Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1630/07 (S. P.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1630/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1630/07, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. P. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 792 od 5. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda Visoko broj P-71/2004 od 16. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 8. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 792 od 5. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda Visoko (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-71/2004 od 16. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-71/2004 od 16. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 792 od 5. aprila 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da Općinski sud utvrdi da je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava prije 30. aprila 1991. godine na stanu broj 18/II, koji se nalazi u Visokom, u ulici Patriotske lige broj 11, na kojem je nosilac prava raspolaganja općina Visoko, te da je tužena općina Visoko dužna trpjeti da apelant zaključi ugovor o korištenju stana, a u protivnom da ova presuda u svemu zamijeni ugovor o korištenju stana.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvedenim dokazima utvrđeno da je apelantu 1991. godine predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje, te da se u njega uselio 1991. godine i živio do 1995. godine, kada je zgrada uništena. Međutim, izvedenim dokazima, kako je dalje naveo Općinski sud, nije utvrđeno da je apelant nakon dodjele stana na korištenje zaključio ugovor o korištenju stana sa tadašnjim SIZ-om stanovanja. Općinski sud je utvrdio da iz iskaza svjedoka, koji je bio uposlenik u pravnoj službi Općinskog Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i stambeno komunalne poslove općine Visoko, proizilazi da je apelantu rješenjem dodijeljen na privremeno korištenje predmetni stan, da apelant nikada nije bio zaposlen u službama općine Visoko, u čijem vlasništvu je bio predmetni stan. Općinski sud nije prihvatio iskaz apelanta u svojstvu stranke, u dijelu koji se odnosi na navode da je zaključio ugovor o korištenju stana, jer je suprotan ostalim provedenim dokazima. Budući da u provedenom dokaznom postupku nije utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava, jer u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su svi izvedeni dokazi potvrdili da apelant nije imao uslove za sticanje stanarskog prava s obzirom da ni u službi za stambeno komunalne poslove nije u evidenciji nosilaca stanarskog prava, niti da je zaključio ugovor o korištenju stana. Kantonalni sud je smatrao neosnovanim žalbene prigovore apelanta da je prvostepeni sud propustio primijeniti odredbe člana 28. i 30. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je obrazloženo da je neosnovan apelantov navod da je u periodu od pet godina koristio stan i izmirivao sve obaveze, jer o tome nema nikakvog dokaza, niti to može biti pretpostavka za sticanje stanarskog prava. Osim toga, po ocjeni Kantonalnog suda, tvrdnje apelanta da su navodno rješenje o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana uništeni i kod apelanta i u nadležnim službama općine Visoko su paušalni i besmisleni. Kantonalni sud je zaključio da na osnovu prezentiranih i provedenih dokaza prvostepeni sud je nesumnjivo utvrdio činjenicu da tužena općina Visoko niti je dodijelila predmetni stan, a niti sa apelantom zaključila ugovor o korištenju stana, tako da apelant u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima nije ni mogao steći stanarsko pravo.
5. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je istakao da nije uspio dokazati da je posjedovao rješenje o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana jer je sva relevantna dokumentacija uništena u toku rata. Također, je naveo da sudovi iz provedenih dokaza nisu pravilno odlučili kada su odbili njegov tužbeni zahtjev.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti.
9. U konkretnom slučaju, apelant je u parničnom postupku tražio da sud utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Međutim, u provedenom dokaznom postupku redovni sudovi su utvrdili da apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Također su utvrdili da apelantu nije bio dodijeljen stan od strane vlasnika stana, niti je zaključio ugovor o korištenju stana, zbog čega nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 11. Zakona o stambenim odnosima za sticanje stanarskog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, te da su njegovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant se žali da je povrijeđeno i njegovo pravo da ne bude diskriminisan. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelant ne navodi eksplicitno u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije je diskriminiran, a osim paušalnog navoda da nije bio jednak pred zakonom, nije dostavio ni bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u odnosu na neko garantovano pravo iz Evropske konvencije ili nekog od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović