Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-734/07 (D. B.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Upravni postupak
- Povrat stana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-734/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 734/07, rješavajući apelaciju Dragana Bere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Bere podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-700/03 od 15. novembra 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-286/03 od 21. aprila 2003. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Novi Grad broj 05-050-28-2000/99 od 11. juna 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Bera (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada - Banja Luka, podnio je 27. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-700/03 od 15. novembra 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-01-286/03 od 21. aprila 2003. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Novi Grad (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-28-2000/99 od 11. juna 2001. godine.
2. Rješenjem Odsjeka broj 05-050-28-2000/99 od 11. juna 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-286/03 od 21. aprila 2003. godine, utvrđeno je da je B.V. nosilac stanarskog prava na stanu u ul. Karađorđa Petrovića broj 73 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da mu pripada pravo na povrat predmetnog stana (tačka I i II izreke prvostepenog rješenja). Također je uvrđeno da je apelant korisnik predmetnog stana, te je obavezan da u roku od 15 dana napusti stan bez prava na alternativni smještaj. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je u dokaznom postupku utvrđeno da je B. V. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koje je svojstvo stekao po osnovu rješenja o dodjeli broj 01-121/89 od 21. jula 1989. godine i ugovora o korištenju stana broj 2101-1/89 od 14. septembra 1989. godine zaključenog sa SIZ-om za stanovanje Novi Grad, te da je posjed istog napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni organ je zaključio da je B. V. 30. aprila 1991. godine bio naosilac stanarskog prava na stanu čiji povrat traži, te da mu stoga prema odredbama čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/9938/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), pripada pravo na povrat u posjed istog.
3. U obrazloženju rješenja Ministarstva je navedeno da su u konkretnom slučaju primijenjive odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine koji u članu 1. propisuje da se odredbe navedenog zakona primjenjuju na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim, pod uslovom da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana do 19. decembra 1998. godine. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je B.V. 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je posjed istog napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, dakle, apelant nije bio nosilac stanarskog prava, već bespravni korisnik, Ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. Apelant je protiv rješenja Ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom.
4. Presudom Vrhovnog suda broj U-700/03 od 15. novembra 2006. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz dokumentacije spisa nesporno proizlazi da je B.V. 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te je zaključio da mu pripada pravo na povrat u posjed istog u smislu odredaba čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene. Činjenica da je apelant bio bespravni korisnik predmetnog stana, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, ukazuje da su svi njegovi istaknuti prigovori u tužbi, pravno irelevantni za ishod postupka pred tim sudom.Naime, utvrđujući da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, Vrhovni sud je zaključio da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo. Budući da u osporenom aktu nije utvrđen ni jedan razlog propisan članom 10. Zakona o upravnim sporovima koji bi ga činio nezakonitim, Vrhovni sud je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu shodno odredbama člana 41. stav. i 2. istog zakona.
5. Apelant se žali da su mu pobijanim odlukama povrijeđena prava zaštićena članom II/3. e.), f) i
m) i članom 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant, u suštini, žali na to da organi uprave i Vrhovni sud nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili materijalno pravo u pogledu njegovog statusa u odnosu na predmetni stan. Naime, apelant je naveo da je on bio legalni posjednik predmetnog stana, jer je u posjed istog ušao na osnovu odobrenja vlasnika stana. Također, apelant je naveo da B. V. trajno živi i radi u Danskoj, te da isti nema namjeru da se vrati u posjed predmetnog stana. Nadalje, apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena i zbog toga što je Vrhovni sud osporenu presudu broj U-700/03 od 15. novembra 2006. godine donio u „tročlanom vijeću, umjesto u vijeću od pet sudija, što je saglasno odredbi člana 21. stav 3. vašećeg Zakona o upravnim sporovima“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su upravni organi, a nakon njih i Vrhovni sud, u svojim odlukama detaljno i nedvosmisleno obrazložili da, shodno odredbama čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene, B.V. pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana. Pri tom je Vrhovni sud imao u vidu da je u postupku pred nadležnim organima nesporno utvrđeno da je B. V. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je apelant kao korisnik predmetnog stana dužan isti napustiti. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka nisu proizvoljna, te da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije svoju presudu broj U-700/03 od 15. novembra 2006. godine donio u vijeću od pet sudija, kako je po apelantovom mišljenju poropisano odredbom člana 21. stav 3. Zakona o upravnim sporovima RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05), Ustavni su primjećuje da navedeni član i ne sadrži stav tri na koji se apelant poziva, s tim da je odredbom stava 1. istog člana propisano da, „ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, sud će pozvati tužioca da u ostavljenom roku otkloni nedostatke tužbe“ i stavom 2. „ako tužilac u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke tužbe, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu“.
11. Ustavni sud iz stanja u spisu i navoda apelacije, kao ni iz obrazloženja osporenih odluka, nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnih propisa. Naime, upravni organi i Vrhovni sud, su se u svojim odlukama jasno pozvali na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, pri čemu su jasno obrazložili zbog čega je zahtjev B.V. osnovan, a istovremeno, apelantovi žalbeni prigovori neosnovani.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
14. U cilju donošenja zaključka u vezi sa pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelantovim domom, Ustavni sud je pošao od usvojene prakse prema kojoj je «dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 663/04 od 13. oktobra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 86/05, tačka 23.). U smislu navedenog, kao i činjenice da je apelant u predmetnom stanu faktički živio od juna 2000. godine može se zaključiti da je predmetni stan predstavljao njegov dom. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u ovo njegovo pravo jer je u postupku utvrđeno da je B.V. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu stoga u smislu odredbaba čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene pripada pravo vraćanja u posjed istog. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relavantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. Ustavni sud, s obzirom na navedeno, smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega je u ovom dijelu apleacija očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Apelant se takođe žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovin, Ustavni sud primjećuje da su apelantove tvrdnje paušalne, jer nije posebno obrazložio navodno kršenje ovog prava, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da je povreda navedenog prava moguća. Stoga, Ustavni sud neće ni razmatrati navodno kršenje ovog prava.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović