Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1043/07 (R. Ć.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1043/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1043/07, rješavajući apelaciju Rudolfa Ćavara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rudolfa Ćavara podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0- Gž-07-0000 69 od 25. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-1323/02-I od 3. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rudolf Ćavar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa advokatski ured Sesar- Ćurić iz Mostara, podnio je 6. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud ) broj 007-0-Gž-07-0000 69 od 25. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud ) broj P-1323/02-I od 3. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1323/02-I od 3. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-0000 69 od 25. januara 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj Upl-12-14-492/99 od 22. oktobra 2002. godine, te da se Ministarstvo obaveže da apelantu isplati naknadu na ime troškova odvojenog života i troškova smještaja za period od 1. oktobra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine, u ukupnom iznosu od 7.520, 53 KM sa zateznim kamatama. Apelant je obavezan da Ministarstvu naknadi troškove postupka u iznosu od 891,00 KM. U obrazloženju presude prvostepenog suda je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je u periodu od 1. oktobra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine kao uposlenik navedenog Ministarstva bio raspoređen na poslove i radne zadatke u organizacionu jedinicu Ministarstva čije se sjedište nalazi u Mostaru, a da je njegova porodica u navedenom periodu živjela u Sarajevu, ulica Ramiza Jašara broj 9. Također, apelant je naveo da mu za sporni period Ministarsvo nije isplatilo naknadu za odvojeni život i troškove smještaja, budući da je u spornom periodu živio odvojeno od svoje porodice. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelant nije uspio dokazati da je u spornom periodu njegova porodica stanovala u mjestu svog prijeratnog prebivališta, odnosno na adresi Ramiza Jašara broj 9 Ilidža. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da iz dopisa Službe za napuštene nekretnine, stambene i komunalne poslove Općine Ilidža broj 04-49-3653/99 od 6. januara 2000. godine proizlazi da je u apelantovom stanu na adresi Ramiza Jašara broj 9 Ilidža u spornom periodu stanovala druga osoba po osnovu ugovora o podstanarskom odnosu. Pored toga, Općinski sud je uvidom u karticu personalne evidencije, koju je apelant popunio prilikom prelaska sa radom u Ministarstvo u Mostar, utvrdio da je kao mjesto prebivališta apelanta i njegove porodice naveden Široki Brijeg, ulica Kvaternikova broj 16, a ne Ilidža kako je apelant tvrdio u tužbi. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev u pogledu naknade zbog odvojenog života od porodice i troškova smještaja nije osnovan, budući da apelant u toku postupka nije uspio dokazati da je u smislu odredaba čl. 150. i 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH („Službene novine F BiH“ broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), imao navedene troškove.

3. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je utvrdivši da je prvostepena presuda utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, zaključio da je Općinski sud pravilno ocijenio da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te da je u tom pravcu dao valjane i jasne razloge, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno odlučili kada su pozivajući se na odredbe čl. 150. i 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama, odbili kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu zbog odvojenog života od porodice i troškova smještaja. S tim u vezi apelant navodi da je u postupku dokazao da je u spornom periodu živio odvojeno od svoje porodice, te da je „po tom osnovu ostvario pravo da potražuje navedenu novčanu naknadu“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog i Općinskog suda ni u jednom dijelu ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge da je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti neosnovan. Ustavni sud zapaža da se apelant i ne poziva na bilo koji element prava na pravično suđenje kako je ono garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 7. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović