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, prema principu slobodne ocjene dokaza, slobodno ocjenjuje da li postoji ili ne neka činjenica. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 44/05).

56. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud proveo savjesnu i brižljivu ocjenu svih dokaza izvedenih na glavnom pretresu, da ih je ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da je dao jasna i precizna obrazloženja zašto je neke dokaze prihvatio u cjelini, odnosno u jednom dijelu, i zašto neke od provedenih dokaza nije prihvatio. Dalje, na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je dao uvjerljiva i logična obrazloženja koja ne upućuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju.

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud iz same apelacije, niti iz svega što mu je predočeno nije mogao zaključiti da je u predmetnim postupcima apelanticama povrijeđena garancija koju pruža presumpcija nevinosti, ili da je narušen princip in dubio pro reo. U tom smislu, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u ovom dijelu paušalni i očigledno neosnovani.

58. Najzad, apelantice smatraju da je Okružni sud olahko prešao preko zahtjeva za brižljivu i savjesnu ocjenu navoda iz žalbe, pa su, u vezi s tim, izneseni zaključci proizvoljni, te da se uopće nije izjašnjavao o vinosti apelantica. U samoj apelaciji ne navodi se u kojem dijelu je Okružni sud propustio da brižljivo i savjesno ocijeni žalbene navode, a to nije moguće zaključiti ni iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda. To isto vrijedi i u pogledu tvrdnje da su zaključci izneseni u osporenoj presudi proizvoljni, te da nije ocjenjivana vinost apelantica. Prema ocjeni Ustavnog suda, iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je ovaj sud ocijenio sve žalbene navode iznesene protiv prvostepene presude, te da je svoje zaključke u vezi s njima jasno i detaljno obrazložio i utemeljio na relevantnim propisima. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je odnosni sud pri odlučivanju ispoljio proizvoljnost kojom bi bila narušena prava apelantica. Najzad, apelantice nisu ponudile niti jedan dokaz koji bi upućivao na drugačiji zaključak.

59. U dopunama apelacija koje su podnijele apelantice Gvero od 18. i 19. jula 2007. godine, 27. juna i 18. augusta 2008. godine, Drljača od 16. jula i 11. augusta 2008. godine, te Duvnjak od 23. jula 2008. godine u najvećem dijelu su ponovljeni navodi izneseni u apelaciji podnesenoj 8. juna 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji, kao uvjet dopustivosti apelacije, propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a izvan roka od 60 dana. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud ih neće razmatrati.

60. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantu Novakoviću i apelanticama Drljača, Duvnjak i Gvero nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da apelanticama nije povrijeđena garancija presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te u vezi s tim ni princip in dubio pro reo.

VIII. Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije utvrdio osnovanost navoda apelanata. Naime, osporene presude su jasne i dovoljno obrazložene, a navodi iz apelacija koji se u osnovi svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava su paušalni i nisu potkrijepljeni bilo kakvim dokazima.

62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija u pogledu presumcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da su u bilo kojoj fazi postupka apelantice tretirane na način koji bi vodio kršenju ove garancije, te s tim u vezi principa in dubio pro reo.

63. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1640/07 (B. N.) | Sudska praksa | Aktio