Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1165/07 (M. J.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na prisustvo suđenju
- Penzija
- Javna rasprava
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 19
- Zakon o upravnom postupku
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
Predmeti (1)
AP-1165/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1165/07, rješavajući apelaciju Marija Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marija Jankovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-
06-000193 od 14. aprila 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-5002907881 od 17. marta 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton broj 5002907881 od 18. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marijo Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 23. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000193 od 14. aprila 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 02/1-5002907881 od 17. marta 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) broj 5002907881 od 18. jula 2005. godine.
2. Rješenjem Administrativne službe broj 5002907881 od 18. jula 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje prava na vojnu starosnu penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u matičnu evidenciju aktivnih osiguranika Fonda PIO utvrđeno da apelant ima ostvaren neprekidan staž u periodu od 1. juna 2001. godine do 15. decembra 2004. godine u d.o.o. «JAS-KOMERC» Bihać u trajanju dužem od dvije godine što se shodno odredbama člana 19. Zakona o radu («Službene novine F BIH» br. 43/99 i 32/00) smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, što je suprotno odredbama člana 5. stav 2. Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH («Službene novine F BIH» br. 18/04, 27/04 i 47/04-u daljnjem tekstu: Uredba). S tim u vezi Administrativna služba je donijela rješenje kojim je apelantov zahtje odbila kao neosnovan.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Fondu PIO koji je rješenjem broj 02/1-5002907881 od 17. marta 2006. godine žalbu odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz spisa predmeta utvrđeno da je apelantu prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Federacije BiH 1. oktobra 2000. godine te da je apelant nakon toga, a počev od 1. juna 2001. godine zasnovao radni odnos u d.o.o. «JAS-KOMERC» Bihać koji mu je prestao 15.decembra 2004. godine. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da je apelant zasnovao radni odnos na osnovnu ugovora o radu na određeno vrijeme i to za periode od 1. juna 2001. godine do 1. juna 2002. godine, zatim u periodu od 2. juna 2002. godine do 31. decembra 2003. godine te u periodu od 1. januara 2004. godine pa do 15. decembra 2004. godine. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da se shodno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu «ugovor o radu na određeno vrijeme ne može zaključiti na period duži od dvije godine» te «ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.» Nadalje, u rješenju je navedeno da je odredbom člana 5. stav 2. Uredbe, između ostalog, propisano da se odredbe ove Uredbe ne odnose na vojne osiguranike koji su poslije prestanka profesionalne vojne službe zasnovali drugi radni odnos na neodređeno vrijeme». Imajući u vidu citirane zakonske odredbe kao i da je apelant zaključio sa istim poslodavcem više ugovora na određeno vrijeme u neprekidnom trajanju dužem od dvije godine, Fond PIO je zaključio da je apelant ne ispunjava uvjete propisane navedenom uredbom za sticanje prava na vojnu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima. Osim toga, Fond PIO je u rješenju naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da ga je Administrativna služba prije donošenja osporenog rješenja bila dužna pozvati i saslušati u vezi radno-pravnog statusa za period od 1. juna 2001. godine pa do 15. decembra 2004. godine jer se radilo o odlučnoj činjenici. Ovo stoga, jer je apelantu u postupku kompletiranja zahtjeva za ostvarenje prava na starosnu penziju u skladu sa Uredbom bilo omogućeno da se izjasni o činjenicama bitnim za donošenje rješenja, a kako se činjenica zasnivanja radnog odnosa mogla utvrditi i na osnovu službene evidencije kojom je Administrativna služba raspolagala, to u konkretnom slučaju, prema mišljenju Fonda PIO, nije bilo potrebno posebno saslušanje stranaka u postupku.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 007-0-U-06-000193 od 14. aprila 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je članom 19. st. 1. i 3. Zakona o radu propisano da se ugovor o radu sklapa na neodređeno i određeno vrijeme, te da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne može sklopiti na razdoblje duže od dvije godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je članom 19. stav 4. istog zakona propisano da «ako uposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na neodređeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno sklopi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme za razdoblje duže od dvije godine bez prekida, takav ugovor se smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno». Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 5. stav 1. Uredbe propisano da se Uredba ne primjenjuje na vojne osiguranike koji su zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme nakon prestanka profesionalne vojne službe. Imajući u vidu navedeno, kao i da je u postupku pred upravnim organima utvrđeno da je apelant nakon prestanka profesionalne vojne službe zasnovao radni odnos koji se u smislu odredbi člana 19. Zakona o radu smatra radnim odnosom na neodređeno vrijeme, Kantonalni sud je zaključio da se apelantu ne može priznati pravo na vojnu starosnu penziju po osnovu Uredbe. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi iz tužbe da je Fond PIO donio osporena rješenja postupajući suprotno pravilima postupka jer nije pozvao apelanta da se na javnoj raspravi izjasni o odlučnim činjenicama. Ovo stoga jer Kantonalni sud smatra da je članom 8. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku propisano da se «prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja», odnosno da se «rješenje može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kada je to zakonom dopušteno». Kako je u konkretnom slučaju proveden skraćeni postupak budući da je Fond PIO raspolagao svim relevantnim činjenicama i dokazima koji su priloženi uz zahtjev, a koji su identični podacima iz službenih evidencija, to su, prema zaključku Kantonalnog suda, upravni organi ispravno zaključili da nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u povredi načela ravnopravnosti i kontradiktornosti pošto mu u postupku pred upravnim organima nije omogućeno da se izjasni o dokazima i činjenicama bitnim za odlučenje kao ni da komentariše dokaze. Iz istih razloga apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je zbog osporenih odluka riješen svoje buduće imovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da su upravni organi i Kantonalni sud povrijedili načela kontradiktornosti i ravnopravnosti jer mu nisu omogućili da lično pred tim organima prezentira svoje dokaze i da ih objasni što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava čime mu je uskraćeno pravo na buduću imovinu u vidu penzije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da je članom 8. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBIH» br. 2/98 i 48/99) propisano da se «prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno», a članom 139. st. 1. i 2. da «organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno: ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate; ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa». S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da su Kantonalni sud a prije njega i upravni organi u svojim odlukama na nedvosmislen i jasan način obrazložili zašto u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provesti poseban ispitni postupak budući da su i u apelatnovom zahtjevu za penzionisanje i u službenoj evidenciji bile navedeni istovjetni podaci. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je u presudi Kantonalnog suda navedeno da je apelant podneskom od 8. marta 2007. godine obavijestio Kantonalni sud da je saglasan da taj sud o njegovoj tužbi odluči bez održavanja javne rasprave. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Nadalje, u vezi apelantovog navoda da je u njegovom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud sve prezentirane činjenice uzeli u obzir, pa su zaključili da je nesumnjivo dokazano da je apelant, nakon što mu je prestala profesionalna vojna služba, kod drugog poslodavca zasnovao radni odnos na određeno vrijeme u trajanju dužem od dvije godine koji se shodno odredbama Zakona o radu smatra radnim odnosom na neodređeno vrijeme. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da je ovakav zaključak upravnih organa i Kantonalnog suda proizvoljan ili da o takvom zaključku nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, Ustavni sud smatra da su i upravni organi i Kantonalni sud uzeli u obzir relevantne odredbe Uredbe i Zakona o radu, o čemu su dali detaljne razloge. Naime, osporenim odlukama je u tri instance obrazloženo da je članom 5. stav 2. Uredbe eksplicitno propisano da se odredbe ove Uredbe ne primjenjuje u slučaju da je vojni osiguranik, nakon prestanka profesionalne vojne službe, zasnovao drugi radni odnos na neodređeno vrijeme. Također, jasno i nedvosmisleno su protumačene i relevantne odredbe Zakona o radu u vezi sa zasnivanjem radnog odnosa na neodređeno vrijeme, naročito odredbe člana 16. koji eksplicitno propisuje da se radni odnos na određeno vrijeme ne može zaključiti na period duži od dvije godine, te da se u suprotnom smatra radnim odnosnom na neodređeno vrijeme. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant iste navode isticao i u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a zatim i u tužbi protiv drugostepenog rješenja, te da su nadležni drugostepeni organ i Kantonalni sud ove apelantove navode detaljno ispitali i da su za svoje odluke dali obrazloženja koja ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije
13. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su upravni organi i sud utvrdili činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina , stav 4.),Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović