Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1513/07 (H. D.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1513/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1513/07, rješavajući apelaciju Hazima Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hazima Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-700/05 od 2. marta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-156/2004 od 7. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-1326/02 od 16. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hazim Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnio je 25. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-700/05 od 2. marta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-156/2004 od 7. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1326/02 od 16. decembra 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1326/02 od 16. decembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-156/2004 od 7. decembra 2004. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je ništavan ugovor o zamjeni nekretnina, zaključen u Bijeljini 6. septembra 1994. godine između apelantica V.N. i S.V. (u daljnjem tekstu: tužene), ovjeren u Osnovnom sudu 7. septembra 1994. godine pod brojem Ov.4303/94. To su tužene dužne priznati i dopustiti da se bez njihovog daljnjeg znanja i pitanja, a na osnovu ove presude, apelant ponovo uknjiži kao vlasnik i posjednik nekretnina u Janji, preciznije označenih u izreci presude.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant tražio raskidanje predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina zbog toga što je predmetni ugovor zaključen 1994. godine u vrijeme rata na prostorima Bosne i Hercegovine, pozvavši se na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Osnovni sud je ocijenio da je razlog za raskidanje ugovora koji je apelant naveo neosnovan, jer apelant nije bio ni pod kakvom prinudom i prijetnjom uslijed opće ratne opasnosti i ratnog stanja. Zbog toga, apelant nema osnova da traži poništenje spornog ugovora prema odredbama Aneksa 7. Dejtonskog sporazuma. Dalje, u odnosu na poništenje ugovora zbog neadekvatne zamjene, Osnovni sud je istakao da je ugovor, također, neosnovan jer su u spornom ugovoru navedeni katastarski i zemljišnoknjižni podaci za nekretnine tuženih i apelant je znao o kojoj se površini radi i o kakvoj vrijednosti nekretnina se radi. Osim toga, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno da je apelant pristao na ovakvu zamjenu pošto njegova nekretnina, kuća koja se nalazi u Janji, nije bila useljiva, a nekretnine tuženih koje se nalaze u Živinicama su bile podobne za stanovanje.

4. U odnosu na apelantov navod o tome da se nije mogao uknjižiti kao vlasnik i posjednik zamijenjenih nekretnina u Živinicama, jer na području Federacije BiH ugovori o zamjeni nekretnina zaključeni u toku rata nisu proizvodili pravno dejstvo, Osnovni sud je naveo da, s obzirom na to da je u Federaciji Bosne i Hercegovine 1998. godine stavljen van snage Zakon o zabrani prometa nekretnina, apelant je od tada pa do podnošenja tužbe mogao preduzeti odgovarajuće radnje, te izvršiti uknjižbu ugovora u zemljišnoknjižnoj i katastarskoj evidenciji, što apelant nije pokušao uraditi. Osnovni sud je utvrdio da se apelant nakon povratka iz Njemačke vratio u Vogošću gdje i danas živi, pa je i ovaj razlog za poništenje ugovora neosnovan, jer naknadno promijenjena odluka o apelantovom prebivalištu ne može biti razlog za utvrđivanje ništavnosti ugovora.

5. Osnovni sud je, također, naveo da je neosnovan i dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, s obzirom na to da se kao vlasnik i posjednik nekretnina navedenih u ugovoru vodi Lj.J., umješač u predmetnoj parnici, na osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina od 11. marta 1998. godine, a ne tužene, te da tužene, stoga, nisu pasivno legitimirane. Osim toga, prema ocjeni Osnovnog suda, apelantovo pozivanje na član 6. predmetnog ugovora, u kojem je navedeno da, ukoliko dođe do spora povodom ugovora o kupoprodaji, kupac ima pravo na naknadnu zamjenu, ne daje apelantu osnov na kojem on može crpiti svoje pravo na podnošenje ove tužbe.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da u konkretnom slučaju nema uvjeta za poništenje ugovora i to zbog razloga koje je naveo apelant. Dalje je Okružni sud obrazložio da apelant ne želi da se upiše kao vlasnik nekretnina dobijenih zamjenom u Živinicama, kao i da je apelant u vrijeme zaključenja ugovora živio i radio u Sremskoj Mitrovici, te da nije bio ni pod kakvom prijetnjom niti prinudom uslijed rata i opće ratne opasnosti u BiH. Okružni sud je naveo da je, također, kao nesporno u prvostepenom postupku utvrđeno da je građevinski objekat u Janji, čiji je vlasnik u vrijeme zaključenja ugovora bio apelant, nedovršen-samo je postavljen krov, a nekretnine tuženih u Živinicama su bile osposobljene za stanovanje. Kasnijim ulaganjima tuženih objekat u Janji je osposobljen za stanovanje, pa se apelant, kako je smatrao Okružni sud, neosnovano pozvao da mu je uža porodica bila smještena u tom objektu, da je bila pod pritiskom i izložena maltretiranju, jer objekat u Janji se nije mogao koristiti za stanovanje.

7. Okružni sud je, također, obrazložio da je apelant u žalbi ukazao na to da sud nije utvrđivao činjenicu da li su tužene vlasnice nekretnina koje su apelantu dale u vlasništvo. Prema mišljenju Okružnog suda, tužbom se nije tražilo poništenje ugovora zbog navedenog razloga, pa je, dakle, do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva došlo tek u žalbenom postupku, što je suprotno odredbi čl. 56. i 57. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni sud je zaključio da su to nove činjenice koje se ne mogu iznositi u žalbi, niti se mogu predlagati novi dokazi, osim ako lice koje se žali ne pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave, što apelant nije dokazao, niti je pružio dokaz za svoju tvrdnju da tužene nisu vlasnice predmetnih nekretnina.

8. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj Gž.156/2004 od 7. decembra 2004. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

9. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-700/05 od 2. marta 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je smatrao da su odluke prvostepenog i drugostepenog suda pravilne. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da na osnovu stanja spisa proizlazi da su parnične stranke zaključile ugovor o razmjeni nekretnina 6. septembra 1994. godine, koji je ovjeren u Osnovnom sudu, a kojim je apelant prenio tuženim u vlasništvo svoje nekretnine bliže opisane u tački dva ugovora i da je ugovor zaključen u formi koju propisuje član 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina. Međutim, suprotno apelantovoj tvrdnji, činjenica da je sporni ugovor zaključen u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini nije dovoljna za zaključak da je taj ugovor sklopljen pod prinudom. Prema utvrđenim činjenicama, apelant je boravio na području Sremske Mitrovice od 1985. godine do 1995. godine, dakle, prije izbijanja ratnog sukoba, gdje je bio zaposlen i gdje je živio pod uobičajenim okolnostima i u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud je zaključio da pri takvoj činjenici opće okolnosti koje su vladale u vrijeme zaključenja ugovora nisu mogle utjecati na formiranje apelantove volje za zaključenje spornog ugovora.

10. Vrhovni sud je obrazložio da apelant u tužbi, a ni u svom iskazu koji je dao prilikom saslušanja, nije tvrdio da je na njega vršena bilo kakva direktna prinuda. Takvu tvrdnju, kako je dalje naveo Vrhovni sud, iznio je tek u žalbi, navodeći da su mu supruga i djeca bili izloženi pritiscima i prijetnjama u Janji, kao i tvrdnju da tužene nisu gruntovne vlasnice nekretnina koje su razmijenili. Vrhovni sud je ocijenio da, budući da apelant navedene tvrdnje nije iznio u tužbi, a ni tokom prvostepenog postupka, te tvrdnje imaju karakter novih činjenica koje se po izričitoj odredbi člana

207. ZPP ne mogu iznositi u žalbi, osim ako lice koje se žali ne pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Takve dokaze, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant nije predložio niti je predložio dokaze kojima bi se nove činjenice mogle utvrditi, na što je bio obavezan prema stavu 2. navedenog člana ZPP, o čemu je drugostepeni sud dao valjano obrazloženje.

11. Vrhovni sud je, također, naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je konačna i obavezujuća odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, a kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio vlasnik nekretnina u Janji, odredila pravnu sudbinu svih pravnih poslova nastalih poslije 1. aprila 1992. godine, suprotno volji imalaca te odluke. Vrhovni sud je istakao da je utvrđivanje valjanosti prijenosa imovine dato nadležnim sudovima, što jasno proizlazi iz člana 13. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Navedenim članom je propisano da će nadležni sud odlučiti o tome da li je prijenos prava na podnosioca žalbe proveden dobrovoljno i u skladu sa zakonom. Vrhovni sud je naveo da je apelant pravilno u reviziji istakao da je teret dokazivanja na onoj strani koja tvrdi da je sporni ugovor zaključen na dobrovoljan način, ali je u konkretnom slučaju tužena strana izvedenim dokazima uspjela dokazati da je predmetna razmjena izvršena na dobrovoljan i zakonit način, što apelant svojim navodima i izvedenim dokazima nije doveo u pitanje.

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su odluke sudova nepravilne i da nisu zasnovane na zakonu. Naime, apelant ističe da su sudovi dali nepravilnu ocjenu izvedenih dokaza kada su zaključili da postojeća ratna situacija i okolnosti u kojima su se našle parnične stranke nije ograničila njihovu volju za sklapanje predmetnog pravnog posla, jer tvrdi da je svoje nekretnine u Janji zamijenio isključivo pod utjecajem ratnih nevolja u kojima se našla njegova porodica. Također, ističe da u prilog tome da se radi o ništavnom poslu ide i činjenica da uoči zamjene nikada nije vidio nekretnine tuženih, da mu nisu predočeni podaci iz javnih knjiga za imovinu tuženih, da nije mogao da provjeri navode iz ugovora o podacima o nekretninama tuženih, kao i da nije mogao niti ući u posjed zamijenjenih nekretnina. Osim toga, apelant ističe da su obrazloženja osporenih presuda manjkava i nejasna, jer su sudovi izbjegavali da se upuštaju u meritum. Apelant zaključuje da je, s obzirom na to da tužene nisu vlasnice zamijenjenih nekretnina, te da zbog toga nije u mogućnosti da uknjiži pravo vlasništva, predmetni ugovor ništavan i nezakonit i na ovakav način mu je uskraćena mogućnost da ravnopravno sa drugima ostvari pravo na imovinu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud ističe da je osporenim odlukama redovnih sudova utvrđeno da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi ništavnost ugovora o zamjeni nekretnina. Ustavni sud ističe da su sudovi detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja su ponovo postavljena u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno i procesno pravo. Imajući u vidu stav naveden u tački 15. ove odluke, odnosno da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelant se, također, žali na to da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant se žali na to da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelant ne navodi eksplicitno u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije je diskriminiran, a osim paušalnog navoda da je diskriminiran nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u odnosu na neko garantirano pravo iz Evropske konvencije ili u odnosu na neki od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1513/07 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio