Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1234/07 (M. M.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1234/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1234/07, rješavajući apelaciju Mitra Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Mihajlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000856 od 26. decembra 2006.

godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-58/05 od 13. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P. 603/04 od 15.

novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mitar Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnio je 30. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000856 od 26. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-58/05 od 13. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.603/04 od 15. novembra 2004. godine.

2. Apelant je 11. novembra 2003. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete. U tužbi je naveo da je vlasnik nekretnina upisanih u p.l. broj 648 k.o. Brijesnica donja 55 i u p.l. broj 527 k.o. 68 Milino Selo. Na osnovu naredbe općinskog načelnika od 19. septembra 1995. godine i odluke Vlade Tuzlansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada TPK), tim nekretninama tužena je nezakonito raspolagala, odnosno izvršila je golu sječu šume, a kuća i pomoćni objekti su potpuno srušeni, u što se, kako je naveo, uvjerio boraveći u svom dvorištu 23. septembra 1995. godine. Apelant smatra da je tužena glavni krivac za pričinjenu štetu, jer je morala preduzeti mjere zaštite i spriječiti uništavanje njegove imovine, s obzirom na to da je tu imovinu proglasila napuštenom. Naime, odlukom Komisije za imovinskopravne zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 4. marta 2003. godine apelantu je na tim nekretninama potvrđeno vlasničko, odnosno posjedničko pravo.

3. Presudom Općinskog suda broj P. 603/04 od 15. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-58/05 od 13. aprila 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je zahtjevom tražio da mu Općina Lukavac isplati novčanu naknadu kao kompenzaciju za materijalnu štetu nastalu na nekretninama pobliže označenim kao u dispozitivu presude i nematerijalnu štetu u znak priznanja za patnju i strah koji je pretrpio pokušavajući da navedenu imovinu sačuva i vrati u posjed. Apelant je tražio naknadu štete u ukupnom iznosu od 63.000,00 KM sa zateznom kamatom, počevši od dana podnošenja tužbe.

4. Općinski sud je, prije svega, razmatrao prigovore tužene koji su se odnosili na nedostatak pasivne legitimacije i zastaru predmetnih potraživanja. Dalje, Općinski sud je, na osnovu brojnih izvedenih dokaza, uvida u posjedovne listove, odluku CRPC-a od 4. marta 2003. godine, zahtjev za vraćanje u posjed predmetnih nekretnina, iskaza saslušanih svjedoka i drugih dokaza, utvrdio da je osnovan prigovor tužene koji se odnosio na nedostatak pasivne legitimacije, jer tužena, prema odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službeni list RBiH» br. 11/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: Zakon o privremeno napuštenim nekretninama), nije donosila nikakvo rješenje o proglašenju predmetnih nekretnina privremeno napuštenim, niti rješenje za pokretanje postupka za stavljanje tih nekretnina pod svoju upravu, niti su predmetne nekretnine bile predmet dodjele na privremeno korištenje privremenim korisnicima. Samim tim, tužena i ne posjeduje zapisnik kojim se konstatira stanje u kojem se nekretnine nalaze. S tim u vezi, ovaj sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode o tome da je tužena na osnovu naredbe općinskog načelnika od 19. septembra 1995. godine i odluke Vlade TPK od 14. jula 1995. godine nezakonito raspolagala njegovim nekretninama. Ovaj sud je, također, ocijenio osnovanim prigovor tužene u pogledu nastupanja zastare predmetnog potraživanja, jer je utvrdio da je šteta na nekretninama nastala tokom ratnih djelovanja, kako je to i sam apelant naveo u tužbenom zahtjevu i aktima upućenim tuženoj od 12. jula 2000. godine i 27. augusta 2003. godine. Stoga bi se, u najpovoljnijoj situaciji za apelanta, kao početak zastarnog roka od pet godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) trebao uzeti 14. decembar 1995. godine, kao datum potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, taj rok je istekao 14. decembra 2000. godine. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je tek u oktobru 2002. godine vidio da mu je kuća srušena, sud je utvrdio da su njegovi navodi suprotni materijalnim dokazima koje je apelant priložio sudu, jer je u zahtjevu podnesenom tuženoj 12. jula 2000. godine i 27. augusta 2003. godine naveo da su predmetne nekretnine porušene u toku ratnih djelovanja 1995. godine. Također, pojedini iskazi svjedoka koje je apelant predložio nisu saglasni jedni drugima. Osim toga, ovaj sud je ocijenio i da su pojedini apelantovi iskazi, zatim iskazi saslušanih svjedoka, te navodi iz tužbe kontradiktorni, te proizvoljno i neodređeno dati. Iz navedenog je Općinski sud zaključio da apelant nije uspio dokazati da je za konačan obim štete saznao tek u oktobru 2002. godine, kao i da je tužena odgovorna za pričinjenu štetu.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da tužena nije pasivno legitimirana. Također je pravilan i zaključak da apelant ničim nije dokazao odgovornost tužene za pričinjenu štetu na predmetnim nekretninama. Naime, sud je utvrdio da je apelant od septembra 1995. godine cijelo vrijeme boravio na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), od kada je predmetna nekretnina bila u zoni koju je kontrolirala Armija BiH, a kasnije Vojska FBiH. Stoga, tužena nije ni mogla predmetne nekretnine smatrati napuštenim, u smislu odredaba Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, niti je, u smislu člana 7. istog zakona, imala obavezu da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za proglašenje tih nekretnina napuštenim, niti je za tako nešto imala inicijativu od nadležnih državnih organa. Ovaj sud je, također, utvrdio da nijedan organ tužene nije raspolagao spornim nekretninama, niti ih je dao na privremeno korištenje trećim licima. Dalje, ni nakon stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, 4. aprila 1998. godine («Službene novine FBiH» broj 11/98), tužena nije ni na koji način raspolagala predmetnim nekretninama. Ovaj sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je prvostepeni sud rok zastare predmetnog potraživanja trebao računati od 22. jula 2003. godine, tj. od dana kada je ušao u posjed nekretnina, jer je utvrdio da je apelant od septembra 1995. godine pa do podnošenja tužbe ovom sudu živio na području FBiH, tako da je imao mogućnost da za štetu i konačan obim štete sazna i prije 22. jula 2003. godine. U konačnici, ovaj sud je zaključio da je irelevantno na koji je način prvostepeni sud raspravio prigovor zastare potraživanja, budući da apelant nije dokazao da postoji uzročna veza između nastale štete na predmetnim nekretninama i nepravilnog i nezakonitog rada nadležnih organa tužene, koje je kao takve apelant nastojao okarakterizirati. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije uspio dokazati da mu je pričinjena šteta nastala uslijed propusta organa tužene, u smislu člana 172. ZOO-a, a u vezi sa članom 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-58/05 od 13. aprila 2006. godine, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000856 od 26. decembra 2006. godine. Tom je presudom Vrhovni sud odbio reviziju. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno, u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, dokazao da ne postoje nepravilnosti ili nezakonitosti u radnjama tužene zbog kojih bi ona odgovarala za štetu pričinjenu na apelantovim nekretninama.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, odnosno u nepostupanju organa tužene u skladu sa odredbama navedenog zakona, s ciljem zaštite njegove imovine, koju je, kako navodi tužena, proglasila napuštenom na osnovu naredbe općinskog načelnika od 19. septembra 1995. godine i odluke Vlade TPK, i sa kojom je nezakonito raspolagala. Također, navodi da sudovi nisu prihvatili činjenicu da mu je odlukom CRPC-a potvrđeno pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i da organi uprave nisu nikad postupili u skladu sa njegovim zahtjevom za izvršenje navedene odluke, niti su ga uveli u posjed nekretnina. Tvrdi da mu je bio onemogućen pristup nekretninama zbog kontrolnih punktova Armije BiH. Ističe da je, kako bi prošao punktove, morao tražiti posebne dozvole. Smatra da je time stavljen u diskriminirajući položaj u odnosu na lica druge nacionalnosti koja su nesmetano i bez posebnih dozvola te punktove prolazili. Takvim postupanjem organi tužene su ujedno omogućili pljačku i uništavanje njegove imovine, a njemu je prekršeno pravo na slobodu kretanja i boravka. Dalje, navodi da su nadležni organi tužene u sličnim slučajevima i sporovima pojedincima predratnim vlasnicima utvrdili pravo na uspostavljanje prijašnjeg stanja, vraćanje u posjed njihove imovine, čime je, također, stavljen u diskriminirajući položaj. Njegovom nekretninom su nadležni organi raspolagali na način da su u njoj bile smještene izbjeglice iz Srebrenice. Apelant se, također, žali na to da su ga sudovi donošenjem proizvoljnih odluka onemogućili u ostvarivanju prava na imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na apelantove navode u kojima povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Nasuprot tome, apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršena neka od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

12. Ustavni sud zaključuje da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se, također, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća na to da je pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta zagarantirano svim licima koja se zakonito nalaze na teritoriji jedne države. Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi navodi nemaju uporišta i da su njegove tvrdnje paušalne prirode, jer apelant nije ničim dokazao da mu je osporenim odlukama ograničena sloboda kretanja i prebivališta na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnog navoda o povredi navedenog prava, nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog prava. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi o kršenju člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant u apelaciji, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelant smatra da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi, budući da su licima drugih nacionalnosti, a u istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, zahtjevi za povrat nekretnina usvajani i da su vraćeni u posjed svoje imovine. Povredu prava na nediskriminaciju apelant vidi i u činjenici što je morao, da bi došao do svoje imovine, prolaziti razne punktove Armije BiH, za koje je morao tražiti posebne dozvole, za razliku od lica druge nacionalnosti koji su prolazili navedene punktove bez posebne provjere. Međutim, u pogledu povrede ovog prava, apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji, kako je navedeno u relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Također, apelant se žali i na to da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, očigledno je da su o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučivali redovni sudovi na tri instance, te su razmatrali i apelantovu žalbu na prvostepenu presudu i reviziju kao vanredan pravni lijek izjavljen protiv drugostepene presude. Apelantovo nezadovoljstvo ishodom navedenih postupaka ne može dovesti u pitanje postojanje i efikasnost pravnih lijekova koji su mu stajali na raspolaganju i koje je iskoristio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1234/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio