Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2018/07 (R. R., vl. STR „ Boutiqe Lewis“ Stolac)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2018/07

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2018/07, rješavajući apelaciju Roberta Rašića, vl. STR „Boutiqe Lewis“ Stolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Roberta Rašića, vl. STR „Boutiqe Lewis“ Stolac.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu o određivanju početka toka zakonske zatezne kamate u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-06-000225 od 24. maja 2007. godine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000225 od 24. maja 2007. godine u dijelu o određivanju početka toka zakonske zatezne kamate.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

U preostalom dijelu odbija se apelacija Roberta Rašića, vl. STR „Boutiqe Lewis“ Stolac, u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06- 000225 od 24. maja 2007. godine, u dijelu kojim je potvrđena Presuda Kantonalnog suda Široki Brijeg broj Pž.50/05 od 10. novembra 2005.

godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Robert Rašić, vl. STR „ Boutiqe Lewis“ Stolac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Odvjetnička pisarnica Grgić & Co iz Ljubuškog, podnio je 6. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000225 od 24. maja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž.50/05 od 10. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps.251/04 od 11. aprila 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku „Croatia osiguranja“ d.d. Mostar, Filijala Ljubuški, zatraženo je 8. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. januara 2009. godine, Kantonalni sud 28. januara 2009. godine, a Općinski sud 12. februara 2009. godine. „Croatia osiguranje“ d.d. Mostar, Filijala Ljubuški, dostavila je odgovor na apelaciju 22. januara 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 18. septembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 5. maja 1998. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Ljubuškom protiv „Croatia osiguranja“ d.d. Mostar, Filijala Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete u iznosu od 52.599,84 KM koju je pretrpio zbog provalne krađe u njegov butik „Boutiqe Lewis“ u Stocu. Apelant je u tužbi naveo da se provalna krađa dogodila 24. novembra 1997. godine i da je tom prilikom otuđen gotovo cjelokupni asortiman proizvoda „Levis“, koji je bio osiguran kod tužene Policom osiguranja imovine broj 001122 od rizika provalne krađe i razbojništva i koja je važila od 16. maja 1997. godine do 16. maja 1998. godine.

7. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj P.10/04 od 12. marta 2004. godine tuženoj je naloženo da apelantu na ime naknade štete za otuđenu robu isplati iznos od 48.829,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. marta 2004. godine i naknadi troškove postupka u iznosu od 7.294,00 KM. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

8. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je ovaj sud, nakon niza izvedenih dokaza, utvrdio da je apelant, kao vlasnik butika, sa tuženom imao zaključenu Policu osiguranja imovine broj 001122 od rizika provalne krađe i razbojništva, koja je važila od 16. maja 1997. godine do 16. maja 1998. godine, i to za zalihe trgovačke robe marke „levis“, traperica u vrijednosti 31.000,00 DM i košulja i majica u vrijednosti 31.000,00 DM. Također je navedeno da je ugovoreni iznos osigurane robe iznosio ukupno 62.000,00 DM (u daljnjem tekstu: KM) koji je bio osnovica za obračun premije osiguranja. Pošto je, prema ocjeni suda, među parničnim strankama bilo sporno da li se osigurani slučaj provalne krađe uopće dogodio, čija je posljedica da je apelant pretrpio štetu zbog krađe robe, Općinski sud je naložio da vještak finansijske struke i vještak za mehanoskopiju izvedu vještačenje pa je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka za mehanoskopiju, koji je izvršio vještačenje brave ulaznih vrata u butik, utvrdio da je provalna krađa izvršena bez obzira na to što brava ulaznih vrata nije grubo mehanički obijena. S tim u vezi, Općinski sud, na osnovu člana 901. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio je da se osigurani slučaj dogodio i da je, stoga, tužena dužna da naknadi apelantu štetu koju je pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja, kao i da tužena nije dokazala, u smislu člana 920. ZOO, da je apelant, kao ugovarač osiguranja, događaj izazvao namjerno ili da se radilo o prevari. Također, primjenom normativnih akata tužene, konkretno člana 12. tačka 3. Općih uvjeta za osiguranje imovine i člana 8. stav 2. Posebnih uvjeta za osiguranje od opasnosti provalne krađe i razbojstva, kojim je propisano da je tužena dužna apelantu nadoknaditi štetu u visini nastale štete, a najviše do ugovorene svote osiguranja, Općinski sud je visinu štete koju je tužena dužna isplatiti apelantu utvrdio tako što je od iznosa osigurane svote osiguranja 62.000,00 KM oduzeo vrijednost robe koja nije ukradena, pa je zaključio da je tužena dužna apelantu na ime naknade štete isplatiti 48.829,56 KM.

9. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž.215/04 od 14. jula 2004. godine žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je ovaj sud primjenom člana 57. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je žalba tužene osnovana, jer je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba ZPP. Naime, poslije održavanja pripremnog ročišta, nakon što je apelant dostavio podnesak, prvostepeni sud je dopustio apelantu da preinači tužbu uprkos činjenici da se tužena izričito protivila tom preinačenju.

10. U ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj Ps.251/04 od 11. aprila 2005. godine naložio tuženoj da apelantu na ime naknade štete za otuđenu robu isplati iznos od 23.347,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. aprila 2005. godine pa do konačne isplate. Istom presudom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva u iznosu od 29.251,96 KM.

11. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je ovaj sud, nakon uvida u Zapisnik o uviđaju Osnovnog suda u Stocu broj Kri. 72/97 od 24. novembra 1997. godine i nalaz vještačenja uloška cilindrične brave MUP-a Sektor kriminalističke policije Centar za krim-tehnička vještačenja broj 03-3/403/97 od 18. decembra 1997. godine, utvrdio da je u butik koji je apelantovo vlasništvo provalilo nepoznato lice i da je tom prilikom cilindrična brava otvorena odgovarajućim sredstvom. Na osnovu člana 925. st. 1. i 2. ZOO u vezi sa članom 277. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), Općinski sud, smatrajući da visinu štete ne može utvrditi, naknadu štete je odredio tako što je vrijednost zaliha ukradene robe utvrdio u maloprodajnim cijenama koju je umanjio za 30% (10.005,00 KM) i na taj način dobio iznos od 23.347,88 KM.

12. Kantonalni sud je Presudom broj Pž.50/05 od 10. novembra 2005. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužena dužna da isplati apelantu na ime naknade štete iznos od 25.385,72 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 23.347,88 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. novembra 1997. godine, umjesto ranije dosuđene kamate počevši od 11. aprila 2005. godine, kao i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.960,00 KM. Kantonalni sud je utvrdio da se u slučaju krađe ili nestanka stvari stvarna šteta utvrđuje prema vrijednosti osiguranih stvari umanjenoj za vrijednost ostatka stvari. Pošto je u konkretnom slučaju policom osiguranja sporazumno utvrđena vrijednost osiguranih stvari na revaloriziranu nabavnu vrijednost u ukupnom iznosu od 62.000,00 KM, prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je, primjenjujući odredbe člana 925. stav 7. ZOO, stvarnu štetu trebalo da utvrdi prema nabavnoj vrijednosti robe.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000225 od 24. maja 2007. godine reviziju tužene izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Pž.50/05 od 10. novembra 2005. godine djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u odluci o kamatama, tako da je na dosuđeni iznos odredio zakonsku zateznu kamatu počevši od 27. februara 2004. godine, a u ostalom dijelu reviziju tužene je odbio. Vrhovni sud je ocijenio da je tužena za stvarnu štetu saznala tek iz nalaza vještaka datog na raspravi suda održanoj 13. februara 2004. godine, pa je njena obaveza da naknadi štetu apelantu nastupila 14 dana poslije ovog datuma, tj. 27. februara 2004. godine. Primjenom člana 277. stav 1. ZOO sud je zaključio da se počevši od tog datuma na dosuđeni iznos utvrđuje i obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni odredaba ZOO i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer smatra da su sudovi nezakonito utvrdili visinu naknade štete koju mu je tužena dužna isplatiti, te da je Vrhovni sud, također, pogrešno utvrdio da zakonska kamata na dosuđeni iznos teče od 27. februara 2004. godine. Apelant smatra da su sudovi bili dužni da ocijene visinu štete na osnovu police osiguranja, tako što je ukupan ugovoreni iznos osigurane robe od 62.000,00 DM trebalo umanjiti za vrijednost neotuđene robe. Također, apelant se žali da je presudom Vrhovnog suda pogrešno utvrđeno da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos teče od dana davanja nalaza vještaka sudu, jer je tužena navodno tog dana saznala za stvarnu štetu. Apelant ističe da je tužena najkasnije jedan dan nakon izvršene provale imala saznanja o nastaloj šteti, pa smatra da je Vrhovni sud svojom odlukom kojom je preinačio drugostepenu presudu u odluci o kamatama štitio interese tužene i time joj velikodušno poklonio ono što joj ne pripada. U skladu sa navedenim, apelant smatra da je evidentno da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, čija je posljedica i povreda njegovog prava na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije neosnovani.

16. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju tvrdi da u postupku pred ovim sudom nisu prekršena apelantova prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je prvostepena odluka donesena na osnovu činjenica i dokaza utvrđenih tokom postupka, kao i na osnovu zakonskih odredaba, tako da se ne može govoriti o nezakonitoj odluci ovog suda, a posebno o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

18. Tužena u svom odgovoru traži da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju kao neosnovanu i ističe da bi svako drugačije postupanje vodilo kršenju njenih prava.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list SRBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 277.

(1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Član 925.

(1) Osiguranjem imovine obezbjeđuje se naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja.

(2) Iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.

(7) Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravatelj dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog (kao, naprimjer, osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost takve nove stvari, ili osiguranje subjektivne vrijednosti).

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-06-000225 od 24. maja 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 16. juna 2007. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.

28. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je Presudom broj 070-0-Rev-06-000225 od 24. maja 2007. godine preinačio presudu Kantonalnog suda u odluci o kamatama i dosudio zakonsku zateznu kamatu počevši od 27. februara 2004. godine, jer je, prema njegovoj ocjeni, tužena saznala za štetu tek iz nalaza vještaka datog na raspravi suda održanoj 13. februara 2004. godine, pa je njegova obaveza nastupila 14 dana poslije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud Presudom broj Pž.50/05 zateznu kamatu na dosuđeni iznos dosudio računajući od dana nastanka štete, 24. novembra 1997. godine. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojoj Odluci broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 99/08 od 15. decembra 2008. godine). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da se pri određivanju materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci usvojio stav da je članom 186. ZOO propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Dalje, Ustavni sud ističe da je članom 277. istog zakona propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu. Stoga je Ustavni sud zaključio da, iako ovim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se u vezi sa ovim apelantovim žalbenim navodima poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Zbog tih razloga, Ustavni sud zaključuje da je presudom Vrhovnog suda u dijelu utvrđenja o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime naknade štete povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Razmatrajući apelantove navode u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud Presudom broj Ps.251/04 od 11. aprila 2005. godine utvrdio da apelant ima pravo na naknadu štete, pa mu je na osnovu člana 277. ZPP dosudio iznos od 23.347,88 KM. Općinski sud je navedeno obrazložio time da, budući da tačnu visinu štete nije mogao utvrditi, iznos od 23.347,88 KM je utvrdio tako što je vrijednost zaliha ukradene robe odredio prema maloprodajnim cijenama koju je umanjio za 30%.

30. S druge strane, prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je Presudom broj Pž.50/05, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, ali drugačijom ocjenom dokaza i primjenom relevantnih odredaba ZOO, izveo drugačiji zaključak i prvostepenu presudu preinačio u dijelu o visini naknade štete, te dosudio iznos od 25.385,72 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 23.347,88 KM. Kantonalni sud je usvojio stav Općinskog suda da apelant, u skladu sa članom 925. st. 1. i 2. ZOO, ima pravo na naknadu štete, ali je, suprotno zaključku Općinskog suda, visinu štete utvrdio prema nabavnoj vrijednosti ukradenih stvari - robe. Svoj stav je obrazložio time da su ugovorne strane policom osiguranja sporazumno utvrdile vrijednost osiguranih stvari prema njihovoj revaloriziranoj nabavnoj vrijednosti, pa je zbog toga visinu štete utvrdio prema nabavnoj vrijednosti ukradenih stvari - robe. Prema mišljenju Kantonalnog suda, s obzirom na to da nije mogao utvrditi tačnu visinu štete, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je svoju odluku obrazložio time da je iznos na ime naknade štete odredio tako što je vrijednost zaliha ukradene robe odredio prema maloprodajnim cijenama umanjenu za 30%.

31. Ocjenjujući zakonitost drugostepene odluke u dijelu o utvrđivanju visine štete, Vrhovni sud je u revizionom postupku Presudom broj 070-0-Rev-06-000225 ocijenio da je Kantonalni sud pravilno primijenio član 925. stav 7. ZOO. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nabavna vrijednost ukradene robe je i stvarna apelantova šteta, jer je po toj vrijednosti nabavio nestale stvari od trećeg lica, što je osnovni parametar pri određivanju visine štete s obzirom na to da su policom osiguranja ugovorne strane sporazumno vrijednost osiguranih stvari odredile prema njihovoj revaloriziranoj nabavnoj vrijednosti.

32. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je članom 925. stav 7. ZOO precizirano da, ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osiguranih stvari sporazumno utvrđena, visina naknade se određuje prema toj vrijednosti. U vezi sa navedenom zakonskom odredbom, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak Vrhovnog suda u dijelu o zakonitosti odluke Kantonalnog suda, o visini štete i Kantonalnog suda proizlazi iz navedene zakonske odredbe.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su Vrhovni i Kantonalni sud u dijelu o utvrđivanju visine štete dali jasne i precizne razloge koji su ih opredijelili da donesu takve presude, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući prvostepenu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj presudi i propise na kojima svoju presudu zasnivaju drugostepeni i Vrhovni sud, te dovodeći ih u vezu sa kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatirao da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da u konkretnom slučaju nije proizvoljno primijenjeno pravo. Ustavni sud, također, smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud, rješavajući apelantovu reviziju i žalbu, jasno obrazložili svoje odluke i relevantne odredbe ZOO, na osnovu kojih su utvrdili osnov i visinu štete koju je tužena dužna da isplati apelantu. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da postupanjem Vrhovnog suda pri ocjeni zakonitosti presude Kantonalnog suda, u dijelu o utvrđivanju iznosa visine štete, nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

34. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske knvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je stav Vrhovnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate pri određivanju materijalne štete proizvoljan, tako da se zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade štete računa od dana kada je tužena saznala za štetu iz nalaza vještaka, na kojim razlozima je Vrhovni sud zasnovao osporenu presudu, što upućuje na proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda u dijelu o visini dosuđene naknade na ime štete i presudom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, sudovi su dali jasne razloge o odlučnim činjenicama u pogledu osnova i visine štete, primjenom odredaba člana 925. st. 1, 2. i 7. Zakona o obligacionim odnosima, što upućuje na zaključak da primjena pozitivnopravnih odredaba zakona nije bila proizvoljna.

37. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sudije Krstana Simića u skladu sa odlukom.

39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović Na osnovu člana 41. tač. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, izdvajam mišljenje u skladu sa odlukom u predmetu broj AP 2018/07 Slijedeći praksu Ustavnog suda BiH koju je usvojio na plenarnoj sjednici, ovu odluku sam podržao.

Međutim, u suštini, ne slažem se sa pravnim stavom koji je afirmiran u predmetu broj AP 1757/06, a slijedeći to, ni u predmetnom sporu.

Uz dužno uvažavanje stavova mojih kolega, smatram da Vrhovni sud FBiH nije proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise kada je zaključio da apelantu pripada zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade štete od dana kada je tužena saznala za štetu iz nalaza vještaka i da je za svoj stav iznio dovoljnu argumentaciju.

Detaljne argumente o ovom pitanju iznio sam u izdvojenom mišljenju o neslaganju u predmetu broj AP 1757/06 („Službeni glasnik BiH“ broj 99/08 od 15. decembra 2008. godine).

Krstan Simić, sudija Ustavnog suda BiH Banja Luka, 23.10.2009. godine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2018/07 (R. R., vl. STR „ Boutiqe Lewis“ Stolac) | Sudska praksa | Aktio