Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2961/09 (F. A. H.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Azil
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
  • Habeas corpus – postupak
  • Deportacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2961/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 2961/09, rješavajući apelaciju Fadhila al-Hamdanija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadhila al-Hamdanija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-341/09 od 22. jula 2009. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-

441/09 od 24. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član

14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadhila al-Hamdanija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-341/09 od 22. jula 2009. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-

441/09 od 24. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član

3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, tečlan II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadhil al-Hamdani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 18. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-341/09 od 22. jula 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do okončanja postupka povodom njegovog zahtjeva za privremeni boravak i azil koji se vodi pred Sudom BiH i Ustavnim sudom, te do konačne odluke Suda BiH povodom revizije državljanstva odgodio njegovu deportaciju iz Bosne i Hercegovine.

2. Apelant je, također, 8. oktobra 2009. godine podnio Ustavnom sudu i apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-441/09 od 24. septembra 2009. godine koja je registrirana pod brojem AP 3132/09. S obzirom na to da se, u konkretnom slučaju, radi o dvije apelacije istog apelanta a koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 2961/09 i broj AP 3132/09 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2961/09.

3. Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1/19.5-07.3.8/09 od 23. juna 2009. godine apelant je stavljen pod nadzor radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti Bosne i Hercegovine, te smješten u ustanovu za prihvat stranaca – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu. Apelant je protiv ovog rješenja izjavio žalbu Ministarstvu – Službi za poslove sa strancima. Pošto navedena služba o žalbi nije odlučila u zakonom propisanom roku, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Sud BiH je Presudom broj U-298/09 od 30. juna 2009. godine odbio apelantovu tužbu protiv navedenog ješenja. U obrazloženju presude je navedeno da je Sud BiH saslušao apelanta 30. juna 2009. godine u zakonom predviđenom roku i u prisustvu njegovog opunomoćenika, ta da je apelant tada izjavio da mu nije poznato zbog kojih razloga je stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar, jer već 27 godina živi u Bosni i Hercegovini. Apelat je, također, naveo da je njegova adresa poznata policiji, te da je u Bosnu i Hercegovinu došao radi studija metalurgije u Zenici i da je apsolvent. Dalje, istakao je da je državljanstvo Bosne i Hercegovine stekao 1995. godine po osnovu učešća u Armiji Bosne i Hercegovine, a da mu je ono oduzeto odlukom Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana. Međutim, presudom Suda BiH ova odluka je ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postuku navedena Državna komisija je donijela odluku kojom mu se oduzima državljanstvo, a protiv koje je pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji još uvijek nije okončan. Najzad, apelant je istakao da smatra da njegov smještaj u Imigracioni centar predstavlja samo jednu od predradnji za njegovo protjerivanje iz Bosne i Hercegovine i slanje u Kirkuk u Iraku, mada je općepoznata činjenica da u zemlji njegovog porijekla traju ratni sukobi.

5. Dalje, iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je Ministarstvo sigurnosti obaviješteno od Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine da, prema ocjeni ove agencije, apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine, pa je apelant, primjenom člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon), stavljen pod nadzor. Na temelju podataka iz spisa, Sud BiH je zaključio da je apelant stranac kom je oduzeto državljanstvo, a boravak u zemlji mu nije reguliran konačnim pravomoćnim rješenjem. U tom smislu, pravilan je zaključak Ministarstva sigurnosti da je apelant stranac koji nezakonito boravi u Bosni u Hercegovini s obzirom na to da podnošenje tužbe za pokretanje upravnog spora nema suspenzivno djelovanje na odluku o oduzimanju državljanstva. Dalje, Sud BiH je ukazao i da su neosnovani apelantovi navodi da ne predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti s obzirom na to da iz dijela spisa koji nosi oznaku «povjerljivo» proizlazi osnovanost zaključka o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost Bosne i Hercegovine. Naime, u skladu sa Protokolom broj 7 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), stranac može biti ograničen u svom kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Osim toga, Sud BiH je istakao i da su apelantovi navodi da on nema neposrednih spoznaja o tome da državni organi i sigurnosne službe imaju podatke da on predstavlja potencijalnu opasnost po javni poredak neosnovani, jer niti jednim zakonom nije propisana obaveza takvog izvještavanja. Sud BiH je naveo i da prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa Zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu, kada je to, između ostalog, u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka i sprečavanja kriminala. Sigurnosnu provjeru stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti Bosne i Hercegovine provodi Obavještajno-sigurnosna agencija u skladu sa ovlaštenjem utvrđenim članom 7. st. 3. i 4. citiranog zakona. Dalje, Sud BiH nije prihvatio ni apelantove prigovore da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život zbog stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar, jer je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, pa stavljanje tužitelja pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Najzad, u pogledu ostalih prigovora istaknutih u tužbi, Sud BiH je ocijenio da nisu značajni za drugačije rješenje upravnog spora.

6. Protiv navedene presude apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, koji je Odlukom broj AP 2306/09 od 17. septembra 2009. godine apelaciju, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, odbacio kao prima facie neosnovanu, a u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije, član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, odbacio kao preuranjenu.

7. Dalje, apelantu je mjera stavljanja pod nadzor produžena Rješenjem Ministarstva broj UP-1/19.5-07.3.8-1/09 od 15. jula 2009. godine pa do 23. augusta 2009. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu. Budući da Ministarstvo nije u roku iz člana 101. stav 3. Zakona odlučilo o žalbi, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Sud BiH je Presudom broj U-341/09 od 22. jula 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je, ispitujući zakonitost i pravilnost osporenog rješenja kojim je apelantu produžena mjera nadzora, utvrdio da je predmetno rješenje zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni zakona. Ovo stoga što je Sud BiH zaključio da i dalje postoje uvjeti za produženje nadzora nad strancem, jer apelant u toku saslušanja svojim navodima nije doveo u sumnju ranije utvrđeno činjenično stanje, niti su se, prema ocjeni tog suda, izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar.

8. Osim toga, apelantu je mjera stavljanja pod nadzor produžena Rješenjem Ministarstva broj UP-1/19.5-07.3.8-3/09 za period od 24. septembra 2009. godine do 23. oktobra 2009. godine. S obzirom na to da, ponovno, Ministarstvo nije u zakonskom roku donijelo odluku o apelantovoj žalbi, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Sud BiH je Presudom broj U-441/09 od 24. septembra 2009. godine tužbu odbio, budući da ponovno nije dovedeno u sumnju ranije utvrđeno činjenično stanje, niti su se, prema ocjeni tog suda, izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

10. Povreda navedenih prava apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer, prema apelantovom mišljenju, u pogledu odlučne činjenice da li on predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine, a da u pogledu te činjenice ni Sud BiH, ni Ministarstvo nisu dali nikakve razloge niti obrazloženje. Ovo stoga «jer je apelant postao prijetnja za nacionalnu sigurnost nakon trideset godina otkad se nalazi u BiH a na osnovu izvještaja Obavještajno-sigurnosne agencije». Osim toga, apelant smatra da je osporenim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, jer je njemu mogla biti propisana i blaža mjera iz člana 102. st. 7. i 8. koja podrazumijeva provođenje nadzora bez smještaja u specijaliziranu ustanovu za prihvat stranaca. Dalje, apelant smatra da je osporenim presudama višestruko povrijeđeno pravo na porodični život, i to ne samo njemu nego i njegovoj supruzi i djeci. Naime, apelant smatra da porodični život podrazumijeva i pravo na potpunu porodicu, koje podjednako pripada i apelantu i njegovj supruzi i djeci. Ako apelant, njegova supruga i djeca i dalje žele da žive u potpunoj porodici, to znači da presuda Suda BiH ima kao posljedicu protjerivanje iz Bosne i Hercegovine i apelantove supruge i djece, kao bosanskohercegovačkih državljana. Smatra da se presudama Suda BiH uvodi princip kolektivnog kažnjavanja. Ističe da, prema stanovištu Ustavnog suda usvojenom u predmetu broj AP 41/09, nadležni organi vlasti Bosne i Hercegovine ne mogu preduzimati niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja iz Bosne i Hercegovine osoba koje su podnijele zahtjev za privremeni boravak, jer bi na takav način bilo ugroženo njihovo pravo na porodični život. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti koje štiti sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine (bez obzira na državljanstvo) od proizvoljnog lišavanja slobode. S tim u vezi, apelant smatra da je proizvoljno lišen slobode, jer se protiv njega ne vodi nikakav krivični postupak. Apelant posebno ističe da su pobijane presude donesene na temelju člana 99. Zakona, te da je stavom 1. tačka

a) citiranog člana regulirano da se stranac može staviti pod nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. U vezi s tim, apelant zaključuje da stavljanje stranca pod nadzor ima cilj izvršenje rješenja o protjerivanju. U konkretnom slučaju, to bi značilo da bi on bio protjeran u mjesto Kirkuk u Iraku, u kom je, prema općepoznatim činjenicama, ratno stanje. Na ovaj način vlasti Bosne i Hercegovine bi ugrozile njegov život, a što je suprotno pravu na život garantiranom članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije. Također, ovim bi bio prekršen i princip zabrane vraćanja stranca, "non-refoulement" reguliran članom 91. Zakona. U skladu sa ovim principom, stranac ne može biti vraćen na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira na to da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Ova zabrana odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran, ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju. S obzirom na postojanje različitih vjerskih zajednica u Iraku, koje se međusobno bore, apelant smatra da bi mu život ugrozila vjerska zajednica kojoj on ne pripada. Uprkos navedenom, Sud BiH je usvojio stajalište da «nije od značaja što bi protjerivanjem apelanta bilo ugroženo njegovo pravo na život, slobodu i sigurnost, te što bi bio podvrgnut mučenju i torturi». Najzad, imajući u vidu navedena obrazloženja osporenih presuda, apelant smatra da je diskriminiran po osnovu rase, vjeroispovijesti i nacionalnog porijekla.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacija, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnim apelacijama u svojoj već citiranoj Odluci broj AP 2306/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 17. septembra 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 99. stav 1. stav 2. tačka b) Zakona. Također, Ustavni sud je zapazio da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna proceduralna apelantova prava, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor, izdato od Ministarstva sigurnosti, bilo predmet sudskog preispitivanja, te da je Sud BiH saslušao apelanta i osporenu presudu donio u roku propisanom zakonom. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da, u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji, apelant ne navodi niti jedno od prava u vezi s kojim je u predmetnom postupku navodno bio diskriminiran po osnovu rase, vjeroispovijesti i nacionalnog porijekla, niti je za svoje navode o diskriminaciji apelant ponudio ijedan dokaz. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije prima facie neosnovani.

15. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije odbacio kao preuranjene, jer je zaključio da iz predočene dokumentacije ne može zaključiti da osporena presuda kao posljedicu ima apelantovo protjerivanje, odnosno članova njegove porodice, niti se može zaključiti da je uopće pokrenut postupak apelantovog protjerivanja iz BiH. Ovo stoga što je Ustavni sud utvrdio da je apelant i sam naveo da je pokrenuo postupak za dobijanje privremenog boravka, te postupak za dobijanje azila koji još nisu okončani, a zakonom je isključena mogućnost pokretanja postupka protjerivanja prije njihovog okončanja.

16. S obzirom na to da se i u predmetnim slučajevima apelacije odnose na istu činjeničnu i pravnu situaciju, koja od donošenja citirane odluke Ustavnog suda ni u čemu nije izmijenjena, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3, te iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije na koja se pozvao, odnosno da su apelacije u dijelu koji se odnosi na povredu prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije preuranjene.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2961/09 (F. A. H.) | Sudska praksa | Aktio