Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1183/07 (I. K.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1183/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1183/07, rješavajući apelaciju Ilijasa Kudića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilijasa Kudića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 314 od 13. februara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-477/05 od 28. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-729/03 od 14. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilijas Kudić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 24. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 314 od 13. februara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-477/05 od 28. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-729/03 od 14. januara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-729/03 od 14. januara 2005. godine utvrđeno je da udio tužiteljice Hasibe Memić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) u stjecanju zajedničke imovine, koju čine zemljište i stambeni objekat pobliže označeni u izreci presude, iznosi 2/5. Apelant je dužan to priznati, te isplatiti tužiteljici na ime njenog dijela iznos od 13.656,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Višak tužiteljicinog tužbenog zahtjeva je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužiteljica i apelant bili u braku od 1979. do 1995. godine. Također, sud je naveo da je utvrđeno da je šest mjeseci nakon zaključenja braka apelant povrijeđen u saobraćajnoj nesreći nakon čega je ostao nepokretan. Sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je 1982. godine apelantov otac poklonio apelantu zemljište radi izgradnje kuće, kao i da je OOUR «Fabrika stolova» Živinice, gdje je apelant bio zaposlen prije saobraćajne nesreće, dodijelio apelantu staru baraku za izgradnju kuće i isplatio sredstva solidarnosti u iznosu od 32.525 tadašnjih dinara. Također, sud je naveo da je utvrđeno da je ZOIL «Sarajevo» isplatio apelantu, na osnovu osiguranja, iznos od 82.560 tadašnjih dinara. Od tog iznosa je kupljen građevinski materijal za kuću. Sud je istakao da je među strankama sporno da li predmetno zemljište i stambeni objekat koji je izgrađen na tom zemljištu predstavljaju apelantovu posebnu imovinu ili su predmetne nekretnine bračna tekovina tužiteljice i apelanta sa određenim udjelima u njenom stjecanju. U vezi s tim, sud je naveo da je na osnovu iskaza parničnih stranaka, iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i vještaka ekonomske struke utvrdio da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu tekovinu tužiteljice i apelanta, te da je tužiteljica doprinijela u stjecanju sa dijelom 2/5. Naime, sud je naveo da je svjedok Ćamil Konkić, koji je zidao i vršio unutrašnje i vanjsko malterisanje predmetne kuće, izjavio da mu je tužiteljica za sve vrijeme dok se kuća gradila pomagala tako što je čistila staru ciglu, miješala malter, vadila i prosijavala šljunak, te spremala hranu majstorima. Sud je naveo da se navedeni svjedok uvjerljivo i nepristrano izjašnjavao na navedene okolnosti, te je stoga prihvatio njegov iskaz kao vjerodostojan. S druge strane, sud je naveo da nije prihvatio iskaze apelantove braće Rizaha Kudića i Irfana Kudića, kao ni tužiteljicine sestre Fatime Bekić, jer su se, prema ocjeni suda, navedeni svjedoci pristrano izjašnjavali na navedene okolnosti. Dalje, sud je naveo da je prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Jakuba Omerovića ukupna vrijednost zemljišta i stambenog objekta 34.141 KM, s tim da je uračunata i vrijednost radova koji su izvedeni na stambenom objektu nakon prestanka braka u iznosu od 7.345 KM. S obzirom na to da iznos od 7.345 KM predstavlja 1/5 ukupne vrijednosti predmetnih nekretnina, sud je naveo da je za toliko veći apelantov doprinos u stjecanju zajedničke imovine, a preostale 4/5 se dijele na jednake dijelove.
3. Sud je naveo da nije prihvatio apelantove navode da se radi o njegovoj posebnoj imovini jer je predmetno zemljište otac poklonio njemu radi izgradnje kuće, kao i da je kuća izgrađena sredstvima solidarnosti koja mu je isplatila firma, kao i uz pomoć njegove porodice. Naime, sud se pozvao na odredbe člana 264. stav 3. Porodičnog zakona («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89» i «Službeni list RBiH» br. 6/94 i 13/94). Tim je odredbama propisano da pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova. U vezi s tim, sud je istakao da je svima bilo poznato da su apelant i tužiteljica u braku, pa, ukoliko su htjeli da pomoć učine samo jednom od njih, to su trebali iskazati na jasan način. Što se tiče novčanih sredstava koja je ZOIL «Sarajevo» isplatio apelantu na osnovu osiguranja, sud je naveo da taj iznos preračunat u važeću valutu iznosi 4.688 KM i da on predstavlja apelantov doprinos u stjecanju zajedničke imovine. Međutim, imajući u vidu da je tužiteljica pomagala pri gradnji kuće, te brinula o apelantu koji je nepokretan, prema mišljenju suda, to se može izjednačiti sa ulaganjem u kuću novčanih sredstava koja je apelant dobio na osnovu osiguranja. Imajući u vidu navedeno, sud je obavezao apelanta da naknadi tužiteljici protivvrijednost njenog udjela u novcu razmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude, prema odredbama člana 267. stav 5. Porodičnog zakona. Pri tome, sud je istakao da je predmetni stambeni objekat izgrađen za potrebe invalidnog lica u kolicima, tako da su to posebne okolnosti koje opravdavaju isplatu protivvrijednosti tužiteljicinog udjela u zajedničkoj imovini, a ne diobu te imovine.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-477/05 od 28. novembra 2005. godine. Tom presudom je žalba djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeni tužiteljicin dio u stjecanju zajedničke imovine smanjen sa 2/5 na 1/3. Slijedom toga, apelantova obaveza je snižena sa 13.656,40 KM na 11.380 KM, kao i troškovi postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da je predmetno zemljište dobio na poklon od oca i da ono predstavlja njegovu posebnu imovinu. Naime, sud je istakao da je nesporno da su u vrijeme kada je apelantov otac poklonio predmetno zemljište tužiteljica i apelant bili već dvije godine u braku. Na osnovu toga se može zaključiti da je poklon učinjen objema strankama radi izgradnje zajedničke kuće. Pri tome, sud je naveo da nije značajna činjenica da nije izvršen prijenos vlasništva na predmetnom zemljištu, jer su apelant i tužiteljica vanknjižnim putem – građenjem, stekli pravo suvlasništva na predmetnom zemljištu i stambenom objektu u smislu člana 24. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Također, sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu dodijeljene barake i novčanih sredstava koja je isplatila apelantova bivša firma, jer su, prema mišljenju suda, i ovi pokloni učinjeni objema strankama i čine njihovu zajedničku imovinu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da su osnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud previsoko odredio tužiteljicin udio u stjecanju zajedničke imovine. Naime, sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je ZOIL «Sarajevo» isplatio apelantu određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete, te da se, zbog pravne prirode te naknade koja je određena članom 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, takva vrsta naknade smatra posebnom imovinom. Također, sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantov brat, koji je upravljao vozilom u trenutku saobraćajne nesreće uslijed koje je apelant povrijeđen, poklonio apelantu svoju trogodišnju plaću kao određeno obeštećenje, te da je apelantova majka poklonila apelantu određeni novčani iznos za liječenje u Rusiji, na koje apelant nije otišao. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeni novčani iznosi predstavljaju apelantovu posebnu imovinu, u smislu člana 264. stav 4. Porodičnog zakona, pa se kao takvi uračunavaju u njegov udio u stjecanju zajedničke bračne tekovine.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000 314 od 13. februara 2007. godine. Tom je presudom revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud utvrdio da je tužiteljicin udio u stjecanju bračne tekovine 1/3, a ne 2/5, kako je to utvrdio prvostepeni sud. S obzirom na to da je postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica tražila da se utvrdi da je njen dio 1/2, a da joj je dosuđeno manje od toga, Vrhovni sud je istakao su neosnovani apelantovi prigovori da je prekoračen tužbeni zahtjev. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja u smislu člana 231. Zakona o parničnom postupku, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Zbog toga, apelantovi navodi izneseni u vezi s tim su neosnovani.
6. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je diskriminiran zbog invalidnosti. Apelant navodi da je predmetno zemljište dobio na poklon od oca, a da je stambeni objekat izgrađen sredstvima koja je dobio od firme u kojoj je radio prije saobraćajne nesreće, kao i sredstvima koja je dobio od svoje porodice. Stoga, apelant smatra da su predmetne nekretnine njegova posebna imovina, u smislu člana 264. stav 4. Porodičnog zakona, te traži od Ustavnog suda da usvoji apelaciju i donese odluku u njegovu korist.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu tužiteljice i njega, a ne njegovu posebnu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 9. ove odluke, odnosno da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15, objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Također, apelant se žali da mu je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović